Stav

UBIJANJE "MOSTARSKOG SRCA": Ljudi i platani u ovom gradu dijele istu sudbinu

FOTO: bljesak.info
Piše: Marko Tomaš

Drveće, zelene površine, zgrade i ljudi u ovom gradu imaju sličnu sudbinu. Zapušteni su, urušeni, prepušteni sami sebi i to će biti tako do onog trenutka kad im se više nikako ne može pomoći

Prvobitna akumulacija kapitala u trećesvjetskim zabitima poput Bosne i Hercegovine, poznata i pod nazivom tranzicija, odavno se na najsuroviji način krenula obračunavati s našom intimnom memorijom. To je, jebiga, taj sociološki, društveni aspekt tranzicije. Nije njoj cilj samo promijeniti ekonomske odnose u nekom društvu, bitno je promijeniti i samo društvo, ispilati ga, zabetonirati, prenamjeniti, prilagoditi jedinim interesima koji postoje u ovom vremenu, interesima kapitala, privatnog dakako. Cilj je, na koncu, privatizirati i naše živote, našu radnu sposobnost i stvoriti svijet u kojem su i znanje i sami ljudi obična roba. Sve je pod ingerencijom boga tržišta.

NE VARA VAS DOJAM

Problem koji ja imam s tim je jednostavan, najbolje ga je, kroz jedno pitanje formulirao jedan moj prijatelj iz Slovenije osvrćući se na referendume o neovisnosti jugoslavenskih republika. Rekao je otprilike ovo: u redu, svi smo mi glasovali za neovisnost Slovenije, ali ne sjećam se da je na referendumu uopće postavljeno pitanje da li želimo promjenu ekonomskog sustava? To se, očito, podrazumijevalo samo što nam to nitko nije objasnio u ono vrijeme. Referendumsko pitanje kao da je glasilo: želite li legalizirati pljačku društvene imovine, javnih prostora itd.? Ideja nacionalizma, patriotizma, avlijoljublja, taj najprimitivniji politički alat i tada je, kao i danas, služio isključivo kao paravan za lakše ostvarivanje privatnih interesa, preciznije interesa privatnog kapitala.

Zato vas dojam koji imate ne vara. Taj dojam da politika zapravo ne postoji u onom konzervativnom obliku. Politika je samo servis kapitala. Na bilo kojoj razini, lokalnoj, državnoj, međunarodnoj.

Kod nas je stvar na vrlo primitivnom nivou. Jedini resurs koji je nakon rata ostao u našim gradovima jeste prostor. Zato je on ključ procesa koji se odvija u našem društvu. Ono što je najbolnije u cijelom tom procesu jeste činjenica da nitko to ne skriva od nas, sve se događa otvoreno, pred našim očima, čime se demonstrira bahata siledžijska priroda sirove snage kapitala.

Stvari se, rečeni procesi, naime, događaju na najbezobrazniji i najnepristojniji mogući način. A njihovi ciljevi su jasni. Sto puta sam o tome govorio. U Mostaru je takvih primjera bezbroj. A dovoljna su vam dva, više puta pominjana u ovim mojim kukanjima, najočitija primjera. Pretvaranje austrougarskog bolničkog kompleksa u tržni centar i pretvaranje škole u gradsku vijećnicu najjasnije govore o odnosu politke i kapitala spram društva.

Nije tu samo pitanje prostora nego i njegove prenamjene. Bolnica jok (ili nešto drugo u okviru tog prostora), tržni centar da, škola ne, udobno pljačaško gnijezdo da. Tom se prenamjenom mijenja i tijek naših života, mijenja se način na koji provodimo slobodno vrijeme, a da ne govorimo o tome da smo zauvijek izgubili javni, društveni prostor ustupajući ga za neku naknadu, čija se sudbina obično nikad ne sazna, privatnom vlasniku.

PROTETIČKO POMAGALO

Još jedan primjer tranzicijskog mešetarenja javnim zgradama smije nam se u brk ali nikoga nije briga. Naime, na mostarskom Bulevaru postoje dvije zgrade i njima pripadajući dvorišni prostori na koje pravo polažu prijeratni stanari. Obzirom je nekakakav plan, barem se tako čini, da se na širem prostoru gdje se nalazi jedna od tih zgrada stvori neka vrsta mostarskog downtowna tu je zgradu, dakako, potrebno privatizirati, ali to nije moguće bez pristanka njenih stanara.

Ali, naši su tranzicijski geniji tome doskočili tako što su drugu zgradu iz ove naše anegdote nadogradili za cijela dva kata. Ta dva kata viška su namijenjena stanarima prvopomenute zgrade. Natezali su se s vlasnicima dugo vremena ali su ih na koncu nekako pridobili. Time je zgrada na području zamišljenog downtowna postala slobodna za prodaju privatnom vlasniku, a uz nju i prilično velika površina koja okružuje tu građevinu koja bi se mogla mirne duše proglasiti spomenikom, jer je nekada davno bila vrlo bitna javna površina.

Do sada je nepoznato što će se graditi na tom mjestu. Vjerojatno će to biti najpoznatije čudovište tranzicije, famozni stambeno – poslovni kompleks koji će činiti precijenjeni poslovni i uredski prostori i očajno napravljene stambene jedinice.

Naravno, u ovoj priči ne treba zanemariti činjenicu da je građevinska industrija zbog velikog broja poslovnih jedinica i posrednika uključenih u nju najefikasnija praonica sumnjivog novca pa je jasno zbog čega se tranzicijski ples uglavnom pleše u ritmu građevinskih strojeva.

Mnogi se mogu zapitati kakve veze, recimo, ima sudbina mostarskih platana s ovom pričom, ne shvatajući, zapravo, koliko je sudbina čovjeka vezana uz sami prostor u kojem živi i sudbinu onoga što mu ukrašava taj isti prostor.

Naime, stari mostarski drvoredi, oštećeni jednim dijelom u ratu, prepušteni su sami sebi i svo ovo poslijeratno vrijeme. Gradski oci su se krenuli „brinuti“ o njima tek kad im više nema spasa. Zato je pilanje „mostarskog srca“ koje je krasilo jedan platan na negdašnjem Štefanijinom šetalištu zapravo metaforičko čupanje srca grada (mozak a s njim i zdrav razum su odavno utrnuli anestetikom nacionalizma i ostalim kapitalističkim podvalama koje nam poput mađioničarskih tirkova pružaju iluziju da živimo u doba progresa).

Drveće, zelene površine, zgrade i ljudi u ovom gradu imaju sličnu sudbinu. Zapušteni su, urušeni, prepušteni sami sebi i to će biti tako do onog trenutka kad im se više nikako ne može pomoći. A tada ćemo svi skupa zajedno s prostorom, negdašnjim javnim i društvenim dobrom, biti spremni za konačno rješenje - prodaju u privatne ruke.

Odavno je kasno za zdrav razum i odgovorno ponašanje spram onoga što nas okružuje. Živjet ćemo u gradu u kojem će sve izgledati kao loše napravljeno protetičko pomagalo. A ljudi su ionako, kako rekoh, već odavno zombizirani.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Privatizacija, Mostar, Marko Tomaš