Dita

PRIRUČNIK ZA OKUPACIJU: Kako fabrike vratiti radnicima

Piše: Semir Mujkić

Radnici u Bosni i Hercegovini privatizacijom i pljačkama izgubili su fabrike koje su gradili oni ili njihovi roditelji. Dita iz Tuzle prva je fabrika koju su vratili. Argentinsko iskustvo i film Naomi Klein koji o tome govori može im poslužiti kao priručnik za okupaciju

Nakon 770 dana bez posla i plata radnici tuzlanske fabrike deterdženata Dita su na svoju 38. godišnjicu sami pokrenuli proizvodnju i napravili presedan u Bosni i Hercegovini. U ljeto 2013. godine fabrika je prestala sa radom a u njoj su ostali samo radnici koju su čuvali mašine. Uprava koja je napustila kompaniju procijenila je da se proizvodnja ne isplati i da su dugovi preveliki.

Stotine radnika ove fabrike ostalo je bez posla. Nakon bezbrojnih protesta i molbi za pomoć od vlasti radnici su nedavno odlučili sami početi proizvodnju kako bi spriječili potpuno uništavanje fabrike. To je prvi slučaj u BiH u kojem su radnici zauzeli fabriku u kojoj su radili i nastavili proizvodnju. Za reklamnu kampanju nisu imali novca ali je besplatna kampanja na društvenim mrežama i podrška javnosti iznenadila i same radnike.

Bez pomoći Vlade Tuzlanskog kantona, marketinških strušnjaka i ekonomista, radnici Dite su uz pomoć nekoliko aktivista i prijateljskih sindikata oživjeli fabriku i napokon dobili nadu da će vratiti svoje poslove.


Alternativa pogrešnim politikama

Njihov novi način borbe za svoje poslove nije se svidio vlastima čiji se ekonomski model zasniva na sveopštoj privatizaciji po svaku cijenu. Nije se svidio ni marketinškim niti PR stručnjacima jer se reklamna kampanja zasniva na solidarnosti a ne na preskupim i bezidejnim oglašivačkim kampanjama. Na kraju se nije svidio niti većini domaćih ekonomista kojima je jedini ispravan model neoliberalnog kapitalizma u kome država ne smije da se miješa u ekonomiju a privatni vlasnici i korporacije treba da određuju sudbine cijelih porodica u interesu što većeg profita za vlasnike.

Profesor ekonomije Muris Čičić prije nekoliko dana je, umjesto savjeta radnicima kako da sačuvaju fabriku, doveo u pitanje kapital kojim je proizvodnja ponovo pokrenuta!? Kapital kojim su privatizovane a onda redom uništavane domaće fabrike nikada nije osporavan i uglavnom je ostao neistražen.

Čičić je, osim što je obeshrabrio radnike Dite, poručio svim radnicima koji žele slijediti ovaj primjer da na to ne pomišljaju. On smatra da ovo nije presedan i da ne postoji nada za tuzlanske radnike.

“To ne ide tako i ovakav model Dite ne postoji i nije moguć. Romantična priča koja nas sve dira emotivno je nemoguća na način kako se prezentuje javnosti”, izjavio je Čičić za Klix.

Samo nekoliko dana nakon ove izjave iz Dite je stigla vijest o rekordnoj proizvodnji u fabrici.

A model Dite u svijetu ne samo da postoji nego je i moguć. Pokazuje to primjer više od 200 firmi sa oko 15.000 radnika u Argentini. Primjera ima i u drugim državama pa i u bivšem središtu američke autoindustrije. Jedna fabrika u Detroitu postala je prva u SAD-u koju su zauzeli radnici.

Film Naomi Klein i njenog supruga Avija Lewisa The Take napravljen je sa namjerom da bude priručnik za sve radnike koji žele preuzeti svoje uništene fabrike. Film je objavljen 2004. godine nakon što je Klein provela nekoliko mjeseci sa radnicima u Argentini i prikazuje na koji način radnici zauzimaju svoje fabrika i na kakve probleme nailaze. Njihove priče su do najsitnijih detalja identične onima iz Tuzle.

Slična je i priča Argentine sa onom u bivšoj Jugoslaviji i BiH. Argentinci nisu imali rat ali je tamošnja politika i način privatizacije identičan našem.

Film Naomi Klein, jedne od vodećih antikapitalističkih i antikorporativnih autora današnjice, počinje sa objašnjenjen kako Argentina nije još jedna siromašna država nego država koja je osiromašena.

Ova je zemlja prije 50 godina bila u ravoju i bila slična Kanadi ili Australiji. Tadašnji predsjednik Juan Peron ekonomske modele je tražio u evropskim zemljama koje su plaćale velike javne radove i gradile vlastite fabrike. Zahvaljujući tome Argentina je nekada imala najjaču srednju klasu u Južnoj Americi.

Njeno siromašenje naglo se ubrzalo 1990. godine nakon reformi koje je tadašnji predsjednik Carlos Menem proveo u dogovoru sa Međunarodnim monetarnim fondom. Argentinci njegov način upravljanja ekonomijom nazivaju jednostavno “model”, “el modelo”. Američki i britanski časopisi taj su model nazivali čudom.

“Menemovo čudo se pretvorilo u katastrofu, pola stanovnika je skliznulo ispod linije siromaštva”, navodi Klein u svom filmu.

Argentinska valuta je počela slabiti a banke su preko noći iz zemlje iznijele 40 milijardi dolara. Računi Argentinaca bili su blokirani pa su milioni njih izašli na ulice. Argentina je u tri sedmice promijenila pet predsjednika. Paralelno sa bankrotom korporacije Enron u SAD-u bankrotirala je i Argentina.

Bijesni Argentinci priredili su svijetu jedne od najvećih protesta ikad viđenih ali je njihov domet, kako navodi Klein, bio ograničen. Nedostajala je alternativa pogrešnim politikama.


Okupiraj i proizvodi

Krajem 2001. godine fabrika tekstila Brukman u Buenos Airesu već je ostala bez polovine od svojih 300 radnika jer su ih tadašnji vlasnici otpustili. Preostalim radnicima plata je smanjena toliko da za nju nisu mogli platiti niti troškove prevoza na posao. U decembru 2001. godine oko 50 radnika ove fabrike, većinom žena, tražilo je od vlasnika da im povećaju platu i plate troškove prevoza. Dobili su obećanje da će dobiti svoj novac ali nisu htjeli napustiti fabriku dok se to ne desi. Nakon što se vlasnici fabrike nikada nisu vratili radnici su odlučili sami nastaviti proizvodnju i tako je u Argentini stvoren presedan iz kojeg je nastao pokret čiji je moto: okupiraj, pruži otpor i proizvodi.



Klein je odlučila pratiti borbu radnika tvornice autodijelova Forja nakon što je njihova fabrika propala a dugovi postali veći od vrijednosti kompanije. Njen vlasnik je jednostavno odustao od fabrike i rekao da ona nije profitabilna.

Stečajni upravnik već je bio prodao nekoliko mašina u staro gvožđe kada su radnici ponovo ušli u svoju fabriku. Tražili su od suda da im dadne propalu kompaniju u zamjenu za neisplaćene plate.

Oni su na sudu morali dokazati kako su bivši vlasnik i stečajni upravnik prodavali dijelove fabrike. Njima je trebalo tri godine da se uz pomoć udruženja radnika okupiranih fabrika organizuju. Baš poput radnika Dite i oni su počeli da čuvaju svoju fabriku.

Svaka od okupiranih fabrika je imala svoj model. Radnici fabrike Forja odlučili su se za model poput većine drugih – svi će imati istu platu koja neće biti velika ali neće postojate prevelike razlike kao što je bilo ranije, radnici će nadzirati jedne druge i ponašati se odgovorno prema mašinama i radit će više i predanije nego ranije jer od toga zavisi sudbina njihovog posla i njihovih porodica.

Uzor su potražili u fabrici pločica Zenon Ceramica. Ona je tada već dvije godine bila u vlasništvu radnika. Njih 300 donose odluke na skupštini i svi imaju pravo glasa. Bivši je vlasnik ove kompanije imao poticaje od države ali je ipak napravio ogromne dugove i na kraju zatvorio kompaniju. Radnici su okupirali fabriku i u zamjenu za nikada dobijene plate tvrdili da kompanija sada pripada njima.

Kada su uz pomoć zajednice i drugih okupiranih kompanija ponovo počeli zarađivati stari je vlasnik tražio kompaniju natrag. U intervjuu, okružen skupocjenim namještajem uz ciničan osmijeh vlasnik kaže da će mu država vratiti kompaniju. Zbog toga radnici uvijek čuvaju stražu i vježbaju gađanje pračkom kako bi se odbranili od policije. Radnici imaju manje plate ali su i pločice jeftinije. Zajednica u kojoj se fabrika nalazi ih podržava u potpunosti. Svaki put kada bi sud poslao izvršitelje da vlasniku vrate kompaniju okupilo bi se stotine ljudi i spriječile oduzimanje fabrike od radnika.

Razlika ovog modela od modela samoupravljanja u bivšim komunističkim zemljama jeste što njega ne uspostavljaju vladini službenici nego sami radnici, odozdo prema gore. Jedna od radnica fabrike Brukman kaže da je računovodstvo za nju lagano i ne razumije zašto je bilo teško za šefove - svaki mjesec vide koliko su zaradili, koliko će uložiti, koliko sačuvati a kolliko će podijeliti na plate.

Udružene okupirane kompanije osnovale su svoje klinike za liječenje radnika i stanovnika zajednice u kojoj se nalaze, škole i vlastite biroe za zapošljavanje.

Podrška aktivista i lokalne zajednice i pomoć drugih okupiranih kompanija ključna je za uspjeh okupacije. Da bi dobili dozvolu suda da nastave raditi, radnicima fabrike Forja trebao je poslovni plan i kupci.

Gotovo je nemoguća saradnja okupiranih fabrika sa onim u privatnom vlasništvu ali su u Argentini napravili mrežu okupranih fabrika koje sarađuju i pomažu jedna drugoj. Svaka od okupiranih kompanija pokušava pomoći radnicima koji su tek zauzeli svoju kompaniju. Kada i ona počne da zarađuje od nje se očekuje da pomogne drugoj, najčešće kupovinom njenih proizvoda i savjetima.

“Mi u ovome nemamo iskustva ali se želimo boriti za ono što je pravedno”, kaže jedan od radnika tvornice autodijelova čija supruga dodaje kako je “najtužnije vidjeti čovjeka bez posla, poniženog čovjeka”.


Greške koje treba izbjeći

Svoj boravak u Argentini Naomi Klein je završavala u najgorem mogućem trenutku za radnike Forje i Brukmana. Radnici fabrike autodijelova još uvijek su se borili da počnu proizvodnju a radnice Brukmana su ostale bez svoje kompanije jer je policija zauzela kompaniju po želji vlasti da fabriku vrati prethodnom vlasniku koji je od nje bio odustao.

Klein je sa radnicama Brukmana stajal u prvom redu protesta za vraćanje fabrike radnicima. Trebalo je svega nekoliko sati da se ispred fabrike okupi nekoliko stotina građana i aktivista kako bi podržali radnice. Trećeg dana protesta iz drugih gradova stigli su radnici okupiranih fabrika pa je na ulici već bilo nekoliko hiljada ljudi. Policija je nasilno razbila proteste i činilo se da nema nade za radnice dok je sestra jedne od radnica objašnjavala zašto je bolje da radnici sami upravljaju fabrikom.

Njena sestra, radnica u fabrici tekstila, oboljela je od raka i svaki put kada bi otišla na liječenje bivši vlasnici su joj umanjivali platu. Kada su radnici preuzeli fabriku plata joj nije smanjivana nakon terapija jer su se ostali radnici solidarisali i uz to odvajali od svojih plata kako bi joj platili liječenje.

Kada je Klein nakon šest mjeseci ponovo posjetila radnike u Argentini, fabrika Brukman je uveliko ponovo proizvodila i bila u vlasništvu radnica a radnici Forje su konačno počeli proizvodnju.

Argentinski radnici su na kraju poslali poruku svim radnicima u sličnom položaju.

“Mi smo ogledalo u koje trebate gledati, greške koje trebate izbjeći. Argentina je otpad koji ostaje od globalizirane zemlje, mi smo ono prema čemu ostatak svijeta ide.”

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Dita, Okupacija, Naomi Klein