Melanholija ljevice

UBICE I NJIHOV "CRNAC": Ko je dvadeseti putnik iz voza za Štrpce?

Piše: Andrej Nikolaidis

Ranisavljević i još nekoliko vjerodostojnih očevidaca svjedočili su da je iz voza izveden i dvadeseti putnik. O kojem znamo samo da je bio – crnac

U feljtonu e-novina o otmici u Štrpcima, zasnovanom, kako se kaže, na “dokumentima iz knjige „Otmice u Sandžaku”, objavljene 1996. u izdanju Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda, kao i iz knjige „Otmica u Štrpcima” Fonda za humantirano pravo, publikovane 2003. godine”, čitam da je jedan od ljudi koji su odvedeni iz voza bio – crnac.

ONI KOJI NISU LJUDI

Nebojša Ranisavljević, koji je u Crnoj Gori osuđen na petnaest godina zatvora zbog ratnih zločina protiv civilnog stanovništva, pred istražnim sudijom je rekao kako je iz voza oteto 19 putnika. Identitet tih devetnaest putnika je utvrđen. Kako se navodi u feljtonu e-novina, Ranisavljević je više puta bio u prilici da prebroji ljude koje vodi u smrt.  On je pratio izvođenje putnika iz voza, “bio zajedno u kamionu sa putnicima, bio u fiskulturnoj sali kada su putnici postrojeni uz zid i tučeni i pretresani, bio ispred garaže kada su putnici po grupama vezani uvođeni u garažu”.

Pa ipak, Ranisavljević i još nekoliko vjerodostojnih očevidaca svjedočili su da je iz voza izveden i dvadeseti putnik. O kojem znamo samo da je bio – crnac.

Nema imena, nema prezimena, nema državljanstva, nema podataka o životnoj dobi, nema priče o tome zašto je on boravio u Miloševićevoj Jugoslaviji i sjeo na voz Beograd-Bar. Ništa. Samo boja kože. Da je u pitanju bio Azijat, znali bismo samo da je bio “Kinez”. Pa da, svi su ti crnci i Kinezi isti. Kao što su isti i svi muslimani i Hrvati.  

Ranisavljević “crnca” čak i ne ubraja u ljude otete sa voza, iako svjedoči o tome da je i on odveden. Istražni sudija Joksimović nije se interesovao za sudbinu “crnca”. Tokom ispitivanja Ranisavljevića nije ga pitao – “što bi s onim crncem”? Je li “crnac” ubijen u garaži, kao ostali putnici? Ili je pušten? Nije li “crnac” morao biti interesantan istrazi: bilo kao žrtva ili kao dragocjen svjedok?

“Sudeći po tome da je Lukić tog crnca poljubio, da ga je tapšao po ramenu, da su te detalje potvrdili i Ranisavljević i ostali očevidci koji su primetili crnca, verovatno ga je Lukić pustio, ali nije jasno u kom trenutku”, stoji u feljtonu.

To bi bilo dobro. Ali... Milan Lukić je bio sadistički ubica, u Hagu osuđen za ubistvo najmanje 132. ljudi. Nije se libio ubijati djecu. Sud u Hagu je njegove zločine okarakterisao kao “visoko rangirane na dugačkoj, tužnoj i odvratnoj listi neljudskih stvari koje je čovjek činio čovjeku”. To što je sadistički ubica ljubio i po ramenu tapšao “crnca” mene ne bi navelo na zaključak da je “crnac” pušten. Prije na to da se Lukić “crnca” spremao ubiti sa naročitim užitkom.

Ali zašto su zvijeri “crnca” uopšte odveli iz voza? Tražili su muslimane i Hrvate, a kad su naišli na “crnca”, sjetili su se da mrze i crnce? Ili je “crnac” imao muslimansko ime? Ili ime, na primjer francusko, koje je paravojne kretene podsjetilo na muslimansko?  

INVENTIVNOST ZVIJERI

Zvijeri su bile inventivne u izmišljanju “dobrih” i “uzvišenih” razloga za svoja zvjerstva. Ratko Mladić je genocid u Srebrenici obrazložio replikom: “Napokon je došlo vrijeme da se Turcima osvetimo i u ovom kraju”.

Za šta su se Milan Lukić and the Beasts svetili “crncu”? Kad su im se i kako “crnci” zamjerili? Jesu li njihove i “crnci” nabijali na kolac, uzimali im desetinu i činili svakojaki zulum?  
Ili odgovor na sva ta pitanja leži u liku jednog od Lukićevih ljudi, koji se u svjedočenjima pominje pod imenom Crnogorac? Crnogorci za crnca kažu – “arap”. A Arapi su muslimani, ne? Što znači da su i crnci muslimani, ne?

Je li neko u danima nakon otmice u Štrpcima prijavio nestanak nekog “crnca”? Je li neko, preko neke ambasade u Beogradu, tražio svog nestalog sina, muža, rođaka “crnca”?

Je li neki “crnac” otišao u neku stanicu policije i tamo ispričao šta mu se desilo, a ljudi u uniformi mu rekli da gleda svoja posla? Ili se povjerio nekoj bliskoj osobi, koja o tome od tada ćuti?

Ako ga je Lukić ipak pustio, gdje je “crnac” danas? U Nju Orleansu, gdje ima svoj džez klub koji je petkom uveče pun turista i japija punih razumijevanja i naklonosti za “crnu kulturu”? U Parizu, čeka socijalnu pomoć u svom malom stanu kraj Gare du Nord, gdje po čitavu noć ne može zaspati od Arapa koji viču li viču, dolje na ulici? Doma u Nigeriji, čeka vijesti o sinu koji se pridružio Boko Haramu?

Ako je živ, pomisli li ponekad na Štrpce? Osjeti li ponekad, ležeći u krevetu, ruku Milana Lukića na svom ramenu? Sjeti li se sebe, kako trči ka šumi, kako se, prije nego što nestane među stablima, još jednom okrene i vidi Milana Lukića kako mu maše, onako kako sa kolodvora mašu ljudi koji su svoje bližnje ispratili na voz?     

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Andrej Nikolaidis, Melanholija ljevice