Mediji

VLAST I MEDIJI (1): Rasipanje miliona za naklonost gradonačelnika

FOTO: Adi Kebo/zurnal.ba
Piše: Mirna Stanković - Luković

Žurnal je mjesecima tražio podatke o utrošku budžetskih sredstava na medije u 2013. i 2014. godini. Iščitali smo stotine revizorskih izvještaja i izvještaja o izvršenju budžeta, poslali stotine zahtjeva za pristup informacijama, a iznos od oko 30 miliona KM do kojeg smo došli je vjerovatno tek najmanja suma

Svaki stanovnik Bosne i Hercegovine godišnje potroši najmanje 7,5 KM na medije, pokazalo je Žurnalovo višemjesečno istraživanje. Ne govorimo ovdje o obaveznoj mjesečnoj RTV taksi, niti o novcu koji ostavite na trafici kada, i ako, kupujete novine. Govorimo o oko 30 miliona KM koji se iz budžeta institucija vlasti svake godine prebacuju na račune javnih i privatnih medija u Bosni i Hercegovini – javne emitere, novinske agencije, lokalne javne televizijske i radio stanice, privatne TV i radio stanice, novine i magazine...

Žurnal je mjesecima tražio podatke o utrošku budžetskih sredstava na medije u 2013. i 2014. godini. Iščitali smo stotine revizorskih izvještaja i izvještaja o izvršenju budžeta, poslali stotine zahtjeva za pristup informacijama, a iznos od oko 30 miliona KM do kojeg smo došli je vjerovatno tek najmanja suma. Podatke od svih ministarstava na nivou Federacije BiH nikada nismo dobili. Ne znamo ni koliko sudovi u BiH troše na objavljivanje oglasa, poziva, tendera i presuda u medijima, a podaci nedostaju i za različite agencije, ustanove i institucije koje se finansiraju iz budžeta.

Više od polovine ovih sredstava troši se na direktno finansiranje lokalnih javnih medija: 12 lokalnih TV stanica i 61 radio stanice. Kantoni, općine i gradovi u Federaciji u 47 lokalnih javnih medija koji djeluju u ovom entitetu, samo kroz redovno godišnje finansiranje ulože oko 12,5 miliona KM. U Republici Srpskoj djeluju 23 ovakva medija, a na njihov rad se troši nešto manje od četiri miliona KM godišnje.

OVISNIČKA NEZAVISNOST

U teoriji, ovi bi mediji trebali biti u službi građana, donositi im informacije i usmjeravati ih prema njihovim pravima i obavezama unutar zajednice u kojoj žive. Ali, da li zaista ovi mediji služe građanima ili lokalnim vlastodršcima? Može li se od medija i novinara čija egzistencija direktno zavisi od raspoloženja općinskog načelnika očekivati nezavisnost i kritika?

- U teoriji kažemo da u trouglu vlast-javnost-mediji, javnost i mediji trebaju biti saveznici, a kod nas, na tom lokalnom nivou, gledajući čak i sa aspekta programa, vrlo često javna glasila zapravo jesu glasila koja imaju funkciju PR službe lokalnih vlasti, a ne ispunjavaju informativne i orijentacijske funkcije prema građanima, kaže za Žurnal Lejla Turčilo, profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Evropska komisija iz godine u godinu u svojim izvještajima o napretku BiH izražava zabrinutost zbog utjecaja politike na lokalne javne medije, ali uprkos tome, nezavisne analize programskih sadržaja ovih medija – nema. Pretpostavka da utjecaj postoji dolazi prije svega iz činjenice da su ovi mediji direktni budžetski korisnici, ali i zato što lokalne vlasti direktno biraju upravljačke strukture medija.

- Ako birate menadžment, ako dajete novac, onda su kontrola i moć na vašoj strani. Tu je već u startu neravnopravna pozicija novinara. Teško je očekivati da će onaj čiji je direktor neposredno izabran od onoga ko je na vlasti i onaj koji dobija ili ne dobija plaću zavisno od toga da li je budžet pun ili prazan, postavljati neugodna pitanja tim koji daju novac i biraju upravu, kaže Turčilo.

Prof. dr. Lejla Turčilo


Lejla Turčilo podsjeća da se direktori televizija biraju po političkoj liniji i da ima dosta diskusija o tome da li je nužno da menadžer u mediju mora imati iskustva u novinarstvu. Njen je stav da mediji nisu, ili barem ne bi trebali biti tvornice vijesti i da nije moguće upravljati jednim medijem na način na koji se upravlja fabrikom.

- Ono što vrlo često imate je situacija da menadžment takvih lokalnih medija o novinarstvu zna tek toliko kako kupiti šutnju ili kako kupiti naklonost. To su dva ključna problema – kupovina šutnje i kupovina naklonosti preko izbora podobnih kadrova i u menadžmentu i na nižim nivoima, do izbora samih novinara. Imamo izbor podobnih, plus finansiranje kao metod discipliniranja i na taj način se mediji stavljaju pod direktnu kontrolu, kaže Turčilo.

S druge strane, Amer Džihana, direktor i ko-urednik platforme analiziraj.ba, web portala koji analizira i procjenjuje najutjecajnije medijske sadržaje u BiH, nije siguran da se radi o velikoj instrumentalizaciji medija.

- Kada govorimo o tom štetnom utjecaju, odnosno povezanosti sa lokalnom politikom, ja bih volio vidjeti istraživanja koja to podupiru. Čini mi se da su ti zaključci koji su doneseni jednostavno zdravorazumski, imaju logike i oni su nešto što mi pretpostavljamo. Međutim da li se zaista radi o tako velikoj instrumentalizaciji, da li se zaista putem lokalnih medija dobijaju izbori, to su pretpostavke koje nisu potvrđene istraživanjima, kaže Džihana za Žurnal.

U akademskoj zajednici nema dovoljno interesa za monitoring malih lokalnih medija, smatra Lejla Turčilo.

-  Navikli smo da BiH sagledavamo kroz prizmu nekih velikih gradskih sredina. Druga stvar je što su dosta ograničena sredstva za istraživačke projekte i oni su uvijek rezultat entuzijazma pojedinaca. Treća bitna stvar je što je dosta teško privoliti ljude iz malih medija, iz malih sredina da uopće govore o svojoj poziciji, s obzirom na to da su i tu u dosta težoj situaciji, kaže Turčilo.

Profesorica Fakulteta političkih nauka ipak vjeruje da su lokalni javni mediji još uvijek značajan izvor informacija za veliki broj građana i pored velikog broja internetskih portala.

- Mislim da je dosta zanimljiv fenomen da lokalne vlasti žele i smatraju da je njihova pozicija moći vjerodostojnija ako imaju medij u svojim rukama. Nama su mediji postali četvrta poluga vlasti.Imati svoj medij je vrlo korisna igračka i ona je dosta važna, bez obzira što su mlađe generacije na internetu i slično. Čini mi se da lokalne političke elite još uvijek više žele te lokalne medije, nego što ih žele građani, kaže Lejla Turčilo.

Amer Džihana vjeruje da su lokalni javni mediji postali svojevrstan balast općinskim načelnicima.

- Te stanice su teret koji pritišće jer im morate naći određena budžetska sredstva, a nisu im više toliko korisni, kaže Džihana.

Konkretnih podataka o slušanosti i gledanosti ovih stanica nema, jer ovi mediji nisu u takozvanom sistemu praćenja gledanosti. Iako su, na primjer, Nadzorni odbor i služba marketinga Televizije Kantona Sarajevo zahtijevali da se ova televizija uključi u sistem praćenja gledanosti, uprava je odlučila da to “nesrazmjeran poslovni rizik”. Svoju su odluku opravdali procjenom da se radi o podacima “dvojbene subjektivne i objektivne vjerodostojnosti (zastarjeli piplmetri nabavljeni prije dvadesetak godina)” i visokom cijenom usluge.

U Izvještaju o radu i poslovanju TVSA za 2014. godinu, koji je Vlada KS usvojila sredinom januara ove godine, često se spominju “najgledanije” i “kultne” emisije bez konkretnog broja gledalaca, a svoje procjene gledanosti baziraju na “saznanjima do kojih su došli putem direktnih kontakata sa klijentima i gledaocima”.

Istraživanje koje je direktor platforme analiziraj.ba proveo prije nekoliko godina pokazalo je da TVSA i ostale javne lokalne televizije imaju svoju publiku.

-  Da su te vijesti okrenute prema onima koji su trenutno na vlasti, u to lično nemam velikih sumnji, iako nisam vidio da se radi o nekoj izrazitoj pristrasnosti, kaže Džihana, govoreći o informativnim emisijama na lokalnim medijima.

RASIPANJE NOVCA

U BiH djeluje veliki broj medija i svi se oni bore za dio marketinškog kolača na malom i podijeljenom tržištu u kojem je najveći oglašivač – država. Profesorica Lejla Turčilo smatra da BiH nema potrebu za 44 televizije, 140 radio stanica, više od 100 dnevnih novina i magazina i nepoznatim brojem internetskih portala.

- Mi realno nemamo potrebu ni za ovolikim brojem komercijalnih medija, a kamo li za ovolikim brojem javnih medija. Ono što je sporno sa lokalnim ili nekim od tih lokalnih javnih medija jeste činjenica da se finansijska sredstva koja bi mogla biti utrošena na lokalnu infrastrukturu troše na njih. To ne znači da bi nestankom ili zatvaranjem takvih medija prestala potreba građana za informacijom od lokalnog značaja, već da možda postoji neka mogućnost racionalizacije, odnosno da u pojedinim sredinama nemate i kantonalnu i gradsku televiziju. Treća stvar jeste da ako u nekim zajednicama postoje komercijalni mediji, oni također mogu i trebaju ispunjavati informativne i orijentacijske funkcije. I privatni mediji imaju društvenu odgovornost, smatra Turčilo i dodaje da ako se pokaže da neki javni medij nije gledan ili slušan, da nije relevantan izvor informacija za građane i da ne proizvodi tu vrstu ostvarenja javnog interesa, onda taj medij ne bi trebalo da postoji.

- Ali lokalne vlasti to ne mjere tako kada je u pitanju izdvajanje za javne medije. Oni tu profitabilnost mjere količinom pozitivne reputacije i utjecaja koji su u prethodnoj godini kroz takav medij ostvarili, kaže Lejla Turčilo za Žurnal, naglašavajući da je problem i to koji mediji prvi stradaju u procesu smanjenja budžeta.

- To su uvijek oni koji su kritički nastrojeni prema lokalnoj vlasti.

I profesorica Turčilo i Amer Džihana smatraju da je netransparentnost trošenja budžetskih sredstava na medije rak-rana. Finansiranje medija iz budžeta ne prestaje subvencijom ili grantom za određeni medij, već se nastavlja kroz objavljivanje reklama, oglasa, čestitki...

-  Novac se doista rasipa na sve strane, a građani ne vide nekog velikog efekta u tom informacijskom smislu, a sa druge strane nedostaje sredstava za druge projekte koji su građanima važni. To pokazuje da se politike kreiranja budžeta i investiranja u općinama zasniva na nekim drugim parametrima, a ne na javnom interesu, kaže Lejla Turčilo.

Žurnalovo istraživanje je pokazalo da se iz budžetskih sredstava kupuju programi i oprema za javne medije, plaćaju oglasi, čestitke povodom praznika, finansiraju pojedine emisije, promotivni tekstovi i video spotovi... Došli smo do podataka da se, na primjer, Radio Herceg Bosne finansira iz najmanje osam budžeta – budžeta Hercegovačko-neretvanskog kantona i budžeta općina Stolac, Čitluk, Tomislavgrad, Livno, Čapljina, Kiseljak i Ljubuški. Saznali smo i da TVSA od Grada Sarajevo i šest općina naplaćuje “hronike aktuelnosti”, gostovanja u studiju i prijenos svečanih sjednica.
U narednom tekstu ćemo govoriti o pritiscima sa kojima se suočavaju novinari u javnim lokalnim medijima.

Ovaj tekst je nastao uz finansijsku podršku projekta South East European Media Observatory, kojeg podržava Evropska unija. Autor teksta je odgovoran za sadržaj ovog teksta. Stavovi izneseni u tekstu ne odražavaju stavove Evropske unije


(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Vlast i mediji, Finansiranje medija, Lokalni javni mediji, Medijski integritet