Melanholija ljevice

35 GODINA POSLIJE: Sjećanje na propalu utopiju

Piše: Andrej Nikolaidis

Ako polemika o Titu i njegovoj Jugoslaviji ima bilo kakvog smisla, tada on leži u pokušaju da se spriječi “potonuće prošlosti u ono što je jednostavno prošlo – pa ako nema pamćenja, nije ni bilo”

U Umei, na sjeveru Švedske, postoji šoping-centar koji se zove “Utopia”.

Čovjek koji me je sa aerodroma vozio u hotel skrenuo mi je pažnju na to. Nije bio zadovoljan izborom imena. Govorio mi je nešto o tome kako ideju utopije ne bi trebalo komercijalno (zlo)upotrebljavati. Bila je to neka ljevičarska spika koju nisam najbolje razumio, najprije zato što je njegov engleski bio gori čak i od mog, potom i zato što sam bio pod utiskom onoga što mi je rekao kada smo sjeli u njegov plavi pežoov sportski kupe: super kola, rekao sam, jesu, rekao je, nedavno mi je umrla žena, tada sam shvatio da je smrt uvijek blizu, pa sam riješio da ispunim sve svoje želje – kupio sam sportska kola, kožnu jaknu, kaubojske čizme i stan u potkrovlju.

Njegova lista stvari koje želi uraditi prije smrti bila je, zapravo, šoping lista. Zašto mu je, onda, smetao centar za utopijsku kupovinu?, mislio sam.

ŠTA NE MOŽEMO KUPITI

Šta danas neko želi, a da se ne može kupiti? Čak i ako takvo što postoji, vrlo brzo će se pojaviti u slobodnoj prodaji. Klinci iz londonskih predgrađa koji su se, kako su nam objasnili lijevi mislioci, paleći grad bunili protiv liberalnog kapitalizma i nepravde, upadali su u šoping centre i iz njih krali ajfone i patike. Isto su činili i klinci koji su u Beogradu svojevremeno protestvovali protiv izručenja Karadžića u Hag, tokom i nakon desničarskog performansa koji su organizovali, tada još uvijek nereformisani Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić. 

Iz čega zaključujemo kako i lijeva i desna, i progresivna i regresivna omladina, želi isto – nove patike. I to obje: i lijevu i desnu.

Nije najgore kada se ideja o boljem svijetu svede na ideju o boljoj kupovini. Nije, ni izbliza. Najgore je, mislim, kada je najbolja budućnost koju možeš zamisliti tek prošlost za koju nema izgleda da se ponovi. Najgore je, mislim, kada bolji svijet ne zamišljaš, nego ga se s nostalgijom sjećaš. Kada se borba za bolji svijet svodi na borbu za pravovjernu interpretaciju prošlosti. Najgore je, dakle, biti ja: čuvar sjećanja na propalu utopiju.

Koje su puni novinski stupci i internet-stranice, danas, kada je navršilo 35 godina od Titove smrti.     
 

ZAŠTO JE VAŽNO DA BUDE ZAPAMĆENO

Ako polemika o Titu i njegovoj Jugoslaviji ima bilo kakvog smisla, tada on leži u pokušaju da se spriječi “potonuće prošlosti u ono što je jednostavno prošlo – pa ako nema pamćenja, nije ni bilo”, kako piše Peter Sloterdijk u Srdžbi i vremenu. Zašto je važno da bude zapamćeno, pa još da bude zapamćeno na posve određen način?  

Zato da bismo za budućnost (kome? čemu?) sačuvali tekst koji govori o ponosu i nadi, različit od svih onih tekstova o krivici i sramu, koji su ovdje ispisivani posljednjih četvrt vijeka?  Jer budućnost može otkriti potencijal skriven u prošlosti? Da bismo umjesto budućnosti koja je zatvorena, povratili prošlost koja je otvorena? Samim tim i ponovljiva?

Ali već je nada da bismo iz vlastite prošlosti nešto, bilo šta mogli naučiti, posve utopijska. Povijest nas nije naučila čak ni tome da nas ničemu nije naučila.

Da smo išta naučili iz istorije, znali bismo što slijedi nakon pozivanja na “istorijsko pravo” i “žrtvu”, na što se neprekidno pozvaju svi balkanski narodi, na što su se, napokon, pozvali svi prije (za sada) posljednje runde klanja.

Budućnost koja iz toga može proizaći je samo jedna: vječito ponavljanje istog, ponavljanje iste grozne prošlosti. Niti jedna budućnost ne može zaliječiti ili ispraviti prošlost. Jedini je način ostaviti da mrtvi pokopaju mrtve i produžiti dalje. Ali kako to učiniti kada su naši nacionalni pokreti, naše nacionalne stvari, apsolutno ovisni o našim žrtvama i kamatama koje su odlučni za te žrtve pobrati? Možda bismo mi i odustali od svojih, ali oni ne odustaju od svojih žrtava.   

Čitava ovdašnja ekonomija politike, koja počiva na žrtvi kao što su nekada valute počivale na zlatnoj podlozi, nije anahrona.

Uočimo da je vremenska perspektiva kapitala potpuno izokrenuta: nekada, u sadašnjosti si bio bogat zato što si u prošlosti stekao imetak. Imao si ono što si stekao. Danas, tvoje bogatstvo smješteno je u budućnost – ti si bogat zbog toga što berzanski indeksi izražavaju izglede tvojih investicija. Imaš ono što zapravo nemaš.

Dominantna ekonomska logika je, dakako, oblikovala društvenu paradigmu. U vrijeme kada je bogatstvo bilo utemeljeno u prošlosti, na cijeni su bile tradicija i konzervativne vrijednosti koje su, u biti, trebale sačuvati ono najvrednije iz prošlosti: bogatstvo privilegovanih. Danas, kada je bogatstvo utemeljeno u budućnosti, prošlost, tradicija i konzervativizam tek su opsceni višak. Savremena okrenutost budućnosti i povjerenje u buduće vrijeme izravno je uzrokovana dominantnim tipom kapitalizma.

KAMATE SE GOMILAJU

Zato što ovdašnje ekonomije politike slijede logiku savremenosti, žrtve nikada ne dospijevaju na punu naplatu. Njihova naplata, i pravda koja se zamišlja kao naplata duga, uvijek je smještena u neko sutra.
 
TO je, kao čopor pasa iz kontejnera iza mesnice, raznijelo Titovu Jugoslaviju. TO je formulisao službenik banke krvi (dakle Centralne banke nacije), koji se lažno predstavljao kao pjesnik (svakako: nije bio jedini), kada se zapitao: zar se oni ne boje naše krvi nenamirene?  

Kako tada, tako i sada: nema otpisa duga. Kamate se gomilaju. I biće ponovo (djelimično) naplaćene.

Kada nacionalne banke krvi vrše prinudnu naplatu, po čemu se to razlikuje od prinudne naplate koju vrše ostale banke, pa prodaju zaplijenjene imovine oglase u novinama?

Po tome što nacionalne banke krvi zapljenu oglašavaju u umrlicama.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Andrej Nikoalidis, Melanholija ljevice, Josip Broz Tito