Kauč selektor

JOŠ JEDNO RAZOČARENJE: Ko je krivac za nervozu zbog koje smo izgubili utakmicu?

Piše: Marko Tomaš

Krivac je igrač kojeg, iz meni nepoznatog razloga nitko, baš nitko nikada ne kritizira unatoč tomu što je zabrljao jako puno stvari u nekoliko proteklih godina. Njegovo vrijeme je prošlo a njegovo ime je Emir Spahić

Prije svega, trebamo priznati da se prije dva mjeseca jako mali broj poklonika nogometa u Bosni i Hercegovini nadao da bismo se mogli naći u situaciji da se plasiramo na EURO u Francuskoj. Možemo, dakle, mirne duše reći da smo i ovako daleko dogurali.

POBJEDA NA MIŠIĆE

Ali nogomet i nada idu ruku pod ruku i dok god ima i promil šanse i nanosekunda vremena da se stvari promijene iskreni poklonici će vjerovati u sretan konačni ishod. Zato sam valjda i ja skočio kao oparen kad je Vedad Ibišević već debelo u sudačkoj nadoknadi pogodio gredu. Naravno, nakon svega totalno sam razočaran.

Eliminirani smo od jedne ragbi momčadi koja nas je uspjela dobiti na jedini način na koji to mogu učiniti – na mišiće. Ipak, ono što moramo zamjeriti našim igračima jeste amaterski nervozan ulazak u utakmicu. To se ne bi smjelo događati igračima koji redom igraju u ozbiljnim europskim klubovima.

Upravo je nervoza ono što je rezultiralo jedanaestercem koji je utakmicu odveo na cestu na kojoj se bosanskohercegovački tim potpuno izgubio.

SPAHIĆEVO VRIJEME JE PROŠLO

Krivac je igrač kojeg, iz meni nepoznatog razloga nitko, baš nitko nikada ne kritizira unatoč tomu što je zabrljao jako puno stvari u nekoliko proteklih godina. Njegovo vrijeme je prošlo a njegovo ime je Emir Spahić. Čovjek destabilizira obranu i čini svoje suigrače nesigurnim i nervoznim. Upravo je on digao tenzije svojim ponašanjem nakon što je napravio faul.

U tom nervoznom, skoro zapaljivom i svadljivom ozračju uslijedilo je par minuta irskog pritiska koji je urodio dosuđenim penalom koji sudac nikada ne bi dosudio da svi prisutni na terenu nisu bili nabrijani do maksimuma. A okidač je bio, da ponovimo, Emir Spahić.

Velika legenda našeg nogometa ali i veliki agresivac. Htijenje i ambicija skupa s agresivnošću, ukoliko nisu praćeni adekvatnom tjelesnom spremom i posljedičnom koncentracijom, su smrtonosan koktel. Dakle, uvjeren sam da sudac nikada ne bi dosudio onaj penal da prethodno živci nisu izbrušeni na maksimalnu osjetljivost svima na stadionu.

Nakon čijeg prekršaja i nakon kakvog ponašanja smo dobili drugi gol? Akter je opet isti. Na rubu crvenog kartona čovjek bježi iz gužve a ne ulijeće u nju poput Spahića koji je time po tko zna koji put poremetio koncentraciju naše momčadi i uslijedio je gol kakav primaju samo ljudi koji se po prvi put vide u životu ali ih natjeraju da igraju u istoj momčadi. Tri Irska igrača usamljena na drugoj stativi. Gol je morao pasti.

U redu, cijela je momčad podbacila u Dublinu ali mi bismo se u ovoj situaciji trebali baviti uzrocima podbačaja. Onim što je izazvalo katastrofalnu igru naše ekipe. A nju je izazvala nervoza koja je rezultirala penalom koji je nervozu produžio umjesto da ona s vremenom splasne i momčad možda proigra.

A stvarno bih volio saznati odgovor zašto je Emir Spahić postao onaj čije se ime ne izgovara kad se kritizira igra reprezentacije. Neki bi se možda trebali oprostiti i tome slične floskule su stvarno smiješne ako želimo nešto istinski promijeniti.

OSNOV JE NEPOKRETLJIVOST

Pogriješio je i Mehmed Baždarević već u startu. Nije baš uobičajeno da stoperski par bude sastavljen od dva ljevaka. Nije to nimalo rezonski. Koliko god banalno zvučalo takav detalj radi velike probleme u manevru. Ali da ne bude da je samo obrana bila kritična, jer, ruku na srce, dobar dio utakmice bili su u neprirodnoj situaciji da vode igru što isto proizvodi dekoncentraciju, cijeli je tim, s izuzetkom agilnog Edina Višće, odigrao katastrofalnu utakmicu.

Doprinijeli su tome i Irci ali ponajviše smo sami krivi, osnov naše nemoći je bio u nepokretljivosti. Linije su bile razvučene većim dijelom utakmice, a igrači su stajali i čekali da im lopta dođe u noge, nisu se otvarali, tražili loptu niti oslobađali prostor, a i kada su se kretali stvarali su gužvu i smetali jedan drugom.

Kriviti Pjanića za to što ne razigrava momčad koja stoji je potpuno apsurdno. Pa dečko nije čarobnjak nego nogometaš koji će vidjeti ono što nitko drugi ne vidi ali u slučaju da cijeli tim funkcionira kao jedan organizam koji se razumije. A to kod nas nije bio slučaj. Mi kao da smo čekali da Irci pobijede sami sebe a na oncu je ispalo da smo mi pobjedili sami sebe.

PRAGMATIČNI IRAC

A to je ponajviše zasluga Martina O'Neala. O'Neal možda nije najbolji učenik velikog Briana Clougha, ali s Cloughijevim pristupom i ovom momčadi gubio bi i od reprezentacije kafane u koju imam običaj zalaziti. Martin O'Neal je izrazito pragmatičan tip. Svjestan je da s ovom momčadi ne može voditi igru, ali zna da s tim igračima može onemogućiti protivničke namjere. I upravo je čudesna nagrada koju dobio. Gotovo stopostotna efikasnost.

Ova Irska neodoljivo podsjeća na rehagelovu Grčku. Uglavnom ti smetaju na terenu ali onda izađu u napad i postignu gol. Ako im ne uspije odigrati nešto smisleno onda će sigurno iskoristiti neki prekid. Prava jebena ragbi momčad. Brzi, snažni i skloni da udare loptu da ide što dalje od njih. Ali mi nismo bolji. Lijepo je to nakon utakmice rekao i Edin Džeko: da smo bolji prošli bismo dalje. A pošteno je kapetan i priznao da je cijela ekipa odigrala grozomornu tekmu.  

DOBACITI DO RUSIJE

Jebiga sad, kako rekoh, daleko smo dogurali u kakvoj smo situaciji bili prije par mjeseci. Treba lagano ići dalje unatoč razočarenju. Nadao sam se i vjerovao da ćemo bez problema riješiti Irsku. Zato sam razočaran. Treba  mijenjati stvari i probati dobaciti do Rusije. Protivnici su poznati. Isto kao i ovaj osjećaj s kojim ću otići na spavanje i probuditi se ujutro.

Probuditi se razočaran u Bosni i Hercegovini ionako je sasvim običan dan u uredu.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Emir Spahić, Reprezentacija BiH, Marko Tomaš, Kauč selektor