Mediji

VLAST I MEDIJI (2): Pritisci, odmazde, strah i autocenzura

Piše: Mirna Stanković Luković

Većina kolega koji su izloženi pritiscima, nisu spremni govoriti o tome. Strah od odmazde i mogućeg gubitka radnog mjesta, a time i sredstava za život je učinio svoje. Neki od njih samo žele što prije zaboraviti ta iskustva. Međutim, često čak ni nema potrebe za pritiskom na novinare. U strahu za svoju egzistenciju, pojedini novinari pribjegavaju autocenzuri

Televizija Kantona Sarajevo nedavno je dobila novog vršioca dužnosti direktora ovog javnog medija – dojučerašnjeg pomoćnika načelnika Općine Novi Grad i člana SDA, Elvira Resića. Njega je na ovu funkciju izabrao Nadzorni odbor preduzeća. Prethodni direktor, Zlatko Topčić, koji je povezivan sa strankom SDU, podnio je ostavku na ovo mjesto izjavivši za medije da je “ovaj potez bio logičan slijed”.

NAJRUŽNIJA EPIZODA U PROFESIONALNOM ŽIVOTU

Topčić, istaknuti književnik i scenarist, je na poziciju direktora TVSA došao 2013. godine, zamijenivši Konstantina Jovanovića, dugogodišnjeg novinara i urednika. Prema pisanju magazina Slobodna Bosna, mjesto direktora TVSA je, nakon izbora 2012. godine, u raspodjeli nove parlamentarne većine pripalo SDU.

- Smjenom vlasti, na manje od pola mog mandata i direktnim pritiskom ljudi iz SDU-a, koji su ušli u novu koaliciju, i kojima je, očito, u raspodjeli kolača pripalo mjesto direktora Kantonalne TV, počelo je moje stradanje, do smjene, kaže za Žurnal Konstantin Jovanović.

- To je najružnija epizoda u mom profesionalnom životu, vjerujte, gora od ratnog perioda.Sve što sam do tada uradio, palo je u vodu.Preuzeli su potpuno uređivačku politiku, vratili stvari na staro, a sve ključne poteze vodila je SDA. To pokazuje i aktuelno kadrovsko stanje u ovoj kući: na dva ključna mjesta, mjesto direktora i izvršnog direktora, postavljeni su ljudi po instrukcijama SDA, kaže Jovanović.

Preuzimanje uređivačke politike potvrđuje i slučaj novinarke ove televizije, koju je uprava TV Bastilje, kako dio stanovnika Sarajeva naziva ovaj medij, javno optužio za neprofesionalizam, jer je “drsko i bahato” odbila pročitati  “dio saopćenja SDU, optužujući Upravu da na nju vrši politički pritisak i favorizira tu stranku”.

- Nekorektno je novinarku TVSA Amru Butković predstavljati kao žrtvu političkih pritisaka jer je upravo ona političkim pritiscima pokušala ostvariti promociju u urednički status koji joj ni formalno ne pripada jer nema visoku stručnu spremu, stajalo je u saopštenju uprave iz septembra 2013. godine.

- Nema dvojbe da bi u sličnim situacijama isti odnos bio i prema svakoj drugoj političkoj opciji. TVSA je čvrsto opredjeljena da svoju društvenu funkciju obavlja na profesionalan i politički nepristrasan način, odlučna da se suprotstavi pojavama pritisaka, politiziranja ali i cenzuriranja saopćenja od strane novinara koji svoje stranačke preferencije trebaju ostaviti za glasačku kutiju a ne nametati ih u javni prostor pod krinkom nezavisnosti, krnjeći ugled TVSA i to u situaciji kada se kao kolektiv, napokon, izvlačimo iz dugogodišnjih gubitaka i kada, na radost građana Sarajeva, spremamo novu programsku šemu, novi vizuelni identitet i nove, atraktivnije emisije, stajalo je u saopštenju.

Butkovićeva je odgovorila da Uprava obmanjuje javnost da bi u sličnim situacijama JP TVSA imala isti odnos i prema svakoj drugoj političkoj opciji.

- Činjenice koje su lako provjerljive govore da je u avgustu ove godine samo u dnevnicima u 18.30 objavljeno šest informacija i jedno javljanje uživo iz SDUBiH, a da pri tome nije objavljena nijedna informacija o aktivnostima drugih političkih opcija u Skupštini Kantona Sarajevo. To je slika političke nepristrasnosti kako je vidi Uprava Javnog, podvlačim, javnog, preduzeća TVSA, rekla je tada Amra Butković.

U Izvještaju o radu i poslovanju TVSA za 2014. godinu, koji je Vlada KS usvojila 18. januara 2016. godine, u dijelu o radu Redakcije revijalno-zabavnog i kulturno umjetničkog programa, kratko je provučena informacija da su se u okviru “Sarajevskog jutra”, jutarnjeg programa ove tv stanice, “znala dešavati odstupanja od principa uzdržavanja od novinarskih komentara i strogog plasiranja fakata i informacija, pri čemu su se mogle prepoznavati stranačke novinarske preferencije – i stranaka u poziciji i opoziciji, podjednako! - na šta se kritički ukazivalo na kolegijima, ali i sankcionisalo kao nedopustiva pojava u emiteru koji hoće biti objektivan servis svih građana”.

Sankcije koje su izrečene Amri Butković, krajem prošle godine je prvostepenom presudom poništio Općinski sud u Sarajevu kao nezakonite.

Amra Butković nije jedina koja je pretrpjela pritiske u TVSA. U decembru 2011. godine, tadašnji v.d. predsjednik Nadzornog odbora, zahtijevao je od novinarke Azre Bavčić da njegovu izjavu pusti u cjelosti. Novinarku je prvo uznemiravao u redakciji, a zatim je došao i u montažu. Nakon toga, u prostorijama TVSA je nastavio gledati informativnu emisiju i nastavio sa omalovažavanjem novinarke i njenog izvještaja.

Ovako otvoreni i dokumentovani pritisci na novinarke i urednike su ipak relativno rijetki. Izvor Žurnala (ime poznato redakciji) tvrdi da se pritisak vrši perfidno.

- Odaberu se ljudi za koje se procijeni da to neće doživjeti kao pritisak, isto kao što politika ili vlasnik medija odaberu urednike. To, dakle ide lančano. "Sporne" teme idu na stroge uredničke kontrole, pod firmom ozbiljnosti informacije ili situacije. Ne preza se ni od pisanja kompletnog teksta, pod koji se potpiše samo formalno osoba koja je posnimala izjave. Nekada su se takvi tekstovi davali spikerima da ih pročitaju, u novinama su u potpisu samo inicijali novinara. Bojim se da su sada stvari do te mjere ogoljene da ljudi pristaju da se potpišu čak i ispod teksta na kojem ni interpunkcijski znak nisu ukucali, kaže naš izvor.

NAZOVI UREDNIKA ZBOG PRITISKA

Pritisak na novinare uglavnom ide preko urednika.

- Mnogo poraznije je što "urednici" ostaju dosljedni u svom predanom radu, čak do te mjere da i prikriveni nalogodavci ostanu iznenađeni količinom snihodljivosti onih koje su postavili na te pozicije. Zaneseni tom ulogom, ali i svim privilegijama koje imaju, takvi urednici, naravno čast izuzecima, podilaze pojedincima , grupama, ...Nažalost, takvi se cijene, jer svakoj političkoj opciji odgovara takav "urednički" ili "novinarski" profil, kaže naš izvor.

- Meni se, vjerujte, nije desilo nikad da mi neko dođe i kaže: “Uradićeš taj prilog tako i tako”. Takve stvari obično idu preko urednika, ako već neko želi izvršiti tu vrstu pritiska. Desi se da na redakcijskom sastanku, kada predložite temu, urednik kaže “Ne, to nije interesantno”, a zapravo bi moglo biti, ali nikada nemate čvrste dokaze da nešto stoji iza toga, kaže za Žurnal Rešad Šabanović, novinar RTV Zenica i predsjednik Vijeća uposlenika ovog medija.

Uprave se na različite načine obračunavaju sa “neposlušnima”. Nakon štrajka uposlenika Radija Herceg Bosne, uprava ove javne radio stanice je 2010. godine podijelila otkaze za četvoro svojih uposlenika, sindikalnih djelatnika. Tek su odlukom suda vraćeni na posao.

- Fascinantno mi je koliko pojedini politički moćnici te medije smatraju svojim vlasništvom da, u pojedinim razgovorima sa novinarima čujete priče da lokalni predstavnici vlasti sami biraju čak i kamermana koji će ih snimati. To pokazuje koliko ti lokalni vlastodršci te medije vide kao svoje, kaže za Žurnal Lejla Turčilo, profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

- Sjećam se jednog primjera kada je novinar radio intervju sa lokalnim političarem. Sutradan, kada je članak objavljen u novinama, političar je nazvao novinara u sedam ujutro i pitao: “Što si mi stavio onu sliku?”, kaže Amer Džihana, direktor i ko-urednik platforme analiziraj.ba.

- To samo govori koji je to odnos. Političari koji vozaju Audi 6 i novinari koji primaju 300 ili 400 maraka plate su toliko dva različita svijeta, a pretpostavka je da bi novinari trebali biti ravnopravni sagovornici političarima. Mi smo toliko daleko od svega toga, da me ne iznenađuje da postoje takve stvari, kaže Džihana za Žurnal.

Većina kolega koji su izloženi pritiscima, nisu spremni govoriti o tome. Strah od odmazde i mogućeg gubitka radnog mjesta, a time i sredstava za život je učinio svoje. Neki od njih samo žele što prije zaboraviti ta iskustva.

Međutim, često čak ni nema potrebe za pritiskom na novinare. U strahu za svoju egzistenciju, pojedini novinari pribjegavaju autocenzuri.

- Uz časne izuzetke koleginica i kolega iz takvih medija, imate veliki broj onih koji su  shvatili svoju ulogu kao ulogu “ovlaštenih držača mikrofona”. Jako puno pritisaka postoji na novinare koji rade u tim medijima i oni vjerovatno iz tih razloga zaziru od direktnog konfrontiranja sa nosiocima javnih vlasti – od uskraćivanja informacija, ako ste prethodno bili “neposlušni”, od toga da se informacije neravnomjerno ili neravnopravno dijele sa drugim medijima i vama, ako ste bili u nemilosti, tako da ta veza između javnih vlasti i javnih lokalnih javnih medija uvijek ide na uštrb javne informacije, javnog interesa i građana, kaže Lejla Turčilo.

I Rešad Šabanović iz RTVZenica smatra da je autocenzura mnogo veći problem od direktnog pritiska.

PROFESIONALCI I AUTOCENZURA

Naš anonimni izvor smatra da se autocenzura javlja kao posljedica tzv. uređivačke politike.

- Ne smijemo sve staviti u isti koš, jer u svakoj medijskoj kući postoje oni koji se odvaže i suprotstave cenzuri, ili odupru autocenzuri. U našim uvjetima to je puno teži put, jer onda su profesionalci, u kućama gdje se radi pod tom vrstom pritiska, u nemilosti uređivačkih struktura. Ti ljudi onda završavaju na temama koje nemaju nikakvog dodira sa onima koji vrše pritisak i utiču na rad medija. Osim toga, nerijetko su i znatno lošije plaćeni od podanika koji ili nisu ili nikada nisu ni bili novinari, već partijski službenici. U zamku autocenzure novinari padaju kako bi sebe poštedjeli svakodnevnog stresa ili u trenutku kada shvate da će drugačijim pristupom ugroziti svoju egzistenciju, a svi znamo kako loše su plaćeni novinari. Možda je najopasnije kada mladi novinari ovo shvate kao jedan od postulata u novinarstvu. Tako naučeni, teško će svoj kurs u daljem radu promijeniti. Stoga je frustrirajuće koliko mladih, čak 20-godisnjaka radi vrlo ozbiljne političke teme. Ponekad se divim njihovoj hrabrosti, često se pitam je li to glupost, a mislim da se radi o vrlo vještoj i proračunatoj manipulciji ovim mladim ljudima koji rade onako kako im naloži urednik, ili neko iznad njega, kaže naš izvor.

Profesorica Lejla Turčilo je opazila je jedan novi trend koji se javio kod mladih novinara.

- Ono što je još zanimljivo jeste jedan novi metod pritiska koji ja primjećujem, iako nemam empirijske pokazatelje koji bi to direktno pokazali, a to je činjenica da se se u medijima, i javnim i privatnim, i sami novinari, kroz bavljenje novinarstvom, pripremaju za prelazak u PR profesiju, koja je obično najprivlačnija u javnim kompanijama ili javnim lokalnim zajednicama. Drugim riječima, novinari u medijima rade do onog trenutka kada procijene i oni i vlastodršci da je vrijeme da pređu u PR. Time već svojom podobnošću ili građenjem karijere prema PR-u kroz medij u kojem radite pristajete na tu jednu vrstu ovisnosti. Novinarstvo postaje jedna vrsta prelazne faze od nezaposlenosti do PR-a u općini. Puno je tu isprepletenih međusobnih uticaja putem kojih se događa da su na gubitku javnost i javni interes, kaže profesorica Turčilo.

Naglašava da pritisak nije samo kada načelnik podigne slušalicu i nekome prijeti.

- Metode pritisaka su zapravo svaki poklon koji novinari dobiju, povlaštene informacije i svaki drugi oblik suptilne manipulacije. Nije pritisak samo kada vam prijete i samo kada vam uskraćuju novac ili informacije, već ste često pod većim pritiskom i u situaciji kada ste privilegovani, smatra Turčilo.

Amer Džihana ističe da na lokalnom nivou postoje i različiti personaliteti.

- Neko želi da nema niti jedan opozicijski glas, i drugi koji su otvoreniji. Nije situacija svugdje ista. Postoje različiti nivoi autonomije kod tih lokalnih medija, od onih koji su potpuno instrumentalizirani, a ne bih se iznenadio da postoje i one stanice koje su u otvorenom sukobu sa vlastima. Kod nas je struktura u vlasti takva da načelnik, na primjer, može biti iz jedne političke opcije, a da je većina u općinskom vijeću iz druge političke opcije i tu već postoji neka mogućnost za autonomiju novinara, mada isto tako može značiti i još težu situaciju za novinare, ako se vlasti ne mogu složiti oko budžeta, kaže Džihana za Žurnal.

Pitanje podložnosti novinara političkom i finansijskom pritisku se ne može odvojiti od pitanja u kakvim uslovima novinari rade.

- Ja sam predsjednik Vijeća uposlenika već pet godina i imao sam priliku vidjeti, a i svi koji se bavimo ovim poslom se znamo između sebe, da recimo, novinar dobije nagradu kao odličan dopisnik, a pet dana kasnije mu e-mailom pošalju otkaz i on tek tada shvati da mu radni staž nije uplaćen. Sve je to povezano. Nije to samo osobina malih sredina, kaže Šabanović za Žurnal.

- Ovdje je neovisno novinarstvo čista utopija. Kako govoriti o neovisnom novinarstvu kada 90% novinara, barem od ovih koji rade u Zenici i izvještavaju za druge medije, nije prijavljeno, radi 24 sata dnevno, nema pravo glasa? Pišu o tuđim problemima, a ne smije reći ništa kada je ova branša u pitanju. Ko može biti neovisan u takvoj situaciji? Pritisaka ima, ali nisu tako izraženi u smislu da će nas neko zaustaviti na ulici, udariti, prijetiti. Doduše, većina novinara se ne bavi istraživačkim novinarstvom jer niti ima vremena, niti ima podršku u svojim redakcijama da se time bavi. Posao se odradi, uzmu se izjave, bez ikakvih komentara, bez ikakvih zaključaka, istraživačkog novinarstva nema, tako da u suštini i nema potrebe za pritiskom. Bavimo se svakodnevnim stvarima – press konferencijama, komunalnim problemima, a ne temama kao što su organizovani kriminal, mito i korupcija, kaže Šabanović.

Pritiske koje novinari trpe u svom svakodnevnom radu je teško dokazati, ali pristrasnost medija nije. Dovoljno je pogledati informativne programe na nekoliko različitih televizija i vidjeti u kojoj mjeri se razlikuju izvještavanja sa istih događaja. Ova pristrasnost ne mora nužno biti dokaz o pritisku, ali daje dobru predstavu o tome koliko politika i novac utječu na medijski integritet.

U narednom tekstu pišemo o finansiranju Televizije Sarajevo

Ovaj tekst je nastao uz finansijsku podršku projekta South East European Media Observatory, kojeg podržava Evropska unija. Autor teksta je odgovoran za sadržaj ovog teksta. Stavovi izneseni u tekstu ne odražavaju stavove Evropske unije

(zurnal.info)