Melanholija ljevice

ODAKLE SI TI: Ideja "svi su oni isti" prethodi svakom zločinu

FOTO: adi kebo
Piše: Andrej Nikolaidis

Svaki od čitatelja bosanskih portala koji je ostavio anonimni komentar pun radosti zbog masakra u Parizu, izbrisao je svaku razliku između sebe i onih koji su puni radosti zbog genocida u Srebrenici

U maju 1992. radio sam kao konobar u maloj kafani u Ulcinju. Ono: kockasti stolnjaci, veliko pivo, domaća rakija i vino, turska kafa koju u to vrijeme nije bilo preporučljivo zvati turskom. Da nije bilo rata u Bosni, u to bih vrijeme brojao posljednje dane u sarajevskoj Prvoj gimnaziji. Nosio bih crno, slušao The Cure i izgledao blago depresivan jer se to, iz razloga nejasnih, no empirijski potvrđenih, dopadalo curama iz te škole. Razmišljao bih kako da se dotjeram za matursku proslavu, a da izgleda kao da sam se tamo pojavio mimo vlastite volje.

ODAKLE SAM, ONO, DOŠAO

U kafani je bio bilijar koji su igrali uglavnom policajci. Jedan od njih dolazio je da igra ujutro,kada drugih gostiju nije bilo. Od mene je tražio da igram protiv njega. Igrati je volio, ali nije znao. Ja sam dane i dane svog srednjoškolskog obrazovanja proveo u Skenderiji, za bilijar stolovima, igrajući sa Edom Brankovićem. Edo je igrao bolje od mene, ali ja sam razvaljivao ulcinjskog policajca. Taj nije volio da gubi. Nakon valjda pedesete uzastopne partije koju sam ga odrao, uvrnuo mi je ruku, pristisnuo moju glavu na sto i ljubazno me upitao odakle sam, ono, ja došao? Poslije toga smo se dobro slagali: ja dobro gubim.

Policajac je dobro glumio Džon Vejna. Sjeo bi pred kafanu, digao noge na stolicu i pištolj stavio na sto, tako da Albanci, turisti sa Kosova, koji su tuda prolazili na putu za plažu, odmah znaju da su došli u pravnu državu.

Moj drot, međutim, nije bio najveći kreten koji je dolazio u tu kafanu. Stalni gost bio je tip sa brkovima, koji je u susjedstvu držao nekakvu prodavnicu najgore turske robe. Taj je volio da u mom prisustvu govori o tome kako bi rat u Bosni završio za nedjelju dana kada bi se oni koji su pobjegli vratili i krenuli na muslimane. Njegova žena bila je radikalnija od njega: ona je smatrala kako prvo treba pobiti nas koji smo pobjegli, strijeljati nas za dezerterstvo, a onda vojsku poslati u Bosnu da tamo jednom za vazda namiri račune sa Turcima.

Supružnici su o Albancima često govorilo kao o „govnima turskim“, ali im nije padalo na pamet da obračun sa „Turcima“ započnu doma. Jok: sa Turcima se trebalo tući u Bosni. Dok su oni, radikali, od „Turaka“ živjeli: jer „Turci“ su kupovali njihovu robu, „Turci“ su spavali u njihovim apartmanima. Ali, štatijaznam, valjda su smatrali kako i tih Turaka ima i dobrih i loših. Turci kojima uzimaš pare su bili dobri, a oni na kojima ne zarađuješ loši. Ili tako nekako.

Gosti su, generalno, radikalniji bili uveče, kad su bili pijani, nego ujutro, dok su se trijeznili – no nije li tako u svakoj kafani na ovome svijetu?

SVI SU ISTI

O tim danima često mislim dok čitam izvještaje o izbjeglicama koje pristižu u Evropu. Sjetio sam ih se i dok sam čitao o izbjegličkom centru koji je zapaljen u znak odmazde za napad manijaka i pizdi iz ISIL-a na nevine ljude u Parizu. Sjetio sam ih se, tih dana, i kad sam saznao da su pobijeni ljudi na koncertu Eagles of Death Metal.

U trenucima kada u kafani nije bilo nikoga puštao sam muziku. Nisam, dakako, puštao death metal, ali jesam Hendrixa. Zato što je, nekim čudom, kaseta njegovih najvećih hitova bila jedini muzički zapis u birtiji. Našao sam je u malom, razdrndanom kasetofonu.

Mogao je tog dana u Parizu, umjesto koncerta Eagles of Death Metal, biti koncert vaskrslog Hendrixa, Kraftwerk, Taylor Swift ili The Stone Roses – ubica bi odradio svoje. Sve i da je neko svirao Bacha, koji je sve što je napisao – napisao u slavu Boga, u čije ime je i ubica ubio – bilo bi isto. Jer za ubicu – sve je to bilo isto, svi koje će ubiti bili su isti.

Ideja da su „svi oni isti“ prethodi svakom zločinu. Ona je konstitutivna za zločin. Ako sebe i druge ne ubijediš da su ljudi koji su došli slušati Eagles of Death Metal isti oni ljudi koji na Bliski istok bacaju bombe, ili da su ljudi u opkoljenoj Srebrenici isti oni koji su, kao pripadnici turske vojske, ubili tvog čukun-čukun đeda, većina tvojih vojnika te ljude nije sposobna ubiti. Zato ti ljudi moraju biti lišeni svake posebnosti, svedeni na „našu“ kolektivnu predstavu o neprijatelju.

Zato je svaki od čitatelja bosanskih portala koji je ostavio kukavički, anonimni komentar pun radosti zbog masakra u Parizu, izbrisao svaku razliku između sebe i onih koji na internetu ostavljaju kukavičke komentare pune radosti zbog genocida u Srebrenici, svaku razliku između sebe i evropskih desničara, onih koji, sa porukom „svi su oni isti“, danas traže protjerivanje sirijskih izbjeglica iz Evrope.

U toj igri, svi su dželati i svi su žrtve. U toj igri, svi su doista uvijek na gubitku. Uključujući tu i nas koji tu igru odbijamo. Toj igri ime je istorija.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis, Terorizam