Kauč selektor

LIGA PRVAKA: Ne žalim za Unitedom, žalim za Fergusonom

Piše: Marko Tomaš

Koliko god bio privržen momčadi s Anfielda jako poštujem ono što je Alex Ferguson stvorio i žao mi je gledati kako njegovo naslijeđe arči veliki ali užasno antipatični trener. Zbog njega sam rekao da mi nije žao što je United ispao

Kasno su upalili ali su ipak prošli dalje. A mučili su se, prošli su bosi preko trnja, gubili utakmice koje bi u nekim drugačjim uvjetima dobijali i s trećom momčadi, ali Arsenal i Chelsea su uspjeli proći u naredni krug Lige prvaka. To nije uspjelo Manchester Unitedu i to je, već sada možemo to ustvrditi,  najveće izneđanje ovosezonske Lige prvaka.

LVG nije pravi čovjek na pravom mjestu. Koliko god bili kolonije stranaca engleski klubovi su drugačiji od onih u ostatku Europe, a Van Gaal očito nikako da prokljuvi način funckioniranja nogometa na otoku. A to je ono o čemu želim reći par riječi posmatrajući što se događa ove sezone u engleskom klupskom nogometu.

Manchester City je jedini engleski predstavnik koji je bez većih poteškoća prošao grupnu fazu Lige prvaka. Oni su velika momčad, i potencijalno bi mogli dogurati do kraja najelitnijeg klupskog natjecanja, ali City nije veliki klub, tu auru tek treba izgraditi a za to im je Liga prvaka ove i u par narednih sezona nešto što bi ih trebalo okupirati više od domaćeg natjecanja koji je velikim engleskim klubovima, kako bi to rekao Bill Shankly, kruh i maslac.

NE ŽALIM ZA UNITEDOM

Puno je rasprava o razlozima posrtanja engleskih klubova u Europi posljednjih godina. A ove sezone potpuno se razotkrilo zašto je tome tako. O Premiershipu se godinama priča kao o europskom nogometnom enbieju. Tome u prilgo govori broj utakmica koje engleski klubovi odigraju tijekom godine, zarada koju ostvare od TV prava, ali tek od ove sezone i ono što se događa na travnjacima diljem engleske opravdava usporedbe s najjačom košarkaškom ligom na svijetu. Tu doslovno svatko svakog pobjeđuje. Svaki klub ima barem jednog igrača svjetske klase. Izuzev najvećih klubova ostatka Europe u Engleskoj radi i trenerska krema.

Manje klubove vode britanski menadžeri s velikim iskustvom pa Mark Hughes sa Stoke Citiyem, u kojem uzgred budi rečeno napad tvore Šaćiri, Bojan Krkić i Marko Arnautović doslovno demolira gorepomenuti Manchester City. I to je samo jedna priča koja islustrira odnos snaga na terenu.

Barcelona i Bayern bi imali ozbiljnih problema u nastojanju da osvoje Premiership. Uvijek su ljudi govorili da je to tako ali tek ove sezone ta slikovita priča ima potpuno uporište u stvarnosti. U tome valja tražiti uzrok europskih golgota kroz koje prolaze sjajno selektirane engleske momčadi. Jer porazima se ne gube smao bodovi nego i samopouzdanje.

Valja nakon sramote protiv Stoke Cityja smoći snage za europski ogled. Valja nakon jedva iščupanog remija protiv West Hama igrati u Europi utakmicu koju moraš dobiti. Unitedu to nije uspjelo i sad ćemo svjedočiti jednoj neobičnoj situaciji – europskom nogometnom proljeću bez Manchester Uniteda. I nije mi žao zbog toga.

Koliko god bio privržen momčadi s Anfielda jako poštujem ono što je Alex Ferguson stvorio i žao mi je gledati kako njegovo naslijeđe arči veliki ali užasno antipatični trener. Zbog njega sam rekao da mi nije žao što je United ispao. Jer se nadam da će zajedno sa svojom bilježnicom otići s klupe kojom je dominirao vjerojatno jedan od 5 najboljih trenera koje je nogomet ikada imao.

Elem, bilo kako bilo, Wolfsburg je svojom igrom zaslužio da ode dalje. Ako je United iznenađenje u negativnom smislu, Wolfsbrug je pozitivno iznenađenje u svakom smislu, ne samo zbog činjenice da su prošli skupinu nego i zbog načina na koji su to učinili. LVG je trebao dobro promatrati igru Wolfsburga i onda poderati svoju bilježnicu, jer United bi morao igrati onako kako je to protiv njih igrao Wolfsburg.

NEMA NOVOG PORTA

Druga momčad koja me razočarala jeste Roma. Djelovali su apatično poput BH reprezentacije u svojim najgorim izdanjima. Ali nekako su se uspjeli provući. Više srećom nego pameću. Nasuprot Romi pozitivno iznenađenje bi bila momčad Zenita koja je glatko prošla skupinu iako su osljendju utakmicu u skupini izgubili od jedne od najljepših priča najtecanja, belgijskog Genta na koji baš nitko nije računao na početku sezone.

Kad se podvuče crta favoriti za osvajanje natjecanja ostaju isti. Barcelona, moćna, zavodljiva Barcelona. Strašni Bayern. Šepavi Real. To su tri kluba koja su i važila i uvijek važe za favorite. Ali ove sezone račune bi im mogli pomrsiti City i, prije svega, PSG koji je djelovao iznenađujuće dominantan kada su to morali biti. Izrasli su u veliku momčad. I čini se da su konačno spremni ozbiljno se potući za najveći europski trofej u ngometu. 

Povijest nas je naučila da nikada ne valja otpisati Juventus. Atletico Madrid bi mogao nekome zagorčati život. A Chelsea i Arsenal u ovom trenutku ne djeluju samo kao da su sposobni zagorlati život jedino vlastitim navijačima unatoč Arsenalovoj glatkoj i zasluženoj pobjedi nad grčkim prvakom.

Vidjet ćemo kakvi su dometi Zenita. Djeluju kao da su ove sezone spremni baš sve raspoložive snage uložiti u ligu prvaka. Kako su igrali, s koliko sigurnosti su prošli grupu ne bi me iznenadilo da odu prilično daleko.

Ali odnos nogometnih snaga u ovom trenutku je takav da teško da ove sezone možemo očekivati neki novi Porto. Govorim, dakako, o onom Portu kojim je kormilario tada skoro potpuno anonimni Jose Mourinho. A lijepo je s vremena na vrijeme svjedočiti nekoj takvoj priči. Daje čovjeku nadu da je sve moguće i pokaže mu da je lopta još uvijek okrugla i da danas svi igraju nogomet i budući je tome tako da mogu i pobjediti kad već igraju.

A tko će koga morati pobijediti da bi nastavio put ka konačnoj pobjedi saznat ćemo kroz koji dan.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Kauč selektor, LIga prvaka