Melenholija ljevice

TRANSFORMERSI U PODGORICI: S robotima Njegoš spava, najmudrija naša glava

FOTO: analitika
Piše: Andrej Nikolaidis

Transformersi su spomenik našem takozvanom malom, običnom čovjeku, koji je decenijama živio kao dobar komšija, komunista i Jugosloven, da bi se jednoga dana transformisao u nacionalistu i pobio komšije iz drugog plemena

Danilo Baletić, student umjetnosti iz Podgorice, od otpada je napravio sedam džinovskih robota.

Onda je jednu višetonsku simpatičnu grdosiju postavio u centar glavnog grada Crne Gore. Mali je to grad, toliko mali da se sastoji samo od centra, koji se nježno naslanja na livade, ali na koncu se u njemu našlo mjesta za svih sedam robota.

SPOMENIK NAŠIM LJUDIMA

„Transformersi čuvaju Podgoricu“ – tako je Baletić nazvao svoj projekat. Koji se većini Podgoričana dopao. Naročito djeci, koja su se rado slikala kraj robota. Ni odrasli nisu bili ravnodušni: neki su mislili da zbog robota Podgorica izgleda više urbano i, nekako, svjetski. Sam Baletić u intervjuima je govorio nešto o pobuni i podizanju ekološke svijesti, baš kako priliči mladom nadarenom čovjeku progresivnog svjetonazora.

U savremenu umjetnost razumijem se koliko i u suši i jednako je toliko volim. Ne, ne mislim da je poređenje neumjesno.  Danas, kada se i o kuvarima govori kao o umjetnicima, stari dobri gurmanluk postao je forma žudnje za lijepim, a meza sempler najnovijih umjetničkih tendencija u gastronomiji. Napokon, nismo li svjedoci da za dobrog teoretičara umjetnosti nema prepreke koja bi mogla zaustaviti njegov interpretativni genij: onaj ko mudro zbori o performansima i instalacijama, mudro će i pravo zboriti i o salami.

Stoga ja, kao provjereni gurman, mislim da je Baletićev rad jedan od vrhunaca savremene crnogorske umjetnosti, računajući tu sve: i književnost i muziku i vizuelne umjetnosti i NVO performanse i film i „Mesna industrija Gavrilović“ ciklus Dimitrija Popovića i sav pršut i sir sa Njeguša.

Zašto?

Zato što su Transformersi spomenik našim ljudima, narodima, državama i vremenu. Pa još spomenik koji nema ništa od spomeničkog kiča. Ako je Skoplje dobilo, van sumnje i van konkurencije, najgori set spomenika od svih gradova bivše Jugoslavije, sa Baletićevim Transformersima Podgorica je dobila najbolji. Ti spomenici moraju ostati tu.

Ako  Transformersi ipak napuste Podgoricu i trajno se nastane u nekom drugom gradu i zemlji, biće to zbog iste one zadrtosti, diluvijalne svijesti i mržnje prema talentu koji su kroz istoriju protjerali tako mnogo umjetnika iz Crne Gore.

Ako Transformerse nogiraju sa Podgoričkih ulica, svakako bi trebalo razmisliti da ih usele u zgradu Vlade (i)li Skupštine, pa da Crna Gora, osim što je prva ekološka država na svijetu, postane i prva sa potpuno robotizovanom izvršnom i(li) zakonodavnom vlašću. Ako ne to, može li se onda, najljepše molim, razmisliti o tome da se Transformersi popnu na Lovćen, da zaposjednu mauzolej, pa tamo, kao hi-tech perjanici, do vječnosti čuvaju Njegoša? Pa da se na slavljima pjeva: s robotima Njegoš spava, najmudrija naša glava.

Transformersi su spomenik našem takozvanom malom, običnom čovjeku, koji je decenijama živio kao dobar komšija, komunista i Jugosloven, da bi se jednoga dana transformisao u nacionalistu i pobio komšije iz drugog plemena -  kao da se Transformers iz Juga 45 pretvorio u Diseptikona zažarenih očiju.

OD SKROMNOG DOMA DO RAZARAČA

Spomenik su oni našim narodima, koji su se pod strašnim komunističkim režimom morali pretvarati da su bezopasni folcvagenovi hipi-kombiji, išarani petokrakama i pisovima, čekajući trenutak kada će se transformisati u mašinu za ubijanje i iz svih oružja raspaliti po vjekovnim neprijateljima,  koji ih nisu uspjeli zavarati ni kada su se folirali da su autići u zabavnim parkovima za djecu.

Baletićevi su Transformersi spomenik našim državama, koje su pola vijeka pretvarale da su udobne kamp-kućice u parku Bratstva i jedinstva, da bi jednoga dana ti skromni ali udobni domovi radnika i seljaka transformisali u smrtnosne razarače sa kojih su uzletjele transformisane nacije robota i započele sukob u kojem pristojni ljudi, oni koji su odbili nacionalnu robotizaciju, nisu bili kolateralna šteta nego važna, brižljivo odabrana meta.

Napokon, spomenik su našem vremenu, koje ne podnosi ništa trajno, vremenu koje transformaciju slavi kao najveću vrijednost, iako se niko ne može sjetiti kakvo su dobro donijele silne transformacije naših ljudi, naroda i država, vremenu koje nas preko svojih ideologa uči da se čovjek može transformisati u sve što poželi, iako nas iskustvo uči da se, lakše i češće nego u bilo šta drugo, čovjek transformiše u govno.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis