Melanholija ljevice

O TERORU MOĆI I NEMOĆI: Milost je najveća moć, njen konačni izraz

Piše: Andrej Nikolaidis

Za razliku od terorističkih akcija nemoći, teror koji sprovodi moć, na primjer državni terorizam, funkcionalan je i legalan. Pozivanje na teror nemoći je krivično djelo. Poziv na teror moći je patriotski čin

Na listi svih onih očitih etičkih, logičkih, praktičnih i inih argumenata protiv terorizma svakako treba biti mjesta i za činjenicu da terorista svojim aktom po pravilu učvršćuje ono protiv čega se bori. Moć protiv koje je izveden teroristički zločin nakon njega će postati još moćnija.

Terorizam je katastrofalan izraz nemoći, koja se kroz zločin uzalud pokušava legitimisati kao moć. Terorista vjeruje da bi svijet nekako mogao postati bolji tako što će ga on učiniti gorim, a da je jedini način da dobije pravdu taj da sam počini nepravdu. 

MILOST JE NAJVEĆA MOĆ

Jacques Ellul, kojeg nazivaju i najvažnijim protestantskim teologom nakon Karla Bartha, u središte svoje hristologije smješta pojam ne-moć.

Po Ellulu, “u Hristu je ostvarena punina ne-moći u smislu radikalnog odricanja od svake moći i svih na moći utemeljenih struktura koje ne podrazumijeva uspostavu nikakve druge strukture”. Takvo odustajanje od moći u principu znači odustajanje od ovog svijeta.

Ellul insistira na razlici između ne-moći i nenasilja koje uvijek prati neka društvena teorija i cilj – u krajnjem, stvaranje takozvanog “boljeg i pravednijeg svijeta”. Nenasilje se bira jer je u datim okolnostima jedino ili najmoćnije sredstvo za postizanje cilja. Često se kaže kako se nasiljem ništa ne može postići. Moć ovog svijeta, međutim, počiva na nasilju.

Kada odustanemo od ideje “postizanja”, ulazimo u prostor ne-moći.  Ona, ne-moć, podrazumijeva odustajanje od svih društvenih mehanizama i ciljeva. Otud je Hrist (a ne nervozni revolucionari, verbalni i doslovni bombaši), kako sugeriše Ellul, jedini istinski anarhist.

Na tu privlačnu koncepciju ne-moći imam laičku primjedbu. Hrist kaže ne moći, ali, dakako, ne i ne milosti. A tamo gdje je milost, tu je i hijerarhija, tu je i moć. Milost može dati samo onaj ko ima moć. Štoviše, milost je najveća moć – ona je njezin konačni izraz.

U Starom zavjetu, dok učvršćuje svoj autoritet, Bog je uništitelj nepokornih. Stari zavjet pun je vulgarnih demonstracija moći. U Novom zavjetu, pošto je njegov autoritet učvršćen, Bog je milosrdan, onaj koji ne samo da prašta ljudske grijehe, nego šalje svog sina da umre za njih.

Po mainstream tumačenjima biblijskog teksta, tu Bog s čovječanstvom  uspostavlja neku vrstu dužničko-povjerilačkog odnosa. Zauvijek smo, kao zelenašu, dužni onome ko nam je oprostio. Povrh svega, oprost ne ukida osjećaj krivice – to može, možda, tek kazna. Za onoga koji se kaje, kazna je krajnja tačka na horizontu. Vrijeme kajanja teče ka kazni:  odsustvo kazne iznevjeruje njegovu istoriju.

Sam oprost pojačava osjećaj krivnje jer čovjekov osjećaj da je počinio  grijeh još je veći nakon što svoju slabost suoči s Njegovom beskrajnom dobrotom koja mu oprašta. Čin praštanja potvrđuje suverenitet i nanovo uspostavlja hijerarhiju: prašta se uvijek odozgo naniže. Tražiti od nekoga oprost znači uvažiti njegov suverenitet i autoritet.

Pa ipak, tako je puno lažljivosti u performativnom traženju oprosta od ljudi, društvenih grupa i država, lažljivosti kojoj smo svjedočili u nizu isprika koje su, kao baloni pušteni u vjetar, na sve strane letjela nakon posljednjih balkanskih ratova: kada se oprost traži po horizontali, od ljudi i njihovih tvorevina, to se radi ne bi li se tim činom iznova konstituirao vlastiti suverenitet i autoritet, pokidan počinjenim zločinom.

Traženjem oprosta po vertikali, odozdo naviše, potvrđujemo onoga koji oprašta. Traženjem oprosta po horizontali, potvrđuje se onaj koji traži oprost.

TEROR MOĆI I NEMOĆI

Za razliku od terorističkih akcija nemoći, teror koji sprovodi moć, na primjer državni terorizam, funkcionalan je i legalan. Teror nemoći opravdano će  naići na glasnu javnu osudu, dok će teror moći uvijek pratiti narativ o “višim razlozima” zbog kojih je taj teror nužan. Pozivanje na teror nemoći je krivično djelo. Poziv na teror moći je patriotski čin. Asistiranje u teroru nemoći vodi u zatvor, dok saučesništvo u teroru moći vodi u uspješnu vojnu, političku a često i akademsku karijeru. 

Trik je u tome što nasilje moći nije eksces, nego sistem. Tamo gdje je nasilje sistem, ono više nije zločin, nego tek čin. Kao takvo, ono je uobičajeno, očekivano (“jači tlači”) i, konačno, legalno (“država kao vlasnik monopola na legalnu upotrebu nasilja”, čemu treba dodati i “kapital kao vlasnik monopola na legalnu upotrebu države”).

Promatrajući jerusalemski proces protiv Eichmanna, Hanna Arendt izvela je tezu o banalnosti zla, tezu koja će kasnije postati banalno popularna. Eichmann je svoj posao krvnika shvaćao kao niz činova, ne zlo-činova. Njegovo birokratsko sivilo i duh stroja koji samo obavlja svoj posao bili su mogući jer je sebe doživljavao kao službenika moći, koja je imala svoje zakone i svoju etiku, moći koja se osjetila toliko moćnom da je zaključila kako za nju Zakon više ne važi.

Ukidanje Zakona i obrat zločina u čin su sve samo ne banalni. Zlo koje se očituje kao banalno, crno je remek-djelo zla. To znamo: Đavolov najmoćniji trik je da nas uvjeri u to da ne postoji. Ako Đavola ima, on je metafizika banalnosti.

Eichmann, u staklenom kavezu, stoji pred svojim žrtvama. Djeluje kao posve običan čovjek. On govori da nikoga nije ubio (“Ja nikada ne bih smogao hrabrosti za to”); samo je izvršavao naređenja; on nije bio odgovoran. Čitavim tokom suđenja, do smrtnog časa, Eichmann ostaje izvan domašaja kajanja – i onog horozontalnog i onog vertikalnog. On vodi računa o tome da ostane izvan Zakona. Na početku suđenja odbija se zakleti na Bibliju. Dok sjedi na električnoj stolici, sveštenik mu predlaže zajedničku molitvu. Eichmann kaže “da nema vremena za gubljenje” i traži bocu crnog vina. Na samom kraju on izvodi performans: simbolički prkosi Zakonu, kajanju i oprostu. On neće bilo koje piće. On neće oprost, on hoće crno vino, on hoće Hristovu krv.

Eichmann pred sudom u Jerusalemu potvrđuje uvide o nacizmu koje je T. S. Eliot ispisao još 1939. u “Ideji hrišćanskog društva”: “Osnovni prigovor koji se može uputiti fašističkoj doktrini, prigovor koji skrivamo od sebe zato što i nas može osuditi, glasi: fašizam je paganski…”.

Ko su pagani? Oni za koje ne važi Zakon. Ako ti Zakon, izražen kroz Deset zapovijedi, kaže “Ne ubij”, jasno da holokaust, genocid i sve vrste masovnih zločina mogu biti sprovedeni tek nakon što je Zakon suspendovan i zamijenjen nekom drugom vrstom (nacionalnog, rasnog...) zakonodavstva. Uzalud sve krunice, blaženi biskupi i zdravomarije: najveća prijetnja hrvatskom katolicizmu nikada nisu bili komunisti, nego ustaše i Jasenovac.

MI SMO PAGANI

U Betonu broj 14. Aleksandar Pavlović opisuje scenu iz Beograda, stonog grada balkanskog fašizma devedesetih:

“...na premijeri Podzemlja u Centru Sava, koja je trebalo da izgleda holivudski ali se organizacija pretvorila u anarhiju a publika u rulju, Kusturica oduševljeno kliče: Mi smo pagani!”.

Obratimo pažnju kako, prije nego što započne krvoproliće koje će završiti genocidom u Srebrenici, na ukidanje Zakona poziva vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić. U jednoj predratnoj pjesmi on kaže:

Obratite se na moju novu veru, ljudi
Nudim vam što vam niko dosad nije,
Nudim vam surovost i vino
Onog ko nema hleba hraniće svetlo mojeg sunca
Narode, ništa nije zabranjeno u mojoj veri
Ima ljubavi i pića
I gledanja u sunce dokle vam se prohte
jer ovo vam božanstvo ništa ne brani
O poslušajte moj poziv braćo narode ljudi.

Krvavi paradoks rata u Bosni: oni koji su slijedili Karadžića, tvrdili su da ubijaju u ime hrišćanstva. Istina je da su Karadžića slijedili zato što su vjerovali u njegovo “božanstvo koje ništa ne brani”, a najmanje brani ubistvo. Ma kako nazvali to božanstvo, jedno je sigurno: to nije pravoslavni Bog.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Andrej Nikolaidis, Melanholija ljevice, Terorizam