Čitaonica Žurnal

BUDUĆNOST BIH: Safari kroz zemlju duhova!

Pripyat: Nekadašnji gradski centar
Piše: Marijan Oršolić (Prometej)

Malo pomalo naši gradići ispunjavaju sve uvjete da postanu gradovi duhova: ratovi, zločini i humana preseljenja jučer, danas urušeno gospodarstvo, nepodnošljivo glomazna birokracija i politika koja više brine o mrtvima i duhovima, nego o perspektivi živih

Grad duhova je izraz kojim se opisuje naselje (obično, ali ne nužno gradskog tipa), koje je izgubilo sve svoje stanovništvo ili je u njemu preostao vrlo mal broj ljudi, znatno manji nego nekada u prošlosti i premal u odnosu na izgrađenu infrastrukturu. Razlozi za nastanak gradova duhova mogu biti različiti (prirodne katastrofe, ekonomski procesi, ratovi, političke odluke), a svima im je zajedničko da dugoročni opstanak zajednice u nekom mjestu čine neodrživim, preteškim, neisplativim ili prerizičnim.

STABLA RASTU IZ KUĆA

U maju sam pisao o jednom gradu duhova, ukrajinskom Prypiatu u blizini Černobila. No, imenom najpoznatiji grad duhova danas vjerojatno je Detroit. Od nekadašnjeg mišića američke industrije, u kojem se 1970-ih po glavi stanovnika na obrazovanje, socijalnu skrb i infrastrukturu trošilo prosječno najviše u SAD-u, danas imamo grad u kojemu svaki treći čovjek živi ispod federalnog nivoa siromaštva, sa stopom neriješenih ubojstava od 70%.

Od petog najvećeg američkog grada (1950.) s 1,9 mil. ljudi, danas Detroit ima bar 5 puta manje stanovnika. Razlog: rast jeftine proizvodnje u Japanu, uvoz japanskih automobila koji je već 1980-ih uništio auto-industriju Detroita. U Detroitu danas ima oko 78.000 napuštenih objekata i 90.000 slobodnih parcela, a 50.000 pasa lutalica vrebaju stanovnike od kojih mnogi žive bez struje i grijanja.

Od drugih, manje poznatih gradova uništenih zbog gospodarskog kraha mogu se izdvojiti Bodie (naseljen 1876. nakon otkrića zlata i srebra blizu grada, nekoć jedan od najvećih gradova Kalifornije s više od 2.000 zgrada i 10.000 stanovnika, 1940-ih potpuno napušten nakon nestanka zaliha plemenitih metala), Bannack u Montani (nastao 1862, razvio se uz nalazište zlata čiji je nestanak značio odlazak svih 10.000 stanovnika), namibijski grad Kolmanskop (nekoć zahvaćen dijamantnom groznicom, imao bolnicu, školu, kazalište, prvi tramvaj u Africi, no 1950-ih napušten i danas zatrpan pijeskom), etiopski grad Dallol (izrastao oko rudnika soli, nekoć grad s najvišom prosječnom temperaturom na svijetu, napušten 1960-ih), Fordlandia u Brazilu (grad koji je Henry Ford zamislio kao centar proizvodnje sirovine za automobilske gume; nakon propasti proizvodnje, radnici napustili grad, a veći dio napuštenog grada, koji je imao bazene, golf terene, knjižnicu, trgovine, restorane, progutala je prašuma), japanski grad Gunkanjima (nekoć gusto naseljen rudarski grad, propao nakon krize iskapanja uglja 1974, danas poznat po snimanju dijela filma „Skyfall“ iz serijala o Jamesu Bondu).



(Varosha: Plaža ograđena žicom)

Neki gradovi duhova nastali su zbog ratnih okolnosti. Ciparska Varosha u blizini Famaguste, nekoć omiljeno ljetovalište glumica Liz Taylor i Brigitte Bardot, nakon završetka rata na Cipru koji je raspolovio otok 1974, napušteno je naselje u nepriznatoj Republici Sjeverni Cipar, ograđeno žicom i zatvoreno. Oko 30.000 grčkih Ciprana koji su izgradili Varoshu, izbjeglo je na grčku stranu otoka, nakon što se grad našao na turskoj strani.

Danas su automobili iz 1970-ih još uvijek parkirani na ulicama. Vjetar je nanio pijesak kroz razbijene prozore i prekrio podove. Asfalt i pločnici popucali su od morske trave, cvijeća i brzorastućih bagrema koji rastu nasred ulica. Balkoni su pootpadali s hotela. Šest godina nakon sukoba su se srušili krovovi, a stabla počela izrastati iz kuća.

Još jedan grad napušten zbog rata je Agdam u Azerbajdžanu. Za vrijeme rata u Nagorno Karabakhu 1993, grad su okupirali Armenci, a svih 150.000 stanovnika je trajno iselilo u druge gradove Azerbajdžana i Iran. Turski grad Kayaköy je opustio nakon humanog preseljenja grčkih pravoslavaca 1923. godine. Španjolski grad Belchite je uništen za vrijeme građanskog rata, a u njemu je sniman „Panov labirint“ Guillerma Del Toroa. Jedan od novijih primjera je libijski grad Tawergha, koji je nekoć brojao više od 24 tisuće stanovnika, a nakon sukoba milicija u Libiji, danas je potpuno napušten.

Brojni su primjeri gradova duhova nastalih zbog političkih odluka o gradnji brane. Rumunjski Bezidu Nou je poplavljen rušenjem brane za vrijeme Ceausescua. Quabbin u Massachusettsu je odlukom američke vlade pretvoren u rezervoar vode. Ruski grad Mologu, u kasnom 15. st. jedan od najvažnijih ruskih trgovačkih centara, potopio je Staljin 1935. zbog gradnje rezervoara i hidrocentrale Rybinsk. Oko 130.000 ljudi je moralo iseliti. Prošle godine je uslijed suhe zime i sparnog ljeta Mologa izronila iz rezervoara Rybinsk, otkrivši vrh katedrale i nekih zgrada. Venezuelanski Potosi je napušten 1985, a onda potopljen zbog izgradnje brane i hidrocentrale.

PROPAST MALOG PARIZA

Brojni su moderni gradovi duhova nastali uslijed građevinskog booma u Kini i Španjolskoj. Najpoznatiji takav grad je Kangbashi, grad u kineskoj provinciji Ordos. Iako jedan od najmodernijih gradova u Kini (raskošne zgrade, najmoderniji neboderi, aerodrom, fontane, kafići, muzej u obliku svemirskog broda, gradski trg nazvan po Džingis Kanu, sportski tereni, kazališta), Kangbashi nema stanovnika. Unatoč namjeri da u gradu živi više od milijun ljudi, danas ih nema ni 5% od tog broja. Kad je prije 20-ak godina Unutrašnju Mongoliju zahvatila rudarska groznica, Ordos je figurirao kao obećana zemja, no nakon kraja građevinskog booma, Kangbashi ostaje prazan.

(Tianducheng: Mali Pariz)

Kina ima još mnogo gradova duhova, od kojih su mnogi nastali za vrijeme krize 2008, koja se pokušala riješiti ulaganjem u izgradnju stambenih zgrada u kojima danas nitko ne živi. Tako danas u Kini ima 60 milijuna praznih stanova u oko 200 „fantomskih“ gradova u 12 različitih provincija. Mnogi od tih gradova su replike svjetskih metropola, poput „Malog Pariza“ (Tianducheng) s replikom Eiffelovog tornja, građenog za 100.000 stanovnika, a u kojem danas živi jedva 2.000 ljudi, te „Thames Towna“ (kod Shanghaija), toliko vjerne replike Londona (s tipičnim engleskim nazivima, londonskim busevima, crvenim telefonskim govornicama) da su vlasnici londonskih pubova tužili Kineze za krađu intelektualnog vlasništva.

Drugi poznati kineski gradovi duhova su Kowloon (izvidnica koja je štitila Hong Kong od gusara, no nakon što je postala neutralna zona između Hong Konga i Kine, grad je postao leglo bordela, kockarnica, tvornica kokaina i opijuma, te je srušen 1993. zajedničkom odlukom britanskih i kineskh vlasti), Lavlji grad (sagrađen prije 2000 godina, veličine 62 nogometna igrališta, namjerno potopljen 1950-ih zbog izgradnje brane, posjeduje golemo arhitekturalno blago) te Xuanping (selo uništeno 2008. nakon potresa u okrugu Beichuan, kad je jezero srušilo branu i potopilo ga; u međuvremenu je voda otekla u druga područja i selo je izronilo iz vode).

Osim u Kini, gradova izgrađenih za veliki broj stanovnika a zatim nenaseljenih ima i u drugim krajevima svijeta. Jedan takav je angolanski Novi Cidade de Kilamba, izgrađen za 500.000 ljudi, sa 750 šarenih blokova osmerokatnica, 12 škola, trgovačkim centrima s kinima, hotelom s pet zvjezdica. No, stanovi su bili skupi i prodano ih je svega 200.

Mnogo sličnih gradova duhova nastalo je i u Španjolskoj, npr. Valdeluz (60-ak km od Madrida, sagrađen za 30.000 stanovnika, danas tu živi manje od 700 ljudi, a cijena stanova opala je s početnih 240.000 na 140.000 eura) ili Cuarte de Huerva (nekoć najbrže rastuće mjesto u Španjolskoj koje je u 10 godina građevinskog booma imalo porast stanovništva od čak 437%, danas grad duhova u kojem je gradnja stala, a ljudi su spremni besplatno dati stanove onima koji bi banci nastavili plaćati rate).

Mnoge gradove duhova stvorile su prirodne katastrofe. Grad Plymouth na otoku Montserratu potpuno je napušten nakon erupcije obližnjeg vulkana 1995. Dvostruka nesreća uništila je čileanski Chaitén. Najprije erupcija vulkana 2008, pa katastrofalne poplave rijeke Blanco. Grad je potpuno opustio. Kao i nekada napredni grad Centralia u Pennsylvaniji, evakuiran nakon požara u podzemnim rudnicima 1962. (stručnjaci tvrde kako bi zapaljeni podzemni ugalj mogao gorjeti još idućih 250 godina).

Više sreće nije imao ni talijanski grad Craco, koji je uništilo više katastrofa u nizu (klizišta, zemljotresi, ratovi), da bi 1963. ostao prazan. Danas je poznat po tome što su se u njemu snimali dijelovi Gibsonove „Pasije“. Argentinski grad Epecuen, nekada turistička meka blizu Buenos Airesa, 1985. je potopljen s 10 m vode nakon popuštanja brane koja je dijelila grad od slanog jezera. Nakon 25 godina pod vodom, zbog suše se voda povukla i otkrila jezive prizore u gradu koji je nekoć imao 10.000 ljudi: mrtvo drveće, zahrđali kreveti, betonski šut, zatrpane ceste. Danas Epecuen nazivaju „argentinska Atlantida“.

Dva grada duhova su iseljena zbog rizika za zdravlje stanovnika. Australski grad Wittenoom, nekoć dom 20.000 stanovnika u danima rudarske slave, iseljen je nakon što su ljudi počeli masovno umirati od bolesti vezanih uz iskopavanje azbesta. Ruski grad Kadykchan, dom 12.000 ljudi, iseljen je zbog problema s vodoopskrbom i medicinskim uslugama.

Tajvansko futurističko naselje San Zhi, nekoć luksuzno odmaralište za bogate, napušteno je iz religioznih razloga: nakon brojnih nesreća tijekom gradnje, razvila su se praznovjerja kako duhovi poginulih radnika opsjedaju mjesto. Francuski gradić Oradour-Sur-Glane danas je muzej nakon što su 1944. njemački vojnici strijeljali sve muškarce u selu (prethodno su im pucali u noge da umru sporije), a žene i djecu zaključali u crkvu i raznijeli eksplozivom. I tako dalje. Primjera je mnogo.

BRDA I PONEKI ČOVJEK

A čini se kako će ih biti sve više i u novijim vremenima. I naši prostori s vremenom dobivaju sve više kandidata za priču o gradovima duhova. Nakon prošlogodišnjih poplava i nakon egzodusa biblijskih razmjera iz BiH zbog sve težih i apsurdnijih uvjeta za život i rad, grad duhova je pojam koji se sve češće koristi za mnoge gradove BiH (pogledajte tv i novinske priloge o Varešu, Šamcu, Srebrenici, Duvnu, Stocu...).

(Panorama Vareša)

Otuda ovaj tekst. Zbirka priča iz prošlosti kao zabrinuto predskazanje budućnosti bh. gradova. Nevladina organizacija „World Population Prospects“ donosi zastrašujuća demografska predviđanja prema kojima će na cijelom Balkanu 2100. godine živjeti svega 15,4 milijuna ljudi, a da će najteže biti pogođena BiH, koja će 2100. imati samo 1,9 milijuna stanovnika! Sasvim realan scenarij: kuće u našim naseljima ostaju zaključane, škole se gase, igrališta zjape prazna, privreda je već odavno mrtva.

Malo pomalo naši gradići ispunjavaju sve uvjete da postanu gradovi duhova: ratovi, zločini i humana preseljenja jučer, danas urušeno gospodarstvo, nepodnošljivo glomazna birokracija i politika koja više brine o mrtvima i duhovima, nego o perspektivi živih. A u zadnje vrijeme nam sve češće prijete i prirodne katastrofe. Hoće li budućnost ove zemlje doista postati zemlja duhova, muzej ograđen zidom i žicom sa znacima upozorenja, koji će posjećivati tek poneki hrabri avanturist željan safarija? Je li budućnost ove zemlje da u njoj ostanu - da citiram Nedžada Ibrišimovića i detalj iz njegove priče „Ilija gromovnik“ – tek „sve sama brda i poneki čovjek“?

Uz dozvolu uredništva prenosimo sa Prometej.ba, oprema teksta je redakcijska

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marijan Oršolić, Svijet