Razgovor

DARKO RUNDEK ZA ŽURNAL: Izbjeglice nose biljeg našeg vremena

FOTO: velija hasanbegović
Razgovarao: Selvedin Avdić

Darko Rundek za Žurnal govori o angažiranoj umjetnosti, povezivanju kultura, politici, imigrantima, protestima, pokušajima...

U posljednje vrijeme neprestano putujete, svirate, odgovarate na različita pitanja. Jeste li umorni ili prezasićeni?

Ima trenutaka kad jesam. Tako je ispalo da je album izašao krajem maja pa su promotivni koncerti počeli po ljetu, koje je bilo jako vruće. Tonske probe popodne na četrdeset stupnjeva, ponekad zakuha i mozak. Znali smo umorni započinjati koncerte ali su nas energija publike i užitak muziciranja uvijek brzo vraćali u sedlo. Intervjua je također bilo mnogo zbog izlaska albuma pa ponekad nisam bio na razini zadatka. U ovom trenutku nisam umoran i rado ću odgovoriti na pitanja.

Živite u Parizu, ali ste ostali vezani za Balkan, on se osjeća u muzici, tekstovima, najviše svirate na ovim prostorima. Kako onda definirate dom?

Zadnjih dvije tri godine sve sam manje u Parizu, a sve više na Braču. I u Zagrebu imam gdje biti tako da se može reći da imam tri doma. Ne znam definirati dom. Ali dobro znam kad nisam doma.

Na posljednjem albumu “Mostovi” insistirate na konceptu povezivanja kultura. U jednom intervjuu izjavili ste da bi ti mostovi trebali biti sačinjeni od materijala višeg principa ljudskog bratstva, koji nadilazi osobne i grupne posebnosti. Možete li malo pojasniti tu tezu?

Ta je teza, čini mi se, najbolje pojašnjena pjesmom "Mostovi". Kao što stih kaže:... naše tajne nade grade mostove do vas... iza površnih razlika duboka ljudska potreba za povjerenjem i pažnjom je zajednička.



 

Koliko na Balkanu uopšte ima ljudi koji bi poštovali takve principe? Ne tražim od vas da se bavite ni popisom stanovništa niti psihološkom procjenom, zanima me vaše mišljenje stečeno tokom koncerata i razgovora. Da li se radi o broju dovoljnom da utiče na društvene procese?

Ti su principi svima zajednički. Ali mnogim ljudima preko njih padne veo sebičnosti i neznanja... da ne nabrajam, sve mehaničke procese koji zaokupljaju ljude i odvajaju ih od njihove bitne ljudske prirode. Mogućnost povezivanja je uvijek tu samo se mi od nje udaljimo. Mostovi su sagrađeni ali ih često ne prepoznajemo i ne prelazimo preko njih.

Na posljednjem albumu vaše poruke su sasvim direktne, neki stihovi već su pretvoreni u ulične grafite. Da li ste zadovoljni reakcijama posjetilaca na koncertima?

Na koncertima se veza između publike pjesama i nas vrlo brzo uspostavlja. Nakon toga uživamo u naša zajednička dva sata. I trčkaramo mostovima kao kozlići.

Plašite li se ponekad da ljudi uživaju u ritmu, muziciranju, a da su im tekstovi “nužno zlo”, da ne razmišljaju o njima?

Bar na našim koncertima nemam taj dojam. Komuniciramo i muzikom i stihovima.

Vaše stihove nedavno su u prepirci koristili lideri SDP-a i HDZ-a u Hrvatskoj. Vi ste im preporučili da čuju novi singl “Ima ih”. Da li su regirali na tu vašu preporuku?

Već su mediji koji su prenijeli tu moju preporuku krivotvorili njen smisao i namjeru. Naslov je bio "Rundek je spustio političarima" a ne "preporučio" kao što vi točno kažete. Sa strane političara reakcije nije bilo. Predizborna potkubavanja su mi odbojna, nadam se svejedno da su ti poličari odvojili malo vremena i poslušali "Ima ih" jer nas sve, pa i njih, potiče na preispitivanje objektivne situacije i svoje uloge u njoj.



Da li su neke političke stranke ikada od vas tražile podršku? Kakvu političku opciju biste rado podržali?

Uvijek sam bio jasan da ne želim podržati ni jednu službenu političku partiju pa me zbog toga vjerovatno i nisu zvali. Što se podržavanja političke opcije tiče, na Hrvatskoj sceni mi se pristup koji podržava ORaH i Mirela Holy, čini najtočniji.

Pjesma “Ima ih” pojavila se nepunih mjesec dana prije velike izbjegličke krize u Siriji. Pjevate o paranoji, opasnom strahu od nepoznatog. Pratite li dešavanja oko ove krize?

Da, pratim dešavanja oko ove izbjegličke krize. Ona se sad razmahala ali prisutna je već godinama i predstavlja jedan od bauka zapadne civilizacije. U Francuskoj je tema imigracije nezaobilazna u razgraničavanju ljevice i desnice. Situacija je vrlo osjetljiva i postavlja pitanja sa kojima ćemo se morati još dugo nositi.



Ubjeđuju nas da civilizacije ide naprijed, a napredovali su samo telefoni koji su evoluirali u računare. Sve je drugo isto, mačevi skidaju glave, gore sela, ljudi bježe od vojski, djeca umiru u zbjegovima. U pjesmi “Kurdistan” ispričali ste priču o ilegalnim imigrantima ili izbjeglicama. Zanimaju vas te sudbine. Zašto?

Zato što suosjećam s tim ljudima. Čini mi se da njihova sudbina nosi biljeg upravo ovog vremena.

Ni na početku  karijere niste izbjegavali društvene komentare, pomenuću samo pjesmu “Radnička klasa odlazi u raj”, koja je bila zabranjena na nekim radio stanicama, ako se ne varam. Da li griješim ako kažem da su, čini mi se, stvari tada bile jednostavnije nego danas.  

Ne griješite, i meni se tako čini. Željezna zavjesa je čvrsto razdvajala blokove, postojale su ideologije na koje se moglo pozvati kao na viši princip od pukog funkcioniranja, ekološka katastrofa bila je u sjeni prijetnje kataklizmom izazvanom ogromnim nuklearnim arsenalom, Jugoslavija je gradila svoj humani put prema komunizmu...

Bilo je jednostavnije... Posljednji album “Mostovi” napravili ste po DIY metodi ili “sami svoji majstori”, u kućnom studiju, a za sve probleme konsultirali ste internet. Da li ste zadovoljni rezultatom?

Da, bili smo sami svoji majstori, ali sa trideset godina studijskog iskustva, tako da nismo trebali otkrivati toplu vodu, nego smo tražili jednostavniji i direktniji put prema muzikalnom rezultatu. Da, zadovoljan sam time kako album zvuči.



Negdje sam pročitao da i u životu preporučujete DIY metodu, kao jedini izlaz za “malog čovjeka – koji želi preko crte”...

Učiniti nešto sam, sam svojim rukama, umjesto da kupiš loš masovni proizvod, je sigurno konstruktivniji odnos prema životu. Imati manje i s time imati direktan odnos, to je dobar put.

Kako je nastala saradnja sa sarajevskim Art Labom?

Suradnja je počela u februaru prošle godine, koncertima u SARTRu (Sarajevski Ratni teatar) koje je producirala Sabina Šabić. Njena je ideja bila da publika sudjeluje u svirci sa udaraljkama koje otkrije skrivene ispod stolice ispred sebe, što je dovelo do velikog veselja i zajedničke zaigranosti,

Sabina vodi i Muzičku sobu pri Domu za djecu bez roditelja Bjelave u kojoj je sudjelovao i Dušan Vranić Duco, pa smo zajedno sa djecom snimili pjesmu "Ljubav", koja je imala lijep odjek na Youtubu. Koncerte u Sarajevu i Mostaru kojima smo započeli ovu turneju također je na, nadam se, obostrano zadovoljstvo, organizirao Art Lab.



Bili ste u Sarajevu tokom velikih uličnih protesta, pružili ste podršku i protestantima u Varšavskoj. Niti jedan nije uspio. Jeste li malerozni ili je metod pogrešan?

Svaki je pozitivni pokušaj dobar i zbraja se, uspio on ili ne uspio.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Interview, Selvedin Avdić, Darko Rundek