Ne mogu se sjetiti kada se tačno Carld Bildt pojavio u mom, u našim životima, ali čini mi se da sam njegovo ime na radiju čuo prvi put tokom 1994. godine i da je bila riječ o još jednoj mirovnoj inicijativi. Kao kroz maglu, više kao dojam nego bilo šta drugo, uz to sjećanje pojavljuje se i osjećaj fizičke bijede i ugroženosti, prepuštenost na milost i nemilost ne samo Srbima koji su Srebrenicu držali u okruženju, nego i vrijednosno i moralno neutralnoj politici koju će deceniju i pol poslije toga i dalje utjelovljavati upravo Bildt. Iz perspektive mučne bosanske svakodnevnice to što je Carl Bildt i dalje evropski glasnogovornik za sva pitanja vezana za BiH izgleda irelevantno, i čak i banalno, ali mi se čini kao da zapravo malo šta ilustruje dubinu kala u koji je zapala ova zemlja, beznadežnost vjere u to da će iko, ikada učiniti bilo šta za nas, kao upravo ta činjenica. I da se, sa drskošću primjerenoj samo takvim, birokratama atentatorskog tipa sada, narodski rečeno, natura i da bude sljedeći evropski ministar vanjskih poslova.

Smetljište povijesti

I pored toga što znam da ovaj, kao ni bilo koji drugi članak ne može promijeniti ishod diplomatske bitke koja predstoji, hoću kao neko čija se sudbina susrela sa Bildtovom nekoliko puta na način na koji to samo život može urediti, ukažem na to zašto on ne može biti novo evropsko lice. Štaviše, da ukažem na to da Bildt – kao i njegovi sugovornici iz vremena kada je njegova karijera doživljavala meteorski uspon, u jednoj od najsramnijih epizoda u novijoj historiji Evrope – treba skončati na smetljištu povijesti.

U julu 1995. godine, bio sam kao što sam ne jednom detaljno opisivao – u Srebrenici, tačnije u Potočarima, u vojnom kampu holandskog bataljona. Napustio sam Potočare deset dana nakon pada Srebrenice i osam dana nakon što je kompletno civilno stanovništvo deportovano u Tuzlu i njenu okolinu; u trenutku kada sam napuštao Potočare, bilo je prošlo tačno pet dana od okončanja posljednjeg masovnog smaknuća muškaraca i dječaka zarobljenih u Srebrenici. Tog, 16. jula 1995. godine, dok su ubijani posljednji preživjeli – cvijet jedne zajednice koja je otada zapravo prestala da postoji – u posljednjem u seriji masovnih pogubljenja u Kozluku, u blizini fabrike „Standard“, u Dobanovcima u blizini Beograda održan je sastanak između Yasushi Akashija, Ruperta Smitha i Carla Bildta na jednoj i Slobodana Miloševića i Ratka Mladića na drugoj strani.

Bianca Jagger je u svjedočenju pred američkim Kongresom o okolnostima pada Srebrenice svjedočila i o tome kako je Bildt opisao taj sastanak u neobjavljenom intervjuu Royu Gutmanu iz Newsdaya: “Poenta sastanka, rekao je Bildt, bila je da se za Međunarodni Crveni križ dogovori pristup enklavi u kojoj tada više nije bilo muslimana. Bildt je jasno rekao da zna mnogo detalja o nasilju. Rekao je da zna da su muškarci razdvajani (od familija, op.a.). Newsday je Bildta upitao: 'Da li ste potegnuli pitanje masakra kod Mladića i Miloševića. 'Ne, nismo', odgovorio je Bildt. 'Imali smo nepotvrđene izvještaje o masakru, ali nismo potegnuli to pitanje.' Kasnije tokom intervjua porekao je svoju raniju izjavu. „Naravno da smo razgovarali o tim pitanjima.'“

Iz onog što sam kasnije saznao, jedna od stvari o kojoj se također razgovaralo bila je i evakuacija – eufemizam za sramno povlačenje, u ovom slučaju – ostatak holandskog bataljona iz Potočara i ostatka UN-ovog osoblja. Među potonjima sam, eto, bio i ja. U ljeto 2003. godine bio sam u Haagu i izvještavao sa suđenja skupini srpskih oficira optuženih za genocid u Srebrenici: tokom svjedočenja jednog od svjedoka tužiteljstva, na monitorima u sudnici prikazan je snimak koji su forenzičari napravili tokom iskopavanja masovne grobnice kod fabrike Standard, kod Kozluka. Sa tog snimka pamtim tri stvari, više kao dojam: šljunak, polomljeno staklo i čahure.

Silovanje činjenica

Kratko nakon toga dogodila se jedna od onih stvari koje su potencijalno mogle promijeniti ishod mandata haškog tribunala: priznanje Biljane Plavšić. Ne znam koliko je tačno prošlo, ali mi se čini da je najesen održano ročište o izricanju presude na kojoj je u korist Biljane Plavšić svjedočio cijeli niz međunarodnih zvaničnika. To što se kao svjedok pojavila Madeleine Albright bilo je samo po sebi razočaravajuće, ali njeno svjedočenje nije ni jednog jedino trenutka prelazilo liniju zvanične američke politike u BiH; svjedočenje nekadašnjeg drugog čovjeka južnoafričke Komisije za povjerenje Dr. Alexa Borainea pripisao sam kombinaciji dobrih namjera i neznanja; Bildtovo svjedočenje, pak, imalo je nešto lično, njegova skoro pa potreba da od Biljane Plavšić napravi nešto što ona očito nije kao da je za cilj imalo da sudskim zapisnikom ispravi krvavu stvarnost i smanji i vlastitu odgovornost za stotine hiljada izgubljenih i upropaštenih života.

Bildt je govoreći o Plavšićevoj rekao kako je ona bila, pazi sad, hrabra u podržavanju u provođenju mira, čvrto se zalažući za - tu mi se već vrtilo u glavi od nevjerice – vladavine prava i koja je „preuzela veliki lični rizik zbog toga“. Nekoliko dana prije toga čitao sam izjavu djevojčice – bošnjačke – koja je stanovala u istoj zgradi u kojoj i Plavšićeva i od nje u jednom trenutku tražila da pomogne pronaći njenog oca, odvedenog dan ili dva ranije. Po njenim riječima, Plavšićeva je samo okrenula glavu i prošla.

Slušajući Bildta, mislio sam o tome koliko se zapravo razlikuje moje sjećanje rata i poraća od onog što je on svjedočio i koliko je spreman radi nečeg što je u najboljem slučaju moglo izgledati samo kao fusnota u jednoj karijeri spreman silovati činjenice. Gore od toga, pak, bilo je to što je Bildt svoje viđenje iznosio za sudski zapisnik, koji će kasnije postati historijski relevantan, time zapravo uskraćujući žrtvi pravo da se sama založi za sebe. I tada sam shvatio: ako bi tražili jednu, dosljednu, temeljnu odliku te karijere beščašća onda bi to bilo to – uskraćivanje prava žrtvi da progovori za sebe i u svoje ime.

" />

Emir Suljagić CARL BILDT: Karijera jednog beščašća

Emir Suljagić

Ne mogu se sjetiti kada se tačno Carld Bildt pojavio u mom, u našim životima, ali čini mi se da sam njegovo ime na radiju čuo prvi put tokom 1994. godine i da je bila riječ o još jednoj mirovnoj inicijativi. Kao kroz maglu, više kao dojam nego bilo šta drugo, uz to sjećanje pojavljuje se i osjećaj fizičke bijede i ugroženosti, prepuštenost na milost i nemilost ne samo Srbima koji su Srebrenicu držali u okruženju, nego i vrijednosno i moralno neutralnoj politici koju će deceniju i pol poslije toga i dalje utjelovljavati upravo Bildt. Iz perspektive mučne bosanske svakodnevnice to što je Carl Bildt i dalje evropski glasnogovornik za sva pitanja vezana za BiH izgleda irelevantno, i čak i banalno, ali mi se čini kao da zapravo malo šta ilustruje dubinu kala u koji je zapala ova zemlja, beznadežnost vjere u to da će iko, ikada učiniti bilo šta za nas, kao upravo ta činjenica. I da se, sa drskošću primjerenoj samo takvim, birokratama atentatorskog tipa sada, narodski rečeno, natura i da bude sljedeći evropski ministar vanjskih poslova.

Smetljište povijesti

I pored toga što znam da ovaj, kao ni bilo koji drugi članak ne može promijeniti ishod diplomatske bitke koja predstoji, hoću kao neko čija se sudbina susrela sa Bildtovom nekoliko puta na način na koji to samo život može urediti, ukažem na to zašto on ne može biti novo evropsko lice. Štaviše, da ukažem na to da Bildt – kao i njegovi sugovornici iz vremena kada je njegova karijera doživljavala meteorski uspon, u jednoj od najsramnijih epizoda u novijoj historiji Evrope – treba skončati na smetljištu povijesti.

U julu 1995. godine, bio sam kao što sam ne jednom detaljno opisivao – u Srebrenici, tačnije u Potočarima, u vojnom kampu holandskog bataljona. Napustio sam Potočare deset dana nakon pada Srebrenice i osam dana nakon što je kompletno civilno stanovništvo deportovano u Tuzlu i njenu okolinu; u trenutku kada sam napuštao Potočare, bilo je prošlo tačno pet dana od okončanja posljednjeg masovnog smaknuća muškaraca i dječaka zarobljenih u Srebrenici. Tog, 16. jula 1995. godine, dok su ubijani posljednji preživjeli – cvijet jedne zajednice koja je otada zapravo prestala da postoji – u posljednjem u seriji masovnih pogubljenja u Kozluku, u blizini fabrike „Standard“, u Dobanovcima u blizini Beograda održan je sastanak između Yasushi Akashija, Ruperta Smitha i Carla Bildta na jednoj i Slobodana Miloševića i Ratka Mladića na drugoj strani.

Bianca Jagger je u svjedočenju pred američkim Kongresom o okolnostima pada Srebrenice svjedočila i o tome kako je Bildt opisao taj sastanak u neobjavljenom intervjuu Royu Gutmanu iz Newsdaya: “Poenta sastanka, rekao je Bildt, bila je da se za Međunarodni Crveni križ dogovori pristup enklavi u kojoj tada više nije bilo muslimana. Bildt je jasno rekao da zna mnogo detalja o nasilju. Rekao je da zna da su muškarci razdvajani (od familija, op.a.). Newsday je Bildta upitao: 'Da li ste potegnuli pitanje masakra kod Mladića i Miloševića. 'Ne, nismo', odgovorio je Bildt. 'Imali smo nepotvrđene izvještaje o masakru, ali nismo potegnuli to pitanje.' Kasnije tokom intervjua porekao je svoju raniju izjavu. „Naravno da smo razgovarali o tim pitanjima.'“

Iz onog što sam kasnije saznao, jedna od stvari o kojoj se također razgovaralo bila je i evakuacija – eufemizam za sramno povlačenje, u ovom slučaju – ostatak holandskog bataljona iz Potočara i ostatka UN-ovog osoblja. Među potonjima sam, eto, bio i ja. U ljeto 2003. godine bio sam u Haagu i izvještavao sa suđenja skupini srpskih oficira optuženih za genocid u Srebrenici: tokom svjedočenja jednog od svjedoka tužiteljstva, na monitorima u sudnici prikazan je snimak koji su forenzičari napravili tokom iskopavanja masovne grobnice kod fabrike Standard, kod Kozluka. Sa tog snimka pamtim tri stvari, više kao dojam: šljunak, polomljeno staklo i čahure.

Silovanje činjenica

Kratko nakon toga dogodila se jedna od onih stvari koje su potencijalno mogle promijeniti ishod mandata haškog tribunala: priznanje Biljane Plavšić. Ne znam koliko je tačno prošlo, ali mi se čini da je najesen održano ročište o izricanju presude na kojoj je u korist Biljane Plavšić svjedočio cijeli niz međunarodnih zvaničnika. To što se kao svjedok pojavila Madeleine Albright bilo je samo po sebi razočaravajuće, ali njeno svjedočenje nije ni jednog jedino trenutka prelazilo liniju zvanične američke politike u BiH; svjedočenje nekadašnjeg drugog čovjeka južnoafričke Komisije za povjerenje Dr. Alexa Borainea pripisao sam kombinaciji dobrih namjera i neznanja; Bildtovo svjedočenje, pak, imalo je nešto lično, njegova skoro pa potreba da od Biljane Plavšić napravi nešto što ona očito nije kao da je za cilj imalo da sudskim zapisnikom ispravi krvavu stvarnost i smanji i vlastitu odgovornost za stotine hiljada izgubljenih i upropaštenih života.

Bildt je govoreći o Plavšićevoj rekao kako je ona bila, pazi sad, hrabra u podržavanju u provođenju mira, čvrto se zalažući za - tu mi se već vrtilo u glavi od nevjerice – vladavine prava i koja je „preuzela veliki lični rizik zbog toga“. Nekoliko dana prije toga čitao sam izjavu djevojčice – bošnjačke – koja je stanovala u istoj zgradi u kojoj i Plavšićeva i od nje u jednom trenutku tražila da pomogne pronaći njenog oca, odvedenog dan ili dva ranije. Po njenim riječima, Plavšićeva je samo okrenula glavu i prošla.

Slušajući Bildta, mislio sam o tome koliko se zapravo razlikuje moje sjećanje rata i poraća od onog što je on svjedočio i koliko je spreman radi nečeg što je u najboljem slučaju moglo izgledati samo kao fusnota u jednoj karijeri spreman silovati činjenice. Gore od toga, pak, bilo je to što je Bildt svoje viđenje iznosio za sudski zapisnik, koji će kasnije postati historijski relevantan, time zapravo uskraćujući žrtvi pravo da se sama založi za sebe. I tada sam shvatio: ako bi tražili jednu, dosljednu, temeljnu odliku te karijere beščašća onda bi to bilo to – uskraćivanje prava žrtvi da progovori za sebe i u svoje ime.

Ne mogu se sjetiti kada se tačno Carld Bildt pojavio u mom, u našim životima, ali čini mi se da sam njegovo ime na radiju čuo prvi put tokom 1994. godine i da je bila riječ o još jednoj mirovnoj inicijativi. Kao kroz maglu, više kao dojam nego bilo šta drugo, uz to sjećanje pojavljuje se i osjećaj fizičke bijede i ugroženosti, prepuštenost na milost i nemilost ne samo Srbima koji su Srebrenicu držali u okruženju, nego i vrijednosno i moralno neutralnoj politici koju će deceniju i pol poslije toga i dalje utjelovljavati upravo Bildt.