Melanholija ljevice

FUDBALSKE I PSEĆE METAFORE: Lopovi sa ozbiljnim titulama stoje iza politike

Piše: Andrej Nikolaidis

Političari bi trebali nastupati u dresovima, na stadionima umjesto u parlamentima, imena sponzora morali bi nositi na majicama, politički timovi bi kupovati poslanike samo u prelaznom roku, a detalji njihovih transfera morali bi biti javni

Hrvatski ministar odbrane Ante Kotromanović poručio je srpskom premijeru Aleksandru Vučiću da nije vjerodostojan – nije, jer je nekada s puškom u ruci pozivao na ubijanje, a sada poziva na mir.

Kotromanović sugeriše da je Vučić bio kudikamo uvjerljivji kao fašista nego kao mirotvorac. Ali niko ne zna kako će istorija zapamtiti Vučića. Da li bi nas zasta začudilo da se kao zvanična „istorijska istina“ nametne sljedeća priča: kako je Vučić dvije decenije bio undercover među fašistima, da bi ih iznutra razbijao, a onda, kada je misiju uspješno okončao, pokazao svoje pravo lice evropski orjentisanog političara koji balkanskim gudurama hodi sa ispruženom rukom pomirenja?
 

PSEĆE METAFORE

Vučić je bio vrlo živahan tokom ratova u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Najprije se motao oko nogu Šešelju, kao što psić trčka oko velikog, debelog, s veza otkinutog šarplaninca, kako se lijepo vidi na nedavno objavljenom snimku gdje njih dvojica tokom rata u Bosni obilaze čobane na položajima iznad Sarajeva. Onda je porastao, pa je trčkao uz nogu, skoro pa ravnopravno sa Šešeljem, kao ministar informisanja, brutalan i efikasan. Kada su, da se držimo pseće metafore, šinteri pokupili šarplaninca Voju, Vučko je nastavio da trčkara uz Tomu, novog lidera čopora.  
 
Sva tri rata Vučić je izgubio. Džabe je Vojo zapišavao teritoriju: sve su to zaposjeli tuđi, divlji psi. Pa je protekla čitava decenija, i još koja godina, tokom kojih je Vučić otvarao Bulevare Ratka Mladića, predvodio protestne mitinge zbog hapšenja Radovana Karadžića, prije nego je ukapirao da od Velike Srbije i starog Vojinog čopora nema selameta, pa se prebacio u redove onih koji strepe od novih ratova i udarnički rade na pomirenju naših zaraćenih naroda.

Šta će šarplaninac među koker španijelima? Bio je to šokantan transfer i nije se dopao svima – kao kad je, onomad, Figo iz Barselone prešao u Real. Svejedno: naš je junak odrastao i sada je vođa.

Nego, kamo sreće da je Vučić jedini koji nije vjerodostojan. Ako ćemo pravo, čitava politička klasa posve je nevjerodostojna, što i politički sistem čini nevjerodostojnim.

Milo Đukanović je, na primjer, na vlast došao na talasu srpskog nacionalizma. Kad si na talasu, surfuješ: izjavljivao je kako su mu Hrvati i šahovnica ogadili šah. Isti taj čovjek uspješno je predvodio proces obnove crnogorske nezavisnosti i proces pomirenja sa Hrvatskom, tokom kojega je Stipe Mesić, glasovima odbornika Đukanovićeve Demokratske partije socijalista,  postao prvi počasni građanin Podgorice.

Kao Evropejac, partner zapada i obnovitelj crnogorske države, Đukanović je postigao puno više nego kao Slobov čovjek u Crnoj Gori. Upravo je trenutak kada se suprotstavio onome ko ga je doveo na vlast, dakle Miloševiću, odredio Đukanovićevu političku budućnost – zapravo tu budućnost učinio mogućom.   

Ali ni to nije poenta.  

FUDBALSKE METAFORE

Kada političari govore o tome kako su ljevičari ili desničari, kako su okrenuti Rusiji, Turskoj, kako su za evroatlantske integracije, za liberalne ili tradicionalne vrijednosti, sva njihova ideologija vjerodostojna je koliko i riječi fudbalera koji, nakon što potpiše za prvi veliki klub u svojoj karijeri, izjavi kako je „oduvijek sanjao da igra za Barselonu“, na primjer.


Svaki ideološki salto mortale je moguć. Svaka koalicija je moguća. Ako se udruže partije koje, kao, imaju sličnu ideologiju, to je, kao, koalicija za ostvarenje zajedničkih ciljeva. Ako se udruže partije čije se ideologije, kao, gledaju preko nišana, to su, onda, takozvane „koalicije pomirenja“, koalicije za prevazilaženje „dubokih podjela“ i objedinjavanje „ukupnih potencijala našeg društva“. Izlišno je pomenuti kako je jedina podjela koja nikako da dođe na red za ukidanje ona na one koji imaju puno i one koji imaju malo.

Oni koji imaju puno se udružuju i kopuliraju-koaliraju. Oni koji imaju malo navijaju za političke stranke kao što se navija za Želju ili Sarajevo. Kao što se ne pita „zašto navijaš“, nego tek „za koga navijaš“, tako se ne pita „zašto glasaš“, nego tek „za koga glasaš“. Ponekad naši uzmu titulu ili izbore, pa čovjeku bude drago. Nakratko se čini da je sve krenulo nabolje. Onda najbolji igrači odu, uprava nešto pokrade, nešto ili sve krene naopako, pa se red godina razočarenja prostre do nove titule i nove nade. U međuvremenu prolazi život: mučan, krvav, zastrašujući.
 
Da bi politika postala više vjerodostojna, sve bi njene sličnosti sa fudbalom morale postati posve očigledne. Političari bi trebali nastupati u dresovima umjesto u odijelima, na stadionima umjesto u parlamentima, imena sponzora morali bi nositi na majicama, ispisana velikim i čitkim slovima, politički timovi bi morali kupovati poslanike samo u prelaznom roku, a detalji njihovih transfera morali bi biti javni.

I dalje bi to bio jad od igre, ali bi se barem znao neki red. I znalo bi se da iza politike ne stoji nikakva narodna volja, nego, kao i u fudbalu, neka vrsta FIFA-e: lopovi sa ozbiljnim titulama.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis