Čitaonica Žurnal

POČELO JE LJETO: Možda ćemo postati bolji ljudi!

Piše: Marko Tomaš

Jebeš toleranciju. Tolerancija podrazumijeva tek snošljivost. Razumijevanje je ono što će nas promijeniti, a samim tim promijeniti i okruženje u kojem živimo

VEČER

Htio bih napisati nešto lijepo. Htio bih da iz mojih riječi poteče rijeka, ili da se iz njih izdigne more, da ih se može osjetiti, namirisati, uroniti u njih i nestati među ribama i stijenjem. Ali imam previše talenta za depresiju. A svijet ljudi tom mom talentu ide na ruku. To je odgovor ljudima koji me pitaju zašto sve što pišem mora biti tako turobno.

KROKODIL

Postoje na svijetu neki događaji koji učine da pomislim da stvari koje radim nisu potpuno besmislene. Postoje, srećom, i takvi ljudi. Ima ih dosta i jedna od najvećih tuga je što ih ne mogu sve upoznati, što ne mogu sa svima provesti komad života. Čudno je kad osjetiš da se nalaziš među nekoliko stotina prijatelja a da nisi na facebooku. Čudno je kako pomisliš da svi ti ljudi jesu tvoji istinski prijatelji a ne znaš im ni ime.

Sredinom šestog mjeseca svake godine ispred muzeja Jugoslavije u Beogradu okupi se čudnovata sekta, sva sastavljena od prijatelja kojima ne znaš ime. Stvar se zove Krokodil. Neki ljudi kažu da je to književni festival, a ja ga vidim kao neki čudni obred koji nam svima probudi nadu da živimo upravo onakav život kakav trebamo živjeti. Ali takva su misna slavlja rijetka i neće promjeniti svijet, ali mogu otvoriti srca, barem onih nekoliko stotina sektaša koji uđu u krokodilske ralje u tih par beogradskih noći. Ili je i sama beogradska noć u tih par dana zubata krokodilska vilica? Vrag bi ga znao.

ŠETNJA SA PSOM

Šetao sam sa psom. Uobičajenom rutom prema željezničkom kolodvoru. Na klupi ispred jedne zgrade dvoje se zaljubljenih klinaca grlilo, neobuzdano klinački, kao kad si zaljubljen toliko da ne znaš što bi sa sobom. Izmamili su mi osmijeh, pas me odvukao u stranu i popišao se uz zid. Neka je baba naišla i počela vikati na klince: jašite se negdje drugo, mrš odavde! Uslijedio je verbalni rafal iz babinih usta.

Nešto se u meni slomilo. Djeca se vole, najčistije moguće, skrivaju se u nekom zapišanom prolazu, srca im nisu slomljena, nemaju se kuda skriti, ali nevoljenima je teško gledati ljubav. Dobili su lekciju, jednog dana kada i oni budu imali slomljena srca i budu nevoljeni vjerojatno će neke slične klince tjerati ispred svog ulaza, a sve kako bi se osvetili svijetu za taj trenutak u kojem im neka baba nije dopuštala da budu sretni. Kakav je to svijet u kojem je dječja ljubav uvrjedljiva? To je svijet u kojem živimo. Svijet u kojem se nevoljeni i umorni osvećuju zaljubljenima.

ADIO, PAPA

Prošlo je malo više od dva tjedna od posjete papa Franje Bosni i Hercegovini. Sve mi se činilo pretjerano. Svi su odjednom postali hipici. Ljubav i mir među ljudima. Čovjek u bijeloj kuti je barem na trenutak promjenio zrak koji dišemo.

Tako se činilo. Možda ćemo postati bolji ljudi. Pružiti ruke jedni drugima, pokušati se razumjeti. Jebeš toleranciju. Tolerancija podrazumijeva tek snošljivost. Razumijevanje je ono što će nas promijeniti, a samim tim promijeniti i okruženje u kojem živimo. Ali ništa od toga. To je bila kratkoročna magija.

Nepuni tjedan nakon papinog posjeta u Zenici i Splitu mržnja i glupost su ponovno pokuljale iz zagnojenog balkanskog vulkana. Zapravo, nisu nikad ni prestale kuljati. Čine to kad god imaju prigodu. Zato se, valjda osjećam ovako uljepljeno. Kao da svijetom hodam popljuvan. Ili hodam po popljuvanom planetu. Sve što sam osjetio kad sam vidio te vijesti je tjeskoba. Snage za ljutnju nemam. Dobacim eventualno do prezira i gađenja. Nekako uvijek nađem način da se smirim, a onda me na zlokobnoj mreži dočeka vijest o još jednoj manifestaciji mamlazluka. To nitko ne može zaustaviti, možda država koja zna što hoće, koja zna koje su joj vrijednosti, ali nju nemamo, a nećemo je tako skoro ni imati.

Vijest iz Doboja u kojoj je horda tikvana došla prosipati glupost i mržnju na jednom svečanom obredu me ponovno učinila tjeskobnim preko svake mjere. Ali nema se kuda pobjeći. Zavolio sam Graz a odmah nakon što sam pročitao vijest o događanjima u Doboju već na slijedećem kliku ugledao sam užas koji se dogodio na Herrengasseu.

U kakvoj to paklenoj rupi od svijeta živimo? Eh, da, u svijetu u kojem se nevoljeni i umorni osvećuju zaljubljenima. U svijetu u kojem ugledni novinari dobijaju otkaze. U kojem je najveći krimen misliti svojom glavom. Zbog nečega sam se upravo sada sjetio jedne scene iz Nostalgije Andreja Tarkovskog. Sjetio sam se oca obitelji koji je pokušao obitelj zaštititi tako što ih je zaključao u kuću kako ne bi imali doticaja s drugim ljudima. Kad su vatrogasci, ako se dobro sjećam, provalili u njihovu kuću i istjerali ih napolje, otac je držeći malenog sina za ruku pokušao pobjeći. Dječak je gledao oko sebe i upitao: tata, je li ovo kraj svijeta?

SKAKAVCI

Skakavci najavljuju smak svijeta. Neki dan, bio sam u Splitu, učinilo mi se da sam shvatio bit te priče. Turisti. To su ti biblijski skakavci. Pometu sve pred sobom i iza sebe ostavljaju pustoš. Ostavljaju puste gradove koji nakon svake sezone sve manje bivaju ispunjeni životom. Jer u njima više ništa nije po mjeri ljudi koji tu žive.

Mi, ljudi s juga, živimo u kulisama za nečiji provod. A sami ne znamo otići drugdje, jer najezdu turista skakavaca možemo iskoristiti tek da preživimo od jedne do druge najezde. Oni ne dolaze tu da vide kako mi živimo. Mi prilagođavamo sve oko sebe njihovim željama i potrebama, onima koje sami ne možemo priuštiti pa onda sjedimo u gradovima pustinjama i pravimo se da se ništa nije dogodilo, a, zapravo, samo imitiramo sami sebe i način na koji smo živjeli dok smo svijet oko sebe prilagođavali vlastitim mogućnostima. A sada vlastite domove prilagođavamo potrebama nekih potpunih stranaca. Jebeš ga, meni je tu nešto duboko pogrešno. Ali, dobro, ja sam tu samo da gunđam. I, jesam, protivnik sam progresa, jebo vas takav progres.

ZADAR

Iz Splita sam otišao za Zadar. U meni se sve komešalo. Toliko ljudi i utisaka, a ja, jebiga, i ljude i utiske previše primam k srcu pa onda tako slomljen i izgubljen bauljam okolo od Mostara do Beograda pa natrag, a onda preko Splita do Zadra i onda opet natrag. Ali osmijeh i mir mi vrate neki dragi, topli ljudi koji me dočekaju spremni da budu taoci svih mojih loših navika i, pogotovo, moje sklonosti da neprekidno gunđam. Čak i pozovu neke druge ljude da dođu slušati moje gunđanje i gledati me kako eksiram bijelo vino u pauzama nihilističkih eskapada.

Cijele dvije godine nisam bio u Zadru. Svaki je grad lijep onoliko koliko lijepih ljudi ima. A ja poznajem samo takve, lijepe ljude pa su mi i gradovi u kojima žive prelijepi. Tim više me uznemiravaju oni skakavci koji dođu i razore nam živote.

Ali lijepo je da me još uvijek može radovati jedan razigrani pas na morskim orguljama. Dobro je da me može nasmijati igrokaz zvani dalmatinska svadba koji se događao na tim istim orguljama. Dobro je dok još znamo razgovarati jedni s drugima i piti dugo u noć i ostati jedni drugima uspomene, živjeti zanosan život pa makar na trenutke. Upravo zbog toga nikada neću shvatiti one dobojske budale, niti one sa zeničkih tribina i poljudskog travnjaka.

To govorim ja, zagovornik razumijevanja, a ne tolerancije. Jebiga, tolerancija je izgleda jedina mogućnost. Podnošenje. Kakva tužna i jadna riječ.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Čitaonica Žurnal