Svijet

TURSKA: Savršena oluja se nazire na horizontu

FOTO: ROAR
Piše: Jerome Roos (ROAR)

U sedam godina od početka svjetske finansijske krize 39 novih nebodera je niklo širom zemlje a 42 se grade. Dok je Turska imala svega 46 trgovinskih centara 2000. godine, sada ih ima više od 300 – sa planom da izgradi novih 300 u narednih deset godina

Finansijska kriza se nazire u Turskoj dok unutrašnja nestabilnost i vanjski pritisci otkrivaju kontradikcije Erdoganovog modela razvoja zasnovanog na dugovima.

Historijski rezultat Narodne demokratske partije (HDP) na turskim izborima uznemirili su autokratske ambicije predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Nakon što su uspjeli preći visoki izborni prag od deset posto, HDP-ovo iznenađenje znači da će prokurdska partija, po prvi put, biti zvanično zastupljena u Parlamentu – sprječavajući Erdogana da ima većinu i tako onemogući njegove ambicije da “prepiše” ustav i obezbijedi sebi otvorene autokratske moći.

Ali dok ulazak HDP-a u parlament označava važan korak naprijed za kurdsku borbu i tursku ljevicu, tamni oblaci se već naziru na horizontu. Za Erdogana, stvarni izazov još uvijek je pred njim dok njegova Stranka pravde i razvoja (AKP) sada mora probati obezbijediti nestabilnu vladajuću koaliciju uprkos rastućoj političkoj opoziciji. Za samu Tursku, rezultirajuća nestabilnost je možda tek predznak mnogo većih finansijskih previranja dok se dekadu dugo državno ekonomsko “čudo” ubrzano raspliće.

 

Tursko “čudo”

Protekla dekada je protekla u znaku razvoja bez presedana za tursku ekonomiju, podižući Erdoganovu popularnost među siromašnim i srednjom klasom, čiji su se životni standardi naizgled naglo popravili tokom godina. Od kada je AKP prvi put došla na vlast na početku ekonomske krize 2001. godine, turski se BDP uvećao četiri puta na leđima epske potrošnje i građevinskog buma. Kao rezultat, “Anadoliski tigar” je iskusio najbrže rastuće stope u Evropi i zemalja članica Evropske organizacije za saradnju i razvoj.

Ustvari, dok je ostatak svjetske ekonomije otišao u produženu recesiju na početku sloma Wall Streeta 2008. godine, Turska je privlačila veliki dotok kapitala izvana dok su strani investitori tražili rastuća tržišta sa većim zaradama. Pomognuta umjetno uspostavljenim niskim kamatnim stopama američkih Fedralnih rezervi, trgovina odjeće se razvila i privukla veliku količinu novca u turski kreditni sistem, dodatno podstičući rast u vrijeme kada su susjedne zemlje u regiji klizile u krizu ili rat.

Kako se, međutim, ispostavilo, mnogo od ovog razvoja se poklopilo sa inflacijom velikog kreditnog balona. Uz pad realnih plata zbog MMF-ovih neoliberalnih reformi nakon krize 2001. godine, sva ova zaduživanja su rezultirala u spirali privatnih zaduživanja. Privatni krediti su porasli za 61 posto godišnje u prosjeku između 2005. i 2008. godine, dok su dugovi na kreditnim karticama rasli 77 procenata godišnje između 2010. i 2013. godine. Zaduženost domaćinstava skočila je dramatično: od 4,7 posto mjesečnih prihoda u 2002. godini do 50,4 posto u 2012. godini.

U isto vrijeme, građevinski bum zasnovan na kreditima radikalno je promijenio tursko urbano okruženje. Protkelih godina su rasli neboderi na panorami velikih gradova a trgovinski centri su rasli poput gljiva širom zemlje dok je Erdogan lično podupirao ambiciozne megaprojekte, uključujući treći aerodrom u Istanbulu, treći most preko Bosfora i 43 kilometra dug kanal za brodove tačno kroz grad kako bi povezao Crno i Mramorno more.

Sa 170 milijardi dolara, građevinska industrija i njene povezane djelatnosti sada čine petinu turske ekonomije vrijedne 790 milijardi dolara. U sedam godina od početka svjetske finansijske krize 39 novih nebodera je niklo širom zemlje a 42 se grade. Dok je Turska imala svega 46 trgovinskih centara 2000. godine, sada ih ima više od 300 – sa planom da izgradi novih 300 u narednih deset godina. Ekonomski podaci Instituta Brookings za 2015. godinu pokazuju da se četiri od deset najbrže rastućih gradskih područja u svijetu nalaze u Turskoj: Ankara (deveta), Bursa (četvrta), Istanbul (treći) i Izmir (drugi).


Šta ide gore mora pasti dolje

Kao i drugdje, ovaj finansirajući model razvoja počinje da pokazuje svoje opasne kontradikcije Nedavna historija kriza rastućih tržišta je u ovome jasna: što brže rastu to jače padaju. Poput prethodnih ekonomskih bumova, tursko “čudo” je podsticano neodrživim povećanjem vanjskih dugova. Sa 90 posto državnog korporativnog duga denominiranog u strane valute poput američkog dolara u eura, sposobnost privatnog sektora da vrati ove dugove je direktno vezana za vrijednost Turske lire, koja je pala za oko 60 posto od 2008. godine.

Prvi znakovi nevolje za Erdoganov neoliberalni model se pojavio u maju i junu 2013. godine kada je talas nezadovoljstva javnosti doveo do miliona ljudi na ulicama kako bi protestovali a slijedila je nasilno policijsko razbijanje ekoloških protesta kako bi se očuvao park Gezi, jedan od posljednjih preostalih zelenih površina u centru Istanbula. Simtomatično, park je uklonjen kako bi se napravilo mjesta za jedan od Erdoganovih megaprojekata, uključujući još jedan veliki trgovinski centar. Policija je ubila najmanje 22 ljudi u nemirima koji su se proširili poput divljeg požara širom zemlje prije nego što su nasilno ugušeni.

U to vrijeme je već bilo jasno da je Gezi revolt krio dublje, strukturalne probleme u rastućoj nesigurnoj turskoj političkoj ekonomiji. Protesti su otkrili intenzirivanje suprotnosti između, sa jedne strane Erdoganovog megalomanskog stila i državnog pristupa odozgo prema dolje urbane obnove (i sveprisutne korupcije koja ide sa tim), i sa druge strane, želje običnih građana da razvijaju gradove u skladu sa njihovim izgledom. U isto vrijeme, protesti (i njihovo naknadno policijsko razbijanje), govore o autoritativnom zaokretu neoliberalne države i rastuće popularnosti opozicije Erdoganovim rastućim autokratskim ponašanjima.

U narednim mjesecima, ekonomski uslovi su ubrzano pogoršani. U početku 2014. godine, kratka epizoda ozbiljnih tržišnih previranja nagasila je rastuću zabrinutost intestitora o stanju turske ekonomije. Nakon što je najavljeno iz Federalnih rezervi SAD-a krajem 2013. godine da će smanjiti monetarne programe poticaja, Wall Street je bio u strahu i odjednom počeo reducirati svoju otvorenost prema tržištima u nastanku. Turska lira je posebno bila na udaru ove turbulencije, tjerajući Centralnu banku da interveniše na valutnom tržištu u iznosu od 19 milijardi dolara (ili dva posto BDP-a), ostavljajući ga opasno nisko na rezervama vanjske razmjene.

Uprkos ovim nevoljama, Erdogan se uspio zadržati na vlasti i pobijediti na predsjedničkim izborima 2014. godine. Potvrdivši svoje grandiozne težnje, novi sultan je sebi izgradio predsjedničku palatu sa 1150 soba koja košta 1.2 milijarde dolara i najavio da namjerava da prepiše ustav i uspostavi predsjednički sistem pod kojim bi mu pripale nove moći. Ovi planovi su upravo zaglavili, najviše zahvaljujući iznenadno dobrom rezultatu HDP-a.


Savršena oluja se nazire?

Dok se pobjeda HDP-a sa pravom slavi kao demokratska prepreka autokratiji, Erdoganovo slabljenje nije toplo dočekano kod stranih investitora. To je pokazatelj da svjetska finansijska tržišta više mare za političku stabilnost (čak i po cijenu smanjenja političkih sloboda i građanskog suvereniteta), nego za demokratsku legitimnost kao takvu, turska lira je naglo pala na svoj najniži nivo dok se berza survala. Stručnjak za investicijske fondove je upozorio na najgore što dolazi: “ovo će biti od životne važnosti za Turke. Bojim se da slom dolazi uskoro.”

Turska se sada suočava sa razarajućim kreditnim pritiskom. Tokom narednih mjeseci dva će faktora biti presudna u određivanju koliko će ozbiljna kriza postati. Prvo, postavlja se pitanje unutrašnje stabilnosti. Ukoliko AKP ne bude sposobna formirati vladajuću koaliciju, rezultirajuća politička neizvjenost će vjerovatno doprinijeti većim troškovima posuđivanja i stalnom padu lire. Ako AKP uspije, nova koalicija će vjerovatno uključivati ultradesničarske nacionalliste koji su se dugo suprotstavljali Erdoganovim pokušajima da uspostavi mir sa Kurdistanskom radničkom partijom (PKK). Ovo, zauzvrat može dodatno usporiti proces i podizati domaće napetosti.

Još jedna ozbiljna prijetnja unutrašnjoj stabilnosti je izbijanje sirijskog građanskog rata. Tokom proteklih godinu dana, PKK i njena sestrinska organizacija u Siriji, Partija demokratskog saveza (PYD), su bile uključene u borbe sa Islamskom državom u odbrani kurdskih kantona u Rojavi, naročito u oslobađanju Kobanea. Tokom ove borbe, pojavili su se dokazi da Turska pomaže IS u očiglednom pokušaju da porazi PYD-ove lokalne pokušaje demokratske autonomije. Rezultirajuće nasilje se ponovo proširilo na turskom većinski kurdskom jugoistoku, kao i tokom nedavnih izbora kada je dvoje ubijeno i desetine ranjeni u bombaškom napadu na skup HDP-a u Dijarbekiru.

Osim ovih rastućih političkih napetosti unutar Turske, drugi ključan faktor u narednim mjesecima će biti sve veća nepouzdanost svjetskih finansijskih tržišta. Sa povećanjem kreditnih stopa Američkih federalnih rezervi prvi put nakon krize 2008. godine, MMF je izdao još stroža upozorenja. Ranije je Financial Times primijetio da su “špekulacije o ekonomskom oporavku u razvijenim zemljama dovele do najvećih prodaja dugova rastućih tržišta od posljednje velike krize, podižući sumnje da svijetu ulazi u novu fazu tržišnih turbulencija”.

U međuvremenu, vlada je ubrzano iscrpila svoje načine da se bori protiv ovih vanjskih pritisaka. Rezerve Centralne banke su smanjene na 35 milijardi dolara i pokrivaju samo vrijednost dvomjesečnog uvoza. Neto vanjski dug je dostigao 430 milijardi dolara – i dok lira nastavlja da pada, stvarni teret ovih obaveza će samo dodatno eskalirati.

Sa turskim bankama koje samo naredne godine trebaju vratiti 95 milijardi dolara vanjskog duga, tamni oblaci nadolazeće kreditne krize sada se naziru na horizontu. Kako to opisuje jedan tržišni analitičar, “ovo dobija oblik poslovično savršene oluje”.

Do sada je izgledalo kao da je AKP-ov legitimitet uglav.nom zavisio od nečasne mješavine društvenog konzervativizma i ekonomskog rasta. Kao posljednje posrnuće i doprinos produbljivanje društvenih napetosti, Erdoganova magična formula može uskoro prestati da djeluje. AKP je još uvijek na vlasti – ali koliko dugo?

(Preneseno iz magazina ROAR, prevod: S.M.)

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Erdogan, Svijet, Turska