Sefke Records

ZAŠTITA OD ZVIJERI: Šteta je ne upoznati Mehmeda Begića

Piše: Selvedin Avdić

Šteta je da ne upoznate Mešu Begića. Najlakše ga je upoznati onako kako sam ja uradio - pročitati njegovu zbirku pjesama “Sitni sati u Managvi”

U Bosni i Hercegovini svi žele biti zvijezde ili ministri. Svi su samouvjereni i arogantni, svi znaju odgovore na sva pitanja iako pitanja više niko i ne postavlja, uglavnom se klima glavom. Gazimo kroz doba nametljivaca koji iz samo sebi znanih razloga smatraju da su bolji od drugih.

Ukoliko se nastavi ovakav intenzitet pjevačkih takmičenja i nasumičnog izbora ministara, svako od nas, ako nas zdravlje posluži, moći će za života postati zvijezda ili ministar.



Zbog dreke nametljivaca lako previđamo ljude.

Recimo, Mehmeda Begića. Njega je lako ne primjetiti. Daleko nam je od očiju, živi u Nikaragvi, u kući bez adrese gdje ga teško pronalaze i mjesni poštari. Slabo izlazi, kada uspava djecu večeri provodi na terasi, okružen sa tri generacije mačaka. Sluša glasanje zvijeri iz mraka i prihvata paranoje latinoameričkog grada “njegove bodljikave žice, ograde od struje, lomače od smeća i žonglere sa trotračnih cesta.” Piše pjesme, među njima i onu u kojoj mu nedostaju rijeke, gdje zamišlja kako skida cipele, ne da bi sačuvao obuću, nego da bolje osjeti vodu: “... da osjetim rijeku i njeno dno, dijelove nje koji nisu voda, milinu proticanja i silinu nedostajanja. Sve to želim iznova dotaći prije nego što se sve u vodu pretvori.”  

Mešu Begića teško je uočiti i da je bliže, da nam je komšija, cimer čak! Tih je čovjek, vrata otvara skoro nečujno, da se jedva čuje klik brave. To je i prva stvar koju nauči u kućama u kojima živi - “kako koja vrata funkcionišu, kakav zvuk prave i šta da radi da im zvukove eliminiše.”

Šteta je da ne upoznate Mešu Begića. Najlakše ga je upoznati onako kako sam ja uradio -  pročitati njegovu zbirku pjesama “Sitni sati u Managvi”. Ako niste pri parama, javite se pa ću vam je pozajmiti.



Šteta je da ne upoznate i Johna Murrya. Album “Gracelles Age” objavio je prije dvije godine i umalo mi ne promače u ovoj galami.  Ako ga do sada niste sreli možemo to, momentalno, na ovom mjestu riješiti. Poslušajte izvođenje pjesme “Little Colored Ballons” gdje Murry demonstrira manipulaciju tišinom u kojoj udarac petom može zvučati kao hiljadu dobošara.





KAKO PRIPREMITI TIJELO ZA DIKTATURU SRCA


Jednu po jednu probudio je sve mačke.
Nije to ni htio, niti pokušavao,
bio je tih kao i uvijek
pomičući se  
i neprimjetno otvarajući vrata
da se jedva čuje klik brave,  
nekad ih podižući cijelom konstrukcijom
da bi i taj klik bio što nečujniji.
Obično je to jedna od prvih stvari
koje nauči u kućama u kojima živi:  
kako koja vrata funkcionišu,
kakav zvuk prave
i šta da radi da im zvukove eliminiše,
jer tih je čovjek,
a mjesec je ponosno pun
dok sa zvijezdama ipak nešto nije u redu.
Ponašaju se kao udareni pečati zaborava.
Nebo je noćas knjiga koja želi biti napuštena,
premda samo napola pročitana.
Ali kad je izašao na terasu
mačke su se svejedno
jedna po jedna počele meškoljiti i ustajati.
Proživio je sve što je ispričala
i morao izaći u tu neku mirnu noć.
Ponio je cigarete sa sobom.
Tišina odjekuje kao životi onih koji
moraju izmisliti doručak za sljedeće jutro.
Osluškuje kao nikada ranije,
cijeni je i miluje po rubovima,
sasvim lagano dodiruje njenu dugmad
ne bi li je jasnije čuo.
To je vrisak za kojim su u potrazi
sve meditacije svijeta,
tiho zaključuje,  
a onda zastaje i pita se gdje li je onaj on
koji nijednog trenutka nije mogao bez muzike.
Čak bi uz nju spavao,
znajući šta će ga savršeno uljuljati u san
i šta će ga dočekati dok se budi.
Imao je melodije za svako raspoloženje,
za sve snove, i svaki put bi došavši kući
i zaključavši vrata pustio
još jednu pjesmu da se odvrti.
Osim toga, uvijek je sa sobom na ulici
imao muziku, pjesme koje su mu donosile sreću
u djetinjstvu i poslije,
tako je barem volio vjerovati –
i činjenica je da se dobro osjećao,
da je mogao da se nosi sa sobom i strahovima.
Imao je to urođeno ludilo
ili beskrajnu ljubav za detaljima u muzici
koji su ga dovodili
do trenutaka ekstaze
u kakve je priželjkivao da ga povede neka žena -
ona koja nikako i nikada nije mogla da ukrsti
svoje puteve sa njegovim.
A to je bila očajna neophodnost,  
jer s njim ništa nije bilo u redu.  
Često se dodirivao vrteći tu želju u glavi,
poput gramofonske ploče,
i dodirivao se tako maestralno
da je naučio svoje tijelo napamet,
dok s muzikom to ipak nije morao činiti.  
Kao da hendikepom za jednu stvar bivaš nagrađen
darom za neku drugu. Muzika ga je sustizala
dodirom koji rijetki upoznaju,  
i bilo je to ravno stvarnom dodiru
i jasnom pogledu na centar svijeta, taj sveti cvijet
što se otvara tamo među njenim raširenim nogama
dok sjedi na rubu okrnjene kade
kao na najsvetijem tronu
u, tada, za njega dalekoj budućnosti
i tragedijama koje će doći,
a o kojima ništa nije mogao znati.
Jer kako je i mogao znati koga će put odvesti
dalekim i halucinirajućim plažama Meksika,
ko će biti shrvan očajem
i ko će se i koliko puta
zaljubljivati u Tristessu -
kako tijelo pripremiti za diktaturu srca?
Nije znao, niti je trebao da traži.
Gdje li je nestao taj čovjek?
I kako li se samo gušter sa zidova djetinjstva
pretvorio u ovu veliku, ponekad zastrašujuću zvijer.
                                            
(Mehmed Begić)

...

Doba je nametljivaca i mada znam da je to nemoguće želim vam da ih nikada ne sretnete.

Ponekad je dobro izmaći se iz galame, u tišinu. U pjesmi “Kronos tišine” Meša piše: “Njeguj tišinu, miluj kad ne gleda / Nagradi je svojom hrabrošću. / Ona sluti blizinu pjesme”.

Kada predlažem bijeg u tišinu, ne tražim kukavički eskapizam. Nipošto. U tišini možemo čuti otkucaje srca ili grebanje kandži zastrašujuće zvijeri koja se približava. Tako nešto može spasiti život.

(zurnal.info)  

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

John Murry, Mehmed Begić, Sefke Records, Selvedin Avdić