Pisma iz Paname

U BERLINU SA DEVASTATIONS: Svi smo jednom bili ratnici!

Piše: Mehmed Begić

U zadnjem pismu Meša Begić piše o Berlinu, čudnim hotelskim sobama, Australiji, tišini i nježnim ratnicima "Devastations"

BERLIN

U Berlinu sam bio nekoliko puta. Posljednje sjećanje je na mali hotel u kojem sam odsjeo, polutajno, bez puno najave poznanicima da sam tu. Trebala mi je tišina, bijeg, trebao mi je odmak od svega i sebe, pa ipak nadohvat ruke neki stari prijatelji, ljubavi i zaboravljene čežnje, u slučaju da osamljenost postane nepodnošljiva.

Hotel u blizini Karl-Marx-Straße. Kako to protumačiti nego kao dobar znak. Neukölln je ugodan kvart. Živ. Ne mogu mu definisati akciju, ali i ne želim. Došao sam da ostanem stranac jer odlazim za nekoliko dana. Nije hladno. Hotelska soba je imala neobičan plafon, jer je u potkrovlju.  

Puštam muziku. Devastations. Novija imigrantska scena Berlina, pomislio sam u šali. Kao da želim da se uspavam, brojim u sebi albume koji su stvarani u Berlinu i nastajali inspirisani Berlinom: Lou Reed – Berlin, David Bowie – Heroes, Iggy Pop – The Idiot, U2 – Achtung Baby, Nick Cave and the Bad Seeds – Your Funeral… My Trial i naravno Einsturzende Neubauten – 1/2 Mensch...

Toliko vremena poslije Reeda, Bowiea, Popa, Bad Seedsa: Devastationsi! Jednako dobri, jednako su hipnotizirajući. The Devastations na prvom albumu. Na ostala dva se određeni član 'The' izgubio. Sve drugo ostalo je srećom nedevastirano, jer su sa svakim novim albumom bili sve bolji. Šteta što su snimili samo tri. Pjesma 'Under' je himna moje male i neobične hotelske sobe. Nikada neću zaspati.



ONCE THEY WERE WARRIORS

Nikada nisam bio u Australiji. Prva asocijacija na nju mi je film 'Proposition'. Lažem, Nick Cave je prva asocijacija, dok je taj film iz tvornice, sad već cjeloživotnih saradnika, režisera Johna Hillcoata i nezaobilaznog Cavea, na drugom mjestu. Kad pomislim na Australiju sjetim se i Novog Zelanda i genijalnog filma 'Once Were Warriors', koji mislim da ću ponovo gledati nakon što završim ovaj tekst.

O Devastations znam ponešto. Tri drugara - Tom Carlyon, Hugo Cran, Conrad Standish, su započeli rad u novoj formaciji i preselili u Berlin, nakon što je njihov raniji bend, Luxedo, upokojen. Nakon tri albuma, ostala su dva drugara, ali ne i Devastations. Standish/Carlyon su preselili u London i tamo snimili album 'Deleted Scenes'. Dalje ću da pretpostavljam. Jedan po jedan se rasipaju, od Melburna do Berlina, od Londona do Melburna, svaki na svoju stranu i svako za sebe.

Priča je to koja mi i nije toliko strana. Jasno mi je da u sve što nas dotiče unosimo sebe i tako i distorziramo stvarnost doživljajem. Čak i onda kad smo sigurni u sopstvenu objektivnost. Nekad je to dobro, nekada nije. Zato kažu da ne postoji samo jedna istina. Makar se za jednu istinu nikada neću prestati da borim. Ne oduzimajući ni najmanje pravo uglovima gledanja na stvari.



GREŠKE

Od prvog slušanja Devastations su zvučali kao nešto isuviše dobro da bi moglo potrajati. Volio bih da sam pogriješio kada sam to osjetio. Volio bih da me ne podsjećaju na život. Mada se i dan danas nadam da će me iznenaditi. Kao da ne znam da neke stvari jednostavno prerastemo, uzalud sve ostalo kada nedostaje ono što se potrošilo, ono srce trenutka, strast koja se desi i traje. Dok ne nestane. I to je to. Kad izgori do kraja, ideš dalje. Ako si dovoljno hrabar, ponekad se okreneš.

Na greškama se ne uči. One su dio naših života. Baš kao što su to i pravi potezi. I mi smo kakvi jesmo. Ono što nam je greška u jednom trenutku, u nekom drugom nije. Tanka je linija nepostojanja i naši postupci evoluiraju baš kao i mi sami. A neke greške su sočnije od bezbroj pravih poteza. Posebno ako život gledamo kroz trenutke. I strast. Ako uspijemo ljubavi oduzeti težnju ka vječnosti. Jer ljubav bi da traje. Takva je sama po sebi. To je čini onim što jeste.

Devastation su na sceni izgledali kao tri mlada Cavea. Bili su sirovina u kombinaciji sa nježnim, pjesnici rokenrola sa svim svojim manama. Tako nekako, samo bolje, opisao ih je još jedan heroj Australlije, Rowland S. Howard. S njim su imali čast nastupati, ali i snimiti dvije pjesme: 'Autoluminescent'  i 'Ocean' , inače pjesma koja se originalno nalazila na zadnjem mjestu B strane prvog Lou Reedovog Albuma. Zadnja na A strani je, ah kakve simbolike, 'Berlin'.




MAJSTORI TIŠINE

Postoje dani kada sunce neće da nas probudi. Kapci su teški kao da čuvaju prozore starih zgrada tamo gde noći traju tek nekoliko sati. Ako se kapci podignu pogledi bi mogli spaliti vasionu. Eksplodiraju zvijezde trenutka dok priča poprima svoje finalne oblike, kada riječi postaju suvišne i melodije se samoponištavaju.

Australci običavaju pisati sa tišinom u mislima, rekao je Standish. Devastations su bavljenje tišinom – dodao je Howard i nastavio - Rupe; dovoljno velike i toliko prazne da ispune Grand Canyon. Tišina i kako ćeš je napuniti. I čim ćeš je napunitii, i kada? A odgovor na taj posljednji dio zagonetke je pjesma. I pjesma je dio u kojem nastupaju Devastations...

O Australijo, sjećaš li se Rowlanda S. Howarda i svih njegovih frontova? Boys Next Door, Birthday Party, Bad Seeds, Crime and the City Solution. Lydia Lunch, kakav li je u tvom sjećanju? Australijo, hvala ti na njemu i na dingu, hvala ti na Devastationsima i Abordžinima. Svi su oni jednom bili ratnici.

 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Muzika, Pisma iz Paname, Mehmed Begić