Melanholija ljevice

FEKALNA SUDBINA: Istorija nije ništa drugo nego kanalizacioni odvod!

Piše: Andrej Nikolaidis

Želiš li doista moć, želiš li da vladaš, da govna podrhtavaju dok marširaš kroz njih? Želiš li doista voditi svoj narod kroz njegova govna, voditi ga kada svoje brani, voditi ga kada posegne za tuđim, želiš li doista biti najveće među govnima

Kaže Oscar Wilde kako svi stojimo u govnima, samo što neki u govnima stoje zagledani u zvijezde.

Koju god životnu filozofiju prigrlio kao svoju, u govnima si do guše. Tu činjenicu ništa ne može promijeniti. Pa ipak, jebemmuživot, ako je tako, nije li jasno da čovjek nema ništa osim snova?

IZ GOVANA SMO NASTALI

Od kakve ti je pomoći biti odveć analitičan i racionalan? Koji je domet tvoje analize, tvoje proslavljene racionalnosti? To da konstatuješ da si u govnima? Pa to znaju i oni zagledani u zvijezde. Šta ti preostaje, tako analitičnom i racionalnom – da pronalaziš užitak u tome što sanjare vučeš za rukav, upozoravaš ih na izmet koji im pluta pred nosom dok oni proučavaju nebo? Da pronalaziš utjehu u tome što druge upozoravaš da nema utjehe? Da hrabrost pokažeš tako što ćeš priznati da su govna oduvijek bila tu, da će tu ostati i nakon što nas nestane – nas, koji ćemo se na koncu i sami rastočiti u odvratnu masu iz koje buja život: iz govana smo nastali, govna smo i u govna ćemo se vratiti?   

Od kakve ti je pomoći takozvani pragmatični pristup? Koji podrazumijeva da iz boravka u govnima pokušaš izvući maksimum: da trpaš u džepove, vreće i kovčege, da grabiš koliko stigneš, jer ti sve što možeš ukrasti, ugrabiti, steći, može zatrebati? Da, sa onim što imaš možeš kupiti više. Više govana: više govnavih stanova, više govnavih lusuznih kola i večera, više govnavih ljubavnica, više lijekova koji će ti produžiti boravak u ovoj dolini govana. A tu je i sljedeća nevolja: da bi čovjek stekao puno, mora se nagutati raznih govana.

Da li zaista želiš slavu, želiš li doista da budeš čuven, da u svakom kutku govana znaju za tebe, da tvoje knjige, slike i filmove pokazuju djeci, da na tvom primjeru uče kako se umjetnički izraziti o životu u govnima, želiš li da na univerzitetima proučavaju tvoj stil, ljepotu tvoje rečenice, svjetlost na tvojim slikama, rezove u tvojim filmovima, imaš li doista nešto važno da kažeš ljudima u govnima, nešto što niko drugi ne može reći, ne na tako impresivan način?

Želiš li doista moć, želiš li da vladaš, da govna podrhtavaju dok marširaš kroz njih? Želiš li doista voditi svoj narod kroz njegova govna, voditi ga kada svoje brani, voditi ga kada posegne za tuđim, jer svoja govna ne damo, tuđa hoćemo, želiš li doista biti najveće među govnima, ono čije je ime slovima od gnoja i krvi upisano u istoriju, koja nije drugo nego kanalizacioni odvod, kroz koji otiče vrijeme a sa njim i fekalije, čezneš li da ti nakon smrti podignemo spomenik, da tvoje ime urežemo u kanalizacionu cijev, pored imena drugih naših velikana?

NJEGOVANJE ILUZIJA

Zašto onda ne gledati u zvijede? Zašto ne fantazirati, zašto ne njegovati iluzije? Zašto se riješiti snova, kada su oni jedino što ćeš ikada imati? Snova da se stvari mogu promijeniti, da svijet može postati bolji, snova o ljepoti, moralu, smislu, svemu onome što stoji upisano u zvijezde. Svašta će čovjek iz zvijezda pročitati, samo ako dugo i uporno gleda gore, dovoljno dugo i uporno da zaboravi gdje je i kakav je. Da, svi stojimo u govnima, a odluka gdje ćemo gledati, gore ili dolje, jedina je sloboda koju imamo, tu leži naš slobodni izbor.

Ako gledaš gore dovoljno dugo, na koncu će se sve zvijede nebeske stopiti u jednu, veliku i crvenu. Tada će se, na kraju vremena, sa oblaka spustiti Isus i za njim svi proleteri, svi poniženi i prezreni, svi napušteni, bolesni i beskućni, gubavi prosjaci koji posrću, napuštene starice, umoreni starci, djeca koju su majke zadavile u prigradskoj baraci i bacile u potok pun plastičnih kesa i starih kišobrana, djevojke zaražene AIDS–om, one koje su u svojoj sobi drhtale pred trenutkom kada će ljudi koje poz­naju saznati za sramnu bolest, silovani dječaci, alkoholom i tugom umoreni blistavi umovi, samoubice koji su s omčom oko vrata stajali na klimavoj stolici, svi tuberkulozni, slijepi, gluvi, paraplegični, svi gubavi. Tada će napokon doći on i njegova vojska, oni koji šepaju, posrću, teturaju, puze, vuku svoje osušene noge, kotrljaju svoja kolica. Strašna će biti njegova vojska pod zastavama od krvlju na­topljenih zavoja. Ući će u gradove, upasti u parlamente, tržne centre, škole i bolni­ce: oni, svi prosjaci iz Delhija, svi beskućnici iz Brooklyna, svi pod gradom odrasli u Kairu, i svi gladni u Kinshasi.

Pred njima će nestati sve što bazdi a svijet će postati ono što nikada nije bio. Sve to piše gore, među zvijezdama, samo ako podignete pogled i dovoljno dugo gledate tamo gdje se čini da nema ničega.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis