Dossier

DVIJE DECENIJE SARADNJE (Video): Svi poslovi kumova Dodik & Radišić!

Piše: Ljiljana Kovačević

Dodik je predsjednik RS, njegov kum Radišić je osoba sa potjernice, presuđena za privredni kriminal. Radišić je i veoma neugodan svjedok koji bi zarad svog spasavanja vlastite glave mogao progovoriti o svim poslovnim vezama i nečasnim radnjama sa kumom

Srpska demokratska stranka (SDS) je prije par dana na svojoj internet stranici objavila audio snimak u kojem banjalučki tajkun Mile Radišić govori o upletenosti vrha vlasti u korupciju i kriminalne afere u Republici Srpskoj. U objavljenom audio zapisu, Radišić govori o tome kako ministar finansija Zoran Tegeltija i njemu blizak tajkun Mladen Milanović Kaja, pripadnik tzv. Mrkonjićkog klana planiraju da kupe Novu banku.

SDS je najavila još dva audio snimka, jedan u kojem Radišić govori o svojim vezama sa sa sudijama i tužiocima i drugi, najinteresantniji, u kojem Radišić navodno detaljno govori o odnosima i poslovnoj saradnji sa svojim kumom Miloradom Dodikom, predsjednikom  RS.

KO JE GORAN SUVARA

Mile Radišić je u martu ove godine trebalo da ide na izdržavanje trogodišnje zatvorske kazne zbog malverzacija prilikom kupovina akcija preduzeća “Medicinska elektronika”, ali je on tada pobjegao u Srbiju, čije državljanstvo takođe posjeduje.

Nakon objavljivanja prvog audio snimka oglasio se, takođe presuđeni kriminalac i bjegunac Goran Suvara, koji je za RT RS potvrdio da je on tajno snimio Radišića, a da mu je SDS za to navodno platio 50 hiljada evra. Suvara je još rekao da mu je SDS ponudila million maraka da navede Radišića da govori o svojim poslovnim vezama sa Dodikom, ali da se to navodno nije desilo.

SDS je demantovala da je Suvari dala novac, tvrdeći da ih je sam pozvao i ponudio audio snimak, kako bi se osvetio Dodiku i SNSD-u za koje je radio tokom kampanje pred prošlogodišnje opšte izbore, a bio je i jedan od Radišićevih ljudi koji su razbijali proteste Banjalučana okupljenih oko udruženja “Park je naš” zbog toga što Radišićeva firma “Grand trejd” gradi zgradu u tzv. Picinom parku.

Izvori Žurnala tvrde da su Dodik i SNSD obećali Suvari da će biti oslobođen izdržavanja zatvorske kazne za niz kriminalnih radnji, ali da nisu ispunili obećanje, nakon čega je on pobjegao u Srbiju, gdje, očigledno, “ubija” vrijeme držeći se sa Radišićem. Suvara je poznat i iz ranije objavljenih audio snimaka, u kojima putem telefona razgovara sa Mirkom Tufegdžijom, pomoćnikom tadašnjeg ministra pravde RS Džerardom Selmanom, kojeg otvoreno naziva šefom i sa kojim pregovara o puštanju svog brata ubice iz zatvora u Tunjicama.

Mada je Suvara za RT RS rekao da osim objavljenog audio snimka ne postoji više nijedan, SDS je na svom sajtu objavila da postoji audio zapis u kojem Radišić otvoreno govori o poslovima sa Miloradom Dodikom, koga smatra najodgovornijim što je presuđen na tri godine zatvora. Radišić na istom snimku navodno optužuje Dodika da maksimalno iskorištava svoje stranačke kolege, prijatelje i kumove, navodeći da je i sam žrtva “Dodikovih spletki”.

Radišić se požalio da je osuđen za zloupotrebe u “Medicinskoj elektronici” nedugo nakon što je kod kuma Dodika bio na krsnoj slavi na slavi, gdje mu je ukazana velika čast da sjedi u neposrednoj blizini patrijarha SPC-a.

Vrhovni sud Republike Srpske je u junu 2014. godine donio odluku da žalbe Mileta Radišića i ostalih optuženih u slučaju “Medicinska elektronika” nisu osnovane, pa je potvrđena presuda Okružnog suda po kojoj je Radišić mora u zatvor. Takodje je potvrđena i odluka Okružnog suda prema kojoj Radišić Republici Srpskoj treba da vrati 2, 8 miliona maraka, koliko je zaradio na malverzacijama akcijama “Medicinske elektronike”.

RADIŠIĆEVI POSLOVI

Mile Radišić je u žižu interesovanja javnosti došao prije nekoliko godina kada je njegova firma “Grand trejd” počela da gradi zgradu u centru Banjaluke, na lokaciji “Picinog parka”.

TV Žurnal je u serijalu Afera u dva nastavka objavio dokumentarni film “Pad Picinog parka”, u kojima je do detalja pojašnjeno kako je Radišićev “Grand trejd”, koji je u to vrijeme imao samo četiri  zaposlena radnika, počeo da gradi poslovni objekat od 15 spratova, vrijedan 250 miliona maraka.

Tu zgradu Radišić je namjeravao izdati u zakup Telekomu Srpske, ali je promjenom vlasti u Srbiji i smijenom na čelu M:tela, te zbog Radišićevog bjekstva u Srbiju taj posao propao. U filmovima je takođe dokumentovano da je Radišić do zemljišta u centru Banjaluke došao na vrlo sumnjiv način i platio ga je po vrlo niskoj cijeni – oko 30 hiljada kvadrata platio je svega četiri miliona maraka.

Gradeći ovaj objekat Mile Radišić uzurpirao je pristupni put porodici Željka Vulića, čija je kuća u neposrednoj blizini gradilišta i koji je mjesecima bio izložen Radišićevoj torture, ali i napadima policije.

Notorno je, što smatra i opozicija u RS, da je Radišićevo dugogodišnje prijateljstvo sa Miloradom Dodikom, bilo izvor njegovog kabadahijskog ponašanja i dobijanja unosnog i precijenjenog posla u kojem je trebalo da zaradi stotine miliona maraka.  

VEZE SA DODIKOM

Radišić je ranije tvrdio da Dodik nema nikakve veze sa izgradnjom sporne zgrade. Po onom što je objavio SDS, Radišić je sada promijenio ploču.

SDS tvrdi da posjeduje audio snimak u kojem Radišić govori o detaljima o izgradnje sporne zgrade u “Picinom parku”. Kako se navodi, cijela “operacija” izvedena je preko Građevinskog preduzeća “Krajina”. Radišić još tvrdi da je sam Dodik u izgradnju zgrade uložio svojih 15 miliona KM.

Pojasnio je da je on lično osobama bliskim Dodiku prodao građevinsko zemljište za 15 miliona KM, a da je prethodno to zemljište kupio za 100 hiljada KM. Sve to, tvrdi Radišić, izvedeno je putem Dodiku bliskih bliskih ljudi, Ljube Ćubića i Dragana Čičića. Kada ga je Suvara upitao da li nakon svega ima neku obavezu prema Dodiku, jer nema dokumenata i dokaza da je investirao novac u zgradu “Grand trejda”, Radišić je odgovara da se ne može negirati Dodikovih 15 miliona.

U javnosti se sve više spekuliše da je Radišić spreman i na nagodbu sa sudskim organima, čak i da svjedoči o raznim aferama, kao i poslovima koje je obavljao sa kumom Dodikom. A njih je u protekle skoro dvije decenije bilo mnogo. Krenimo redom.

Mile Radišić je, prije nego što je uplovio u poslovne vode, bio vozač. Nakon rata je bio vozač Branislava Lolića, nekadašnjeg visokog funkcionera SDS-a u Banjaluci. Tokom političkih previranja 1997. godine i sukoba između Biljane Plavšić i Radovana Karadžića, Lolić je podržao Plavšićevu i bio jedan od osnivača njenog Srpskog narodnog saveza. Zajedno sa njim u SNS se učlanio i Radišić. Veoma brzo je završio fakultet, nakon čega je postavljen na čelo „Lutrije“ RS. Danas Radišić ima zvanje doktora nauka, koje je stekao na spornom ruskom Univerzitetu, čiji su legalitet svojevremeno osporile i ruske institucije Rusije.

Od vremena kada je postao direktor “Lutrije” kreće Radišićevo vrtoglavo bogaćenje. On uspostavlja bliske odnose sa tadašnjim premijerom Dodikom, postaju kumovi, a najveći dio novca iz „Lutrije“ završava u privatnim džepovima.

Dodik je za vrijeme prvog premijerskog mandata kupio kuću na Kipru, u Limasolu, što on i danas demantuje. Kako je Žurnal ranije objavio Dodik je do kuće na Kipru došao nakon posla dogovorenog između „Lutrije“ RS i kiparske firme „Glori“ i to u vrijeme kada je Radišić bio direktor “Lutrije”.
Potvrđuje to i ugovor između “Lutrije” i kiparske firme “Glori”, potpisan 11. marta 2000. godine. Dodik i Radišić su se u pratnji Branislava Lolića, tadašnjeg predsjednika Upravnog Odbora “Lutrije”, zaputili u Limasol i potpisali štetni ugovor, prema kojem je iz “Lutrije” Republike Srpske u devet narednih godina trebalo da se na nezakonit način izvuče oko 90 miliona maraka.

Suština štetnog dokumenta sadržana je u odrednici da firma “Glori” u savez sa “Lutrijom” unosi jedan računar i delegira jednog čovjeka u Menadžerski tim, dok “Lutrija” ustupa sve svoje materijalne, infrastrukturne i ljudske resurse.

Takođe je definisano, potpuno nezakonito, da od zarade, “Lutriji” Republike Srpske pripadne 40 posto, a “Glori” 60 posto novca iz Zajedničkog fonda, koji je formiran odmah nakon potpisivanja ugovora. Još je naglašeno da svako od svojih para plaća svoje zaposlene – “Glori” svog menadžera, a “Lutrija” sve ostale radnike. Uz to je “Lutrija” garantovala da će sva oprema i ostala imovina koju upotrebljava “Glori” u ovoj saradnji ”biti svojina kiparske firme i kao takva isključena od bilo kojeg potraživanja bilo koje vrste od bilo kojeg trećeg lica prema ‘Lutriji’”.

Preciznije, “Lutrija” je iz onih svojih 40 posto trebala podmiriti i sve troškove i eventualne gubitke. (svi dokumenti u posjedu “Žurnala”).

Na Kipru je prvo ovjeren Ugovor o poslovno tehničkoj saradnji, čiji je potpisnik bio Mile Radišić, a svjedoci Milorad Dodik i Branislav Lolić, a potpisan je i Ugovor o saradnji na klasičnim igrama na sreću. Po povratku, Vlada RS, 14. aprila 2000. godine Rješenjem o davanju saglasnosti na Ugovor o saradnji na klasičnim igrama na sreću, pečati posao započet u Limasolu. Ovo rješenje, odlukom Vlade, nije objavljeno u Službenom glasniku.

Vlada RS nije smjela odobriti ovakav ugovor, jer prema tadašnjim važećim zakonima, a posebno Zakonom o igrama na sreću, nije bila dopuštena bilo kakva privatizacija “Lutrije”, što suštinski, taj ugovor jeste.

Uprkos tome, “Glori” i “Lutrija” već 22 juna 2000. godine kreću u zajednički poduhvat i emitovanje instant srećke.

“Lutrija” RS tokom 2000-e i 2001-e godine kupuje lutrijskog materijala u vrijednosti od 7,3 miliona maraka, što je bila realizacija plana iz Limasola i način za izvlačenje novca iz “Lutrije”. Taj lutrijski materijal nikada nije upotrijebljen, mada je plaćen enormnih 7,3 miliona maraka, iako njegova vrijednost nije mogla biti veća od stotinu hiljada maraka. Ostatak novca, nema sumnje, završio je u privatnim džepovima.

Potvrđuje to izvještaj Glavne službe za reviziju RS za 2008. i 2009. godinu, u kojem je navedeno da se ovaj materijal i dalje vodi u vanbilansnim evidencijama i to u vrijednosti od 7,3 miliona.

“Najveći dio lutrijskog materijala se odnosi na zastarjeli lutrijski materijal iz 2000. i 2001. godine kupljen radi organizacije zajedničke instant lutrije sa firmom “Glori” (7,336,490 KM). Zastarjeli lutrijski materijal trebalo bi zapisnički uništiti i isknjižiti iz evidencije, jer već odavno nije upotrebljiv”, navedeno je u revizorskim izvještajima.

Krajem 2000. godine Dodik gubi izbore, a Mile Radišić ostaje bez direktorskog mjesta u “Lutriji”. Prije odlaska sa direktorske pozicije samoinicijativno je prekinuo Ugovor sa kiparskom firmom “Glori”, premda je na taj način rizikovao da “Lutrija” RS u arbitražnom postupku pred beogradskim trgovačkim sudom izgubi 82 miliona maraka, na ime odšete zbog tog jednostranog čina.

Nakon raskida ugovora, advokati “Glori” su se u nekoliko navrata, tokom 2001. i 2002. godine, obraćali novom menadžmentu, zahtijevajući nastavak saradnje, prijeteći tužbom od 82 miliona maraka. Niti je uspostavljena saradnja niti je tužbe bilo, a, kako se tvrdilo, Dodik je primirio stvari, čekajući da se ponovo vrati na vlast. Što se i desilo 1. marta 2006. godine.

Nakon Dodikovog ponovnog dolaska na vlast, Dodik na čelo “Lutrije” dovodi Sinišu Dojčinovića. Dojčinović je bio nepoznat javnosti, ali je značajno to što je sin rođene sestre Mileta Radišića. Doveden je u “Lutriju” da bi konačno anulirao štetni ugovor iz 2000 godine. Dojčinović je pokušao sakriti odnose između “Lutrije” i “Glori”, tvrdeći da se ništa ne isplaćuje Kipranima, što se pokazalo kao neistina.

Revizorski izvještaj za 2008. godinu o radu “Lutrije”, svjedoči da je “Glori” isplaćeno 302 hiljade maraka. Tolika je odšteta presuđena zbog raskida ugovora. Za ovu sumu dodatno je oštećen budžet RS.

MEDICINSKA ELEKTRONIKA

Sljedeći slučaj koji povezuje Milorada Dodika i Mileta Radišića je afera „Medicinska elektronika“.

Radišić je tokom 2010. godine napravio teške zloupotrebe sa akcijama „Medicinske elektronike“. Sudski postupak protiv njega razvlačio se unedogled, premda je Nikica Bajić, jedan od optuženih, prihvatio nagodbu sa Tužilaštvom i priznao „zločinačko udruživanje“.

Radišić je optužen da je organizovao kriminalnu grupu, s ciljem da stekne isključivo i ekskluzivno pravo kupovine državnog kapitala preduzeća ,,Medicinska elektronika“, po znatno nižnoj cijeni od stvarne. Tako su snizili cijenu akcija na banjalučkoj berzi, nakon čega je Mile Radišić podnio zahtjev za preuzimanje akcija preduzeća direktnom ponudom, što mu je i odobreno, te je na taj način postao većinski vlasnik ove kompanije.

Nakon silnih pravnih peripetija i očiglednog pritiska iz vrha vlasti na pravosuđe, Specijalno tužilaštvo je na kraju izmijenilo optužnicu, u kojoj više nije bilo kvalifikacije za „organizovani kriminal“, već su navedene mnogo blaže optužbe, kao što su manipulacija cijenama akcija, širenje lažnih informacija i podstrekavanje na izvršenje zloupotrebe službenog položaja. Radišić je na kraju osuđen na svega tri godine zatvora.

Posao štetan po RS, koji je izveden tokom 2010. godine, omogućili su i naredili najviši funkcioneri RS. Njihovu ključnu ulogu u cijeloj finansijskoj aferi potvrđuju i odluke Vlade RS kojima je omogućeno reprogramiranje budžetskih obaveza “Medicinske elektronike” i deblokiranje računa ove firme, nakon što je prešla u Radišićeve ruke.

Radišić je bio osumnjičen i za nezakonito prisvajanje 30 dunuma gradskog građevinskog zemljišta, koje je Skupština grada Banjaluka dodijela krajem 2003. godine dodijelila njegovoj firmi „Grand trejd“.

Ova dva slučaja nisu odvojena, jer je “Medicinska elektronika” polovinom 2003. godine osporila pravo Gradskoj upravi da pomenuto zemljište dodijeli Radišićevoj firmi, ali je gradonačelnik Dragoljub Davidović (SNSD) njihove zahtjeve, a potom i tužbu ignorisao, jer je, prema izvorima Žurnala, imao direktnu Dodikovu naredbu da se plac dodijeli „Grand trejd “.

Gradska uprava je 9. oktobra 2003. godine raspisala Konkurs za dodjelu neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja na uglu ulica Vuka Karadžića i Prvog krajiškog korpusa, a rješenjem Skupštine grada Banjaluka 1. decembra 2003. godine plac je dodijeljen Radišiću.

Zemljište je potpuno nezakonito dodijeljeno firmi “Grand trejd”, iako je “Integral inženjering”, firma banjalučkog tajkuna Slobodana Stankovića, na javnom natjecanju dala najpovoljniju ponudu.

Radišić i Čedo Savić, koji je bio predsjednik Komisije i, u to vrijeme, direktor Zavoda za izgradnju Banjaluka, otvorili su koverat i pri tom slomili pečat, kojim je zapečaćen. Kada su se uvjerili da je Stankovićeva ponuda bolja od Radišićeve napisali su novu ponudu, koja je prevazilazila Stankovićevu, zapečatili je i ostavili sa ostalim. Međutim, morali su zapečatiti i Stankovićev koverat, a onda su se našli u problemu  sa slomljenim pečatom. Našli su visokokvalitetnog falsifikatora u Srbiji koji im je napravio pečat “Integrala”, nakon čega su zapečatili i Stankovićevu ponudu. Kada su koverte otvorene, Radišić je bio bolji i dobio je zemlju.

Raspisivanju konkursa za pomenuto zemljište prethodila je višemjesečna procedura, na čiju nezakonitost je ukazivao i jedan od ranijih posjednika spornog zemljišta AD “Medicinska elektronika”.

Oglušujući se o sve zahtjeve i primjedbe “Medicinske elektronike”, Skupština grada je sporno građevinsko zemljište dodijelila firmi “Grand trejd” koja nikada nije izmirila svoje obaveze.

“Grand trejd” je za zemljište trebao platiti svega 4,4 miliona maraka. Uz to, Radišić je trebao platiti i milion i sto hiljada KM na ime dažbina gradu. Zajedno to je 5,5 miliona, a sudski vještak tada je procijenio da je vrijednost zemlje 12 miliona, što znači da je grad na ovom poslu izgubio gotovo osam miliona maraka. Gradska skupština je Radišiću dodijelila 27 dunuma kod „Medicinske elektronike“, ali je te 2003. godine za svega 100 hiljada maraka njegovoj firmi „Grand trejd “ prodala i dodatna tri dunuma u naselju Mejdan. Grad je uz zemlju, Radišiću poklonio i projektnu dokumentaciju.

Zemlja u naselju Mejdan je ključna u cijeloj priči, jer ta tri dunuma Radišić „prodaje“ Ljubi Ćubiću, vlasniku firme „Niskogradnja“, za 5,5 miliona maraka, odnosno za tačno onoliko novca koliko je on trebao platiti onih 27 dunuma u centru grada.

“Nova banka” dodijelila je Radišiću kredit od gotovo 5 miliona maraka, kojim on plaća mali dio obaveza gradu, a veći dio para zadržava. Kredit je odobrio tadašnji uposlenik banke Aleksandar Džombić. Radišić nije vraćao pare, pa je Džombić u dogovoru sa Ćubićem dogovorio da on preuzme Radišićev milionski dug. Ćubić se zadužuje kod “Nove banke” za 5 miliona, tako što banci prebacuje svoja potraživanja od opština u kojima je SNSD na vlasti. Banka to prihvata i opštinama odobrava dugoročne kredite, a Ćubiću prebacuje pare, koje on daje Radišiću, a ovaj opet banci. Suštinski, opštine plaćaju Radišićev plac, jer su Ćubićevi poslovi u njima naduvani.

Ćubić i Radišić međusobne obaveze zatvaraju raznim Ugovorima. Prvi sklapaju krajem 2005. godine, a Radišić daje pod hipoteku Ćubiću ona tri dunuma iz Mejdana, a Ćubić njemu 4 miliona maraka, (dokumenti u posjedu Žurnala). Nakon toga, januara 2007. godine sklapaju predugovor o kupoprodaji nekretnina, kojim Radišić Ćubiću tri dunuma, koja je gradu Banjaluka platio 100 hiljada maraka, sada prodaje za 5,5 miliona. Sve je ovjereno kod notara u aprilu 2008. godine, kada su smatrali da su najveći dio poslova pokrili papirima.

Svega toga ne bi bilo da je Skupština grada, kojom decenijama suvereno vlada Dodikov SNSD, oduzela sporne parcele Radišiću, koji nije uplatio oko 960 hiljada za dažbine.

Sve ovo svjedoči o tome da su Dodik i Radišić skoro dvije decenije zajedno i u “dobru” i u zlu, koje je po njih krenulo. Dodik je predsjednik RS, njegov kum Radišić je osoba sa potjernice, presuđena za privredni kriminal. I sada, veoma neugodan svjedok, koji bi, zarad spasavanja vlastite glave, mogao progovoriti o svim poslovnim vezama i nečasnim radnjama sa kumom.

 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Medicinska elektronika, Mile Radišić, Milorad Dodik, Afera