Postoje teoretičari koji smatraju da ni jedna država (pa ni otvoreno totalitarna) ne može postojati bez određeneproizvodnje pristanka” i kontrole misli, kojom se javno mnijenje pretvara u „zbunjeno stado pasivnih posmatrača!“. Ovaj mehanizam, u domaćim okvirima poznat pod nazivom „Jebo lud zbunjenog“, usljed organizovanja „proizvodnje“ po zasebnim nacionalnim javnim kućama, u našoj višenacionalnoj zajednici za posljedicu nema „proizvodnju pristanka na državu“, jer to i nije cilj domaćih jebača, nego „proizvodnju pristanka na samo jebavanje“ i pretvaranje u stado. S kojim će onda vlasnici kupleraja i organizatori ovog masovnog, ginisovskog hepeninga, raditi šta im padne na pamet.

Nek nam živi, živi (propagandni) rad

Funkcionisanje propagandne mašine koja služi za cementiranje postojećeg stanja u Bosni i Hercegovini je naprosto fascinantno. Ona se, u svom djelovanju, prilagođava kretanjima na društvenoj sceni i kanališe razočarenja javnosti, sprječavajući je da „odluta“ u „pogrešnom smjeru“. I najveća razočarenja i erupcije negativne energije ne završavaju tako u prirodnom raspletu – odlaskom vladajućih stranaka i dolaskom opozicije na vlast. Ne, u bosanskom modelu demokratije, koji najviše podsjeća na koncept „pluralizma samoupravnih interesa” unutar nekadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda (koga je bivši totalitarni režim nudio kao zamjenu za višepartijski sistem), smjena vladajuće garniture, podrazumijeva samo odlazak određenih pojedinaca iz vladajuće partije ili koalicije i dolazak drugih, iz iste partije i koalicije. Opozicija u toj priči nikad(!) nije (prihvatljiva) opcija. Osim ako, kao u slučaju SNSD-ovog preuzimanja vlasti, nije „veći katolik od samog pape”, tj bolji zaštitnik zločinačkog nasljeđa i kriminalna organizacija većeg stepena od one čiju teritoriju preuzima. Osim ako, dakle, i nije (stvarna) opozicija, nego tek jedna od frakracija unutar u suštini jednopartijskog nacionalnog poretka.

Dok je propagandna mašina u Republici Srpskoj (sačinjena od mreže medija pod kontrolom režima), za koju je njen, rasističkim ispadima skloni, gazda upravo izdvojio dodatno mito, odvajajući od usta gladnima i iz bočica sa lijekovima bolesnima, u svom služenju režimu i „odbrani nacionalnih interesa”, što je eufemizam za prikrivanje nevjerovatne pljačke mafije na vlasti i destrukciju zemlje, prilično sirova i očita, način na koji u Federaciji isti posao - pretvaranje javnosti u zbunjeno stado pasivnih posmatrača (i po potrebi aktivnih idota) - radi Avaz, kao glavna propagandna mašina na ovom dijelu države, mnogo je kompleksniji, pa često i sofisticiraniji.

Avaz nema vidljivog direktnog političkog gazdu, stalnog partnera u vidu konkretne osobe. On se ponaša kao jedan od onih strojeva iz science-fiction priča ili filmova, konstruisan sa zadatkom, koji se onda oteo kontroli i nastavlja misiju, ne obazirući se na svoje kreatore. A misija je – zadržati po svaku cijenu postojeće stanje, ne dozvoliti promjene, uništiti sve koji mogu dovesti u pitanje koncept vladavine mafije s nacionalističkom krinkom i pljačku zbunjene mase, za kontrolu čijih umova je zadužen Avaz (uz Islamsku zajednicu, naravno).

Mozak u centrifugi

Najnoviji slučaj, sa pokušajem izazivanja masovne nacionalističke histerije, povodom odbijanja Evropske komisije da nas stavi na listu kandidata za bezvizni režim, razotkriva jedan od glavnih metoda s kojim se Avaz služi za ostvarenje svog cilja.

Uprošćeno, radi se, s jedne strane, o preusmjeravanju negativne energije mase a s druge, o sofisticiranom ispiranju mozga Avazovih redovnih konzumenata, s ciljem dodavanja u centrifugi, naizgled benigne misli „svi su isti”, koja ustvari, predstavlja razorni virus koji uništava svaku mogućnost promjene i temeljito cementira postojeće stanje.

U situaciji kad se pojavila opasnost da se nezadovoljstvo naroda obije o glavu vlasti, koja ga je svojim neradom i nesposobnošću prouzročila, Avaz, lukavo optužujući i(!) vlast da je kriva za nastalu situaciju (u kojoj Srbija i Crna Gora upadaju na listu za bezvizni režim, a mi ispadamo s nje), glavninu nezadovoljstva pokušava usmjeriti prema Evropskoj zajednici.

Evropa pravi bošnjački geto”, „Nagrada genocidu”, „Zašto šute intelektualci”, “Nemoralni bošnjački političari dali izgovor EU”, naslovi su koji vrište sa stranica Avaza, a kojim se logično nezadovoljstvo građana ove zemlje prema vlasti koja nije uspjela ispuniti precizne uslove Evropske unije za dobijanje bezviznog režima, pokušava pretvoriti u suludu (i suicidalnu!) ksenofobnu, antievropsku histeriju.

U sluđivanju mase ide se tako daleko (tako nisko) da se upotrebljava čisti govor mržnje i spominje „obaveza” da se „Bošnjacima, kao najvećoj žrtvi agresije i etničkog čišćenja, omogući makar ravnopravan status sa svojim koljačima u čekaonici i pred vratima Evropske unije“. Avaz, dakle, ne preza ni od zabranjenog kolektiviziranja krivnje i proglašavanje čitavih nacija koljačima, samo da bi raspalio mržnju i skrenuo pažnju sa glavnih (i jedinih stvarnih!) krivaca za stanje u kome se nalazimo – sa nacionalističke mafije na vlasti. One, koja nas je i pored ravnopravnog(!) statusa koji smo sa drugim državama imali, u smislu identičnih uslova koji su nam postavljeni, smjestila na dno, gdje objektivno, sa takvom vlašću i ovakvim medijima, i pripadamo.

Pri čemu je pozivanje na žrtve, u funkciji provlačenja kroz obaveze koje su nam postavljene, gnusan nemoral i skrnavljenje tih žrtava. Pokušaj trgovanja mrtvima. I profitiranja na (tuđoj) patnji.

Kristijan Švarc Šiling i Denijel Kon Bendit mogu evropske tehnokrate i birokrate upozoravati na moralnu upitnost donesenih odluka i podsjećati na genocid, ali iz Avazovih monstrumskih, gangsterskih i nacional-šovinističkih usta (koja su se pritom, još, žvalila i sklapala poslove sa najbližim saradnicima „balkanskog kasapina“ i direktnim izvršiocima njegove zločinačke, genocidne politike), to je potpuno neprihvatljivo. „Ono što je dozvoljeno Cezaru, nije dozvoljeno konju!“, naime.

Sarajevski atentat

Mada čitava situacija, i količina medijske dreke, izgleda pomalo apsurdna (zar su vize najveći problem građana ove zemlje???), Avazov propagandni stroj je, zapravo, savršeno izabrao trenutak za akciju.

Odluka Evropske komisije, Avazu je poslužila samo kao neka vrsta „Sarajevskog atentata“, kao savršen povod za pokretanje svog suludog rata, odnosno, mehanizma zaštite mafije na vlasti, u kome će raspirivanjem ksenofobije i nacionalizma, govorom mržnje i antievropskom histerijom biti osujećen najavljeni val socijalnih(!) protesta, i nezadovoljstvo postojećom vlasti, kojoj se već počelo prijetiti i nasilnim odlaskom, biti ponovo kanalisano u međunacionalnu mržnju i samoizolaciju.

Umjesto borbe za koru hljeba, demonstriranja s ciljem obaranja nesposobne, prevarantske, lopovske vlasti, koja je zemlju dovela do bankrota, rasula i getoizacije, Avaz nam nudi „mirni protest stotina hiljada Bošnjaka, ali i ovdašnjih Srba i Hrvata, koji će za zajedničku državu BiH od evropskih birokrata tražiti ravnopravan status sa Srbijom i Crnom Gorom“ i „potpisivanje milionske peticije, koja će biti predata vladama zapadnih zemalja“.

Avaz nam, praktično, ignorišući u potpunosti činjenicu da adrese za rješavanje naših problema (i odgovorni za postojeće stanje) nisu u Evropskoj uniji, nego u BiH, nudi da, umjesto svojim, jebemo majku vladama evropskih zemalja.

Odgovornost domaćih političara svodi se, praktično, na posrednu. I optužbe i etikete koje se upotrebljavaju pri njihovom spominjanju služe samo da bi se još više naglasila odgovornost stranaca. Tako, kad Avaz kaže da su „Nemoralni bošnjački političari dali izgovor EU”, to jasno sugeriše na postojanje zavjere u Evropskoj uniji, protiv Bošnjaka-muslimana i da je neispunjavanje obaveza od strane naših političara tek izgovor, a ne pravi razlog za odbijanje da nam se ukinu vize (pravi razlog, po ovoj teoriji zavjere, je što nas Evropa mrzi jer smo muslimani, naravno).

Mir, mir, mir...

Usmjeravanje negativnih kolektivnih emocija prema Evropskoj uniji, čime Avaz pokušava amnestirati postojeću vlast od odgovornosti i zaštititi je od opravdanog bijesa građana, nije samo po sebi dovoljno da se zacementira postojeće stanje na političkoj scenito je, rekli smo, primarni i dugoročni cilj Avazove propagandne mašine).

Odgovornost vladajuće garniture političara i stranaka vladajuće koalicije toliko je jasna građanima ove zemlje da je u cilju izbjegavanja logičnih posljedica te odgovornosti, potrebno zamutiti vodu i sve relativizirati do kraja.

Tako u Avazovoj interpretaciji, u kojoj se očaj miješa sa šizofrenijom, jesu bošnjački političari iz vladajućih stranaka odgovorni za trenutno stanje, ali su krivi i – svi drugi! Fingirano se napadaju stvarni krivci, samo da bi se dobila prilika da se čitaocima uvali kukavičje jaje propagande.

Krivcem se (vjerovali ili ne), proglašavaju nevladine organizacije kojima se, svjesno miješajući babe i žabe, zamjera da dižu medijsku galamu u slučajevima „navodne borbe protiv korupcije“ a sada („kada je najteže“, kako se to nekad govorilo) „ne izdaju saopćenja u kojem se javno zalažu da Bošnjaci ne mogu biti jedini narod sa zatvorenim evropskim vratima“. (???) Ova optužba, naravno, zvuči potpuno besmisleno, ali se radi o tome da njen cilj nije ni u kakvoj vezi sa pričom o vizama, nego se aktuelna situacija i podignute tenzije, u kojima je smanjena moć rasuđivanja mase, koristi za pokušaj ocrnjivanja NVO, relativiziranja rezultata njihovog rada i njihovog konfrontiranja sa bošnjačkim narodom, te, time uklanjanja najdosljednijeg kritičara aktuelne vlasti i možda posljednje nade u bolju budućnost ovdašnjih naroda.

Krivci su, po Avazu, i nezavisni mediji, koje on proglašava „niskotiražnim i harangaškim medijima“ koji, tobože, obeshrabruju domaće intelektualce da se bore za bošnjačke nacionalne interese, pa sva borba, po ovom etalonu medijskog beščašća, pada na pleća usamljenih boraca iz Islamske zajednice i Avaza. („Ja cijeli život sanjam / kako odlazim uz rijeku / starim parobrodom / koji nosi skitnice na zapad / i da nosim jednu davnu / nikad prežaljenu ljubav / tanku dugačku cigaru / i par mamuza od zlata / da sam... Reis / ili... Radončić“.)

Za sve je kriv Lagumdžija

I konačno, i očekivano, kao i za svo zlo i naopako na ovom svijetu, tako je i za odbijanje Evropske komisije da nas stavi na listu kandidata za bezvizni režim, samo Avazu znanom logikom, kriva – opozicija. I Avazova noćna mora, Zlatko Lagumdžija, čije se ime, u tekstu koji se bavi razlozima zbog kojih nismo ušli na listu za bezvizni režim, u kojem se spominju još i Haris Silajdžić (jednom) i Sulejman Tihić („pola puta“), spominje čak tri puta.

Iza paranoične konstatacije da „Bošnjaci ostaju u dobro smišljenoj izolaciji“, slijedi Avazova omiljena tema: „Tek se sada vide štete od montiranih procesa „Alijanse za potjere“, izmišljanja i poturanja nepostojećeg terorizma Bošnjacima“, piše Avaz, ignorišući da je u „izmišljenim i nepostojećim“ terorističkim aktima u BiH, od rata naovamo, ubijen čitav niz ljudi a pravovremenim otkrivanjem podmetnutih eksplozivnih naprava spriječena nesaglediva šteta i tragedija. Kao što ignoriše i činjenicu da su nepune dvije godine vlasti Alijanse za promjene, davno prošlo vrijeme, koga, pritom, jedino Avazova profesionalna strašila naroda „komunističkom opasnošću“, tretiraju kao zlo, a svako iole razuman i objektivan, i pored niza zamjerki, može samo da žali za propuštenom šansom.

Zlatko Lagumdžija se optužuje čak i za zastrašivanje domaćih intelektualaca, koji ne govore jer ih, po Avazu, Lagumdžija „ućutkuje i obeshrabruje da kritiziraju političare i zagovaraju alternativne ideje“. (???)

Opozicija se proziva i zbog toga što, po Avazovoj „genijalnoj“ zamisli (u oblikovanju koje je očito značajnu ulogu odigralo druženje sa bivšim saradnicima Slobodana Miloševića i nastavljačima njegove politike na domaćim prostorima) ne organizira masovne proteste u BiH, protiv „nepravedne politike Evropske unije“. Bošnjačku verziju „događanja naroda“, dakle.

I, na kraju, Avaz ponovo pokušava izjednačiti sve aktere na političkoj sceni BiH, iznova lansirajući imbecilnu propagandnu doskočicu „svi su isti“ (koja nažalost, u ovoj zemlji površnosti i podložnosti propagandi, nailazi na plodno tlo i predstavlja jednu od najdestruktivnijih teza koje kolaju javnom scenom). Nakon spominjanja čelnika dvije vladajuće bošnjačke nacionalne stranke, spominje i lidera najjače opozicione (koja bi, po logici stvari, trebala da zamijeni vlast za koju se čak i Avaz slaže da je nemoralna, nesposobna i pljačkaška), da bi čitavu stvar završio riječima: „Nema smisla od njih očekivati da ovu zemlju mogu izvući iz međunarodne izolacije, ekonomske krize i općeg siromaštva i zaostajanja.“

A bošnjacima, „kritički“ raspoloženi Avaz poručuje da „treba tražiti odgovornost domaćih nesposobnjakovića na vlasti (ali) i ljudi koji, nažalost, imaju kompleks što su rođeni kao Bošnjaci i muslimani“ (što je naravno aluzija na SDP i Lagumdžiju). „Kao takvi, nije čudo što svoj narod vode u političku marginalizaciju i politički nestanak“.

I to je to. Posravši se direktno u lobanje svojih čitalaca, Avaz ih je uputio da mržnju i proteste upere ne prema svojoj(!) nesposobnoj i kriminaliziranoj vlasti, nego prema vladama Evropske unije, i da je besmisleno da išta mijenjaju (bilo na izborima, bilo na barikadama i sa molotovljevim koktelima), jer ni opozicija nije sposobna učiniti ništa više od sadašnje vlasti, nego bi nam s njom bilo još gore. Propagandni masterpeace. Gebels bi bio ponosan.

" />

Samir Šestan NACIONALISTIČKA HISTERIJA: Smrt EU, bezvizni režim narodu

Samir šestan

Postoje teoretičari koji smatraju da ni jedna država (pa ni otvoreno totalitarna) ne može postojati bez određeneproizvodnje pristanka” i kontrole misli, kojom se javno mnijenje pretvara u „zbunjeno stado pasivnih posmatrača!“. Ovaj mehanizam, u domaćim okvirima poznat pod nazivom „Jebo lud zbunjenog“, usljed organizovanja „proizvodnje“ po zasebnim nacionalnim javnim kućama, u našoj višenacionalnoj zajednici za posljedicu nema „proizvodnju pristanka na državu“, jer to i nije cilj domaćih jebača, nego „proizvodnju pristanka na samo jebavanje“ i pretvaranje u stado. S kojim će onda vlasnici kupleraja i organizatori ovog masovnog, ginisovskog hepeninga, raditi šta im padne na pamet.

Nek nam živi, živi (propagandni) rad

Funkcionisanje propagandne mašine koja služi za cementiranje postojećeg stanja u Bosni i Hercegovini je naprosto fascinantno. Ona se, u svom djelovanju, prilagođava kretanjima na društvenoj sceni i kanališe razočarenja javnosti, sprječavajući je da „odluta“ u „pogrešnom smjeru“. I najveća razočarenja i erupcije negativne energije ne završavaju tako u prirodnom raspletu – odlaskom vladajućih stranaka i dolaskom opozicije na vlast. Ne, u bosanskom modelu demokratije, koji najviše podsjeća na koncept „pluralizma samoupravnih interesa” unutar nekadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda (koga je bivši totalitarni režim nudio kao zamjenu za višepartijski sistem), smjena vladajuće garniture, podrazumijeva samo odlazak određenih pojedinaca iz vladajuće partije ili koalicije i dolazak drugih, iz iste partije i koalicije. Opozicija u toj priči nikad(!) nije (prihvatljiva) opcija. Osim ako, kao u slučaju SNSD-ovog preuzimanja vlasti, nije „veći katolik od samog pape”, tj bolji zaštitnik zločinačkog nasljeđa i kriminalna organizacija većeg stepena od one čiju teritoriju preuzima. Osim ako, dakle, i nije (stvarna) opozicija, nego tek jedna od frakracija unutar u suštini jednopartijskog nacionalnog poretka.

Dok je propagandna mašina u Republici Srpskoj (sačinjena od mreže medija pod kontrolom režima), za koju je njen, rasističkim ispadima skloni, gazda upravo izdvojio dodatno mito, odvajajući od usta gladnima i iz bočica sa lijekovima bolesnima, u svom služenju režimu i „odbrani nacionalnih interesa”, što je eufemizam za prikrivanje nevjerovatne pljačke mafije na vlasti i destrukciju zemlje, prilično sirova i očita, način na koji u Federaciji isti posao - pretvaranje javnosti u zbunjeno stado pasivnih posmatrača (i po potrebi aktivnih idota) - radi Avaz, kao glavna propagandna mašina na ovom dijelu države, mnogo je kompleksniji, pa često i sofisticiraniji.

Avaz nema vidljivog direktnog političkog gazdu, stalnog partnera u vidu konkretne osobe. On se ponaša kao jedan od onih strojeva iz science-fiction priča ili filmova, konstruisan sa zadatkom, koji se onda oteo kontroli i nastavlja misiju, ne obazirući se na svoje kreatore. A misija je – zadržati po svaku cijenu postojeće stanje, ne dozvoliti promjene, uništiti sve koji mogu dovesti u pitanje koncept vladavine mafije s nacionalističkom krinkom i pljačku zbunjene mase, za kontrolu čijih umova je zadužen Avaz (uz Islamsku zajednicu, naravno).

Mozak u centrifugi

Najnoviji slučaj, sa pokušajem izazivanja masovne nacionalističke histerije, povodom odbijanja Evropske komisije da nas stavi na listu kandidata za bezvizni režim, razotkriva jedan od glavnih metoda s kojim se Avaz služi za ostvarenje svog cilja.

Uprošćeno, radi se, s jedne strane, o preusmjeravanju negativne energije mase a s druge, o sofisticiranom ispiranju mozga Avazovih redovnih konzumenata, s ciljem dodavanja u centrifugi, naizgled benigne misli „svi su isti”, koja ustvari, predstavlja razorni virus koji uništava svaku mogućnost promjene i temeljito cementira postojeće stanje.

U situaciji kad se pojavila opasnost da se nezadovoljstvo naroda obije o glavu vlasti, koja ga je svojim neradom i nesposobnošću prouzročila, Avaz, lukavo optužujući i(!) vlast da je kriva za nastalu situaciju (u kojoj Srbija i Crna Gora upadaju na listu za bezvizni režim, a mi ispadamo s nje), glavninu nezadovoljstva pokušava usmjeriti prema Evropskoj zajednici.

Evropa pravi bošnjački geto”, „Nagrada genocidu”, „Zašto šute intelektualci”, “Nemoralni bošnjački političari dali izgovor EU”, naslovi su koji vrište sa stranica Avaza, a kojim se logično nezadovoljstvo građana ove zemlje prema vlasti koja nije uspjela ispuniti precizne uslove Evropske unije za dobijanje bezviznog režima, pokušava pretvoriti u suludu (i suicidalnu!) ksenofobnu, antievropsku histeriju.

U sluđivanju mase ide se tako daleko (tako nisko) da se upotrebljava čisti govor mržnje i spominje „obaveza” da se „Bošnjacima, kao najvećoj žrtvi agresije i etničkog čišćenja, omogući makar ravnopravan status sa svojim koljačima u čekaonici i pred vratima Evropske unije“. Avaz, dakle, ne preza ni od zabranjenog kolektiviziranja krivnje i proglašavanje čitavih nacija koljačima, samo da bi raspalio mržnju i skrenuo pažnju sa glavnih (i jedinih stvarnih!) krivaca za stanje u kome se nalazimo – sa nacionalističke mafije na vlasti. One, koja nas je i pored ravnopravnog(!) statusa koji smo sa drugim državama imali, u smislu identičnih uslova koji su nam postavljeni, smjestila na dno, gdje objektivno, sa takvom vlašću i ovakvim medijima, i pripadamo.

Pri čemu je pozivanje na žrtve, u funkciji provlačenja kroz obaveze koje su nam postavljene, gnusan nemoral i skrnavljenje tih žrtava. Pokušaj trgovanja mrtvima. I profitiranja na (tuđoj) patnji.

Kristijan Švarc Šiling i Denijel Kon Bendit mogu evropske tehnokrate i birokrate upozoravati na moralnu upitnost donesenih odluka i podsjećati na genocid, ali iz Avazovih monstrumskih, gangsterskih i nacional-šovinističkih usta (koja su se pritom, još, žvalila i sklapala poslove sa najbližim saradnicima „balkanskog kasapina“ i direktnim izvršiocima njegove zločinačke, genocidne politike), to je potpuno neprihvatljivo. „Ono što je dozvoljeno Cezaru, nije dozvoljeno konju!“, naime.

Sarajevski atentat

Mada čitava situacija, i količina medijske dreke, izgleda pomalo apsurdna (zar su vize najveći problem građana ove zemlje???), Avazov propagandni stroj je, zapravo, savršeno izabrao trenutak za akciju.

Odluka Evropske komisije, Avazu je poslužila samo kao neka vrsta „Sarajevskog atentata“, kao savršen povod za pokretanje svog suludog rata, odnosno, mehanizma zaštite mafije na vlasti, u kome će raspirivanjem ksenofobije i nacionalizma, govorom mržnje i antievropskom histerijom biti osujećen najavljeni val socijalnih(!) protesta, i nezadovoljstvo postojećom vlasti, kojoj se već počelo prijetiti i nasilnim odlaskom, biti ponovo kanalisano u međunacionalnu mržnju i samoizolaciju.

Umjesto borbe za koru hljeba, demonstriranja s ciljem obaranja nesposobne, prevarantske, lopovske vlasti, koja je zemlju dovela do bankrota, rasula i getoizacije, Avaz nam nudi „mirni protest stotina hiljada Bošnjaka, ali i ovdašnjih Srba i Hrvata, koji će za zajedničku državu BiH od evropskih birokrata tražiti ravnopravan status sa Srbijom i Crnom Gorom“ i „potpisivanje milionske peticije, koja će biti predata vladama zapadnih zemalja“.

Avaz nam, praktično, ignorišući u potpunosti činjenicu da adrese za rješavanje naših problema (i odgovorni za postojeće stanje) nisu u Evropskoj uniji, nego u BiH, nudi da, umjesto svojim, jebemo majku vladama evropskih zemalja.

Odgovornost domaćih političara svodi se, praktično, na posrednu. I optužbe i etikete koje se upotrebljavaju pri njihovom spominjanju služe samo da bi se još više naglasila odgovornost stranaca. Tako, kad Avaz kaže da su „Nemoralni bošnjački političari dali izgovor EU”, to jasno sugeriše na postojanje zavjere u Evropskoj uniji, protiv Bošnjaka-muslimana i da je neispunjavanje obaveza od strane naših političara tek izgovor, a ne pravi razlog za odbijanje da nam se ukinu vize (pravi razlog, po ovoj teoriji zavjere, je što nas Evropa mrzi jer smo muslimani, naravno).

Mir, mir, mir...

Usmjeravanje negativnih kolektivnih emocija prema Evropskoj uniji, čime Avaz pokušava amnestirati postojeću vlast od odgovornosti i zaštititi je od opravdanog bijesa građana, nije samo po sebi dovoljno da se zacementira postojeće stanje na političkoj scenito je, rekli smo, primarni i dugoročni cilj Avazove propagandne mašine).

Odgovornost vladajuće garniture političara i stranaka vladajuće koalicije toliko je jasna građanima ove zemlje da je u cilju izbjegavanja logičnih posljedica te odgovornosti, potrebno zamutiti vodu i sve relativizirati do kraja.

Tako u Avazovoj interpretaciji, u kojoj se očaj miješa sa šizofrenijom, jesu bošnjački političari iz vladajućih stranaka odgovorni za trenutno stanje, ali su krivi i – svi drugi! Fingirano se napadaju stvarni krivci, samo da bi se dobila prilika da se čitaocima uvali kukavičje jaje propagande.

Krivcem se (vjerovali ili ne), proglašavaju nevladine organizacije kojima se, svjesno miješajući babe i žabe, zamjera da dižu medijsku galamu u slučajevima „navodne borbe protiv korupcije“ a sada („kada je najteže“, kako se to nekad govorilo) „ne izdaju saopćenja u kojem se javno zalažu da Bošnjaci ne mogu biti jedini narod sa zatvorenim evropskim vratima“. (???) Ova optužba, naravno, zvuči potpuno besmisleno, ali se radi o tome da njen cilj nije ni u kakvoj vezi sa pričom o vizama, nego se aktuelna situacija i podignute tenzije, u kojima je smanjena moć rasuđivanja mase, koristi za pokušaj ocrnjivanja NVO, relativiziranja rezultata njihovog rada i njihovog konfrontiranja sa bošnjačkim narodom, te, time uklanjanja najdosljednijeg kritičara aktuelne vlasti i možda posljednje nade u bolju budućnost ovdašnjih naroda.

Krivci su, po Avazu, i nezavisni mediji, koje on proglašava „niskotiražnim i harangaškim medijima“ koji, tobože, obeshrabruju domaće intelektualce da se bore za bošnjačke nacionalne interese, pa sva borba, po ovom etalonu medijskog beščašća, pada na pleća usamljenih boraca iz Islamske zajednice i Avaza. („Ja cijeli život sanjam / kako odlazim uz rijeku / starim parobrodom / koji nosi skitnice na zapad / i da nosim jednu davnu / nikad prežaljenu ljubav / tanku dugačku cigaru / i par mamuza od zlata / da sam... Reis / ili... Radončić“.)

Za sve je kriv Lagumdžija

I konačno, i očekivano, kao i za svo zlo i naopako na ovom svijetu, tako je i za odbijanje Evropske komisije da nas stavi na listu kandidata za bezvizni režim, samo Avazu znanom logikom, kriva – opozicija. I Avazova noćna mora, Zlatko Lagumdžija, čije se ime, u tekstu koji se bavi razlozima zbog kojih nismo ušli na listu za bezvizni režim, u kojem se spominju još i Haris Silajdžić (jednom) i Sulejman Tihić („pola puta“), spominje čak tri puta.

Iza paranoične konstatacije da „Bošnjaci ostaju u dobro smišljenoj izolaciji“, slijedi Avazova omiljena tema: „Tek se sada vide štete od montiranih procesa „Alijanse za potjere“, izmišljanja i poturanja nepostojećeg terorizma Bošnjacima“, piše Avaz, ignorišući da je u „izmišljenim i nepostojećim“ terorističkim aktima u BiH, od rata naovamo, ubijen čitav niz ljudi a pravovremenim otkrivanjem podmetnutih eksplozivnih naprava spriječena nesaglediva šteta i tragedija. Kao što ignoriše i činjenicu da su nepune dvije godine vlasti Alijanse za promjene, davno prošlo vrijeme, koga, pritom, jedino Avazova profesionalna strašila naroda „komunističkom opasnošću“, tretiraju kao zlo, a svako iole razuman i objektivan, i pored niza zamjerki, može samo da žali za propuštenom šansom.

Zlatko Lagumdžija se optužuje čak i za zastrašivanje domaćih intelektualaca, koji ne govore jer ih, po Avazu, Lagumdžija „ućutkuje i obeshrabruje da kritiziraju političare i zagovaraju alternativne ideje“. (???)

Opozicija se proziva i zbog toga što, po Avazovoj „genijalnoj“ zamisli (u oblikovanju koje je očito značajnu ulogu odigralo druženje sa bivšim saradnicima Slobodana Miloševića i nastavljačima njegove politike na domaćim prostorima) ne organizira masovne proteste u BiH, protiv „nepravedne politike Evropske unije“. Bošnjačku verziju „događanja naroda“, dakle.

I, na kraju, Avaz ponovo pokušava izjednačiti sve aktere na političkoj sceni BiH, iznova lansirajući imbecilnu propagandnu doskočicu „svi su isti“ (koja nažalost, u ovoj zemlji površnosti i podložnosti propagandi, nailazi na plodno tlo i predstavlja jednu od najdestruktivnijih teza koje kolaju javnom scenom). Nakon spominjanja čelnika dvije vladajuće bošnjačke nacionalne stranke, spominje i lidera najjače opozicione (koja bi, po logici stvari, trebala da zamijeni vlast za koju se čak i Avaz slaže da je nemoralna, nesposobna i pljačkaška), da bi čitavu stvar završio riječima: „Nema smisla od njih očekivati da ovu zemlju mogu izvući iz međunarodne izolacije, ekonomske krize i općeg siromaštva i zaostajanja.“

A bošnjacima, „kritički“ raspoloženi Avaz poručuje da „treba tražiti odgovornost domaćih nesposobnjakovića na vlasti (ali) i ljudi koji, nažalost, imaju kompleks što su rođeni kao Bošnjaci i muslimani“ (što je naravno aluzija na SDP i Lagumdžiju). „Kao takvi, nije čudo što svoj narod vode u političku marginalizaciju i politički nestanak“.

I to je to. Posravši se direktno u lobanje svojih čitalaca, Avaz ih je uputio da mržnju i proteste upere ne prema svojoj(!) nesposobnoj i kriminaliziranoj vlasti, nego prema vladama Evropske unije, i da je besmisleno da išta mijenjaju (bilo na izborima, bilo na barikadama i sa molotovljevim koktelima), jer ni opozicija nije sposobna učiniti ništa više od sadašnje vlasti, nego bi nam s njom bilo još gore. Propagandni masterpeace. Gebels bi bio ponosan.

Funkcionisanje propagandne mašine koja služi za cementiranje postojećeg stanja u Bosni i Hercegovini je naprosto fascinantno.