Melanholija ljevice

HRONOLOGIJA BEŠČAŠĆA: Sunčani dan na Plaza De La Constitución

Piše: Andrej Nikolaidis

Nisam ja tamo došla da vidim krv, dosta mi je krvi za cijeli život. Da vidim kraljicu kako kleči, da barem jednom vidim kako padaju oni koji su izgledali blještaviji i viši od sunca – samo to sam htjela

Zašto sam slavio i tri puta kafani naručio piće 12. marta 2003, kada je skot napokon ubijen? Ne razumijete me? Ni ja ne razumijem vas: zašto niste slavili? Naša je nesreća u tome što, od tada, sličnim povodom nismo slavili još koji put. Kada vam neko prevarom otme zemlju i pokuša da je pretvori u nešto što ona nikada nije bila, niti može biti, kada laž postane jedina istina o vama, kada na one koji su izbjegli ispod noža svale krivicu, da ih kao lavina zatrpa, kada dođe takvo vrijeme, šta čovjek treba da radi? Pa ako sam nije nešto poduzeo, zbog čega se do dana današnjega stidi, nije li ljudski da se obraduje što među nama još ima onih sa oštrim okom i mirnom rukom?

Nazdravio sam tada, kao što svake godine na taj dan nazdravim sa prijateljima. Život sam proveo u poniženju, malo se stvari koje izazivaju ponos ja mogu sjetiti. Trenutka kada ga unose u sivi BMW – toga se sjećam.

***

Zašto sam bio na Plaza De La Constitución, ljeta 1964, kada je Klan iz dana u dan marširao ulicama Svetog Augustina, kada su hrabri muževi odjeveni u bijele odore ustali u odbranu vjere, tradicije, svega onoga što je časno i čestito u istoriji Amerike?

Odnarođena je američka Vlada toga ljeta donijela zakone koji su praktično ukinuli segregaciju. Obojeni su dobili pravo da glasaju. Mi smo prisiljeni da sa njima dijelimo škole, autobuse, da sa njima pijemo u istim barovima, da se naša djeca sa njihovom igraju u istim parkovima.

Vlada je tu odluku donijela protivno volji ogromne većine građana Amerike. Bilo je jasno da nije postojao nijedan objektivni razlog za takvu sramnu odluku. Nije postojao strani pritisak na našu Vladu da obojenima prizna pravo glasa. Predsjednik Džonson i njegova administracija to su učinili vođeni ličnim interesima i dugovima koje imaju prema jevrejskim bankarima. Njihovi interesi još jednom su bili u suprotnosti sa interesima poštenih građana Amerike.

Zato smo zauzeli ulice Svetoga Augustina i pozvali ostale Amerikance da izađu na ulice svojih gradova. Širom Juga, ćelije Klana saopštavale su da ne priznaju odluku američke Vlade. Naša braća u Misisipiju zaprijetila su da će tu državu odcijepiti, ne bude li Vlada povukla najsramniju odluku u istoriji Amerike.

Ne očekujem da to razumijete, gospodine, ali baš zato smo, lijepi kako samo vojska pod zastavama može biti, marširali ulicama Svetoga Augustina. Marširali po žegi, marširali po kiši, marširali ponosno i dostojanstveno. Nismo uspjeli. Nekada moćni Klan, koji je samo četrdeset godina ranije brojao 4 miliona članova, u vremenima koja će doći, a koja ni naši marševi nisu mogli spriječiti, svešće se na svega nekoliko hiljada razočaranih, bijesnih ljudi.

***

Zašto sam bila u Nirnbergu? Takvo vam pitanje, vjerujte mi, te 1933. ne bi palo na pamet. Danas o svemu tome možete misliti šta vas je volja, ali u to doba... Naravno, znam što se docnije desilo. Danas: ko ne zna? Onda: ko je mogao znati? U to doba, kažem, ništa nije najavljivalo bezdan u koji će se Njemačka baciti i sa sobom povući čitavi svijet. U to doba, dragi gospodine, mi smo bili ponosni. Upravo tako: ponos, jedinstvo i nada – tim bih riječima opisala ono što smo osjećali.

Molim vas, pogledajte. Prepoznajete li film? Sa mjesta gdje sam stajala mogla sam vidjeti gospođicu Rifenštal kako snima. Izgledalo je to kao balet, razumijete, ona tako lijepa, sa svojim gospodskim pokretima, tako nježna čak i kada je komandovala, pa onda svi ti snimatelji koji kao da su i sami plesali na njene komande. Kako to zaboraviti? Kako se toga stidjeti? I zašto? Pogledajte, molim vas: kakav lijepi kadar.

Tako je: djevojka u krupnom planu, to sam ja. Godine su učinile svoje, moja ljepota je izblijedjela, vi ste džentlmen i ne biste uvrijedili damu u godinama, ali ja znam... Želim da obratite pažnju na djevojku na snimku i na njen osmijeh, vidite li? Sada mi recite: zar zaista vidite zlo na mom licu? Je li to osmijeh loše osobe, recite mi?

***

Zašto sam bio u podrumu vile Ipatijevih, 17. jula 1918? Nemam potrebu da se pravdam, naročito ne pred vama, koji mi ne možete biti ni ispovjednik ni sudija – za ono što smo učinili može nam suditi samo istorija, a ona će, znam to, biti blaga prema nama, jer mi i nismo bili drugo nego njena produžena ruka. Ali kada već pitate...

Telegram kojim je naređeno pogubljenje potpisao je drug Sverdlov, ali znali smo da je zapovijest stigla od druga Lenjina. Pravo govoreći, pitali smo se zašto nije stigla ranije. Samo nas je gvozdena disciplina i povjerenje u naše rukovodstvo spriječilo da to ne učinimo na svoju ruku.

Careva smrt bila je neizbježna – Bijelima se moralo staviti do znanja da njihova borba nema svrhu. Povrh svega, Česi su prilazili gradu, u to vrijeme nismo znali hoće li nas napasti. Šta smo trebali učiniti: dozvoliti da Legije oslobode Cara? Jesmo li zbog ljudske bolećivosti, zbog vlastite slabosti, trebali zaboraviti sva zla koja je otuđeni režim napravio našem napaćenom narodu? Zaboraviti sve zločine i sva poniženja koja je ruski čovjek istrpio od carske porodice, koja je Rusijom upravljala kao da je njeno imanje? Nije bilo povratka: na mjestu gdje nas je Revolucija odvela nije bilo mjesta za slabost.

Negdje iza dva sata ujutro Jakon Jurovski nas je poveo do sobe u kojoj su spavali. Probudili smo ih i odveli u podrum. Reći ću vam nešto što će vaše istraživanje učiniti često citiranim, a vas slavnim: te noći u podrumu vile Ipatijevih bili smo Jurovski, G. P. Nikulin, M. A. Medvedev, P. Z. Jermakov, S. P. Vaganov, A. G. Kabanov, P. S. Medvedev i V. N. Netrebin i ja.

Car je ustrijeljen tačno u 2 i 33, i to vam mogu reći. Bez šuma se srušio na zemlju, kao vreća iz koje iscuri pijesak. Sa ženama je bilo mnogo teže. Na sebi su nosile kilograme dijamanata. Kao da su imale pancire. Pucali smo, a zrna su se odbijala od njih. Kakav nesnošljivi cinizam: ti dijamanti, opljačkani od ruskog naroda, štitili su ih od naših metaka, ispaljenih u ime ruskog naroda. Na koncu smo ih, kao što možda znate, izboli bajonetima.


***

Zašto sam 16. oktobra 1793. ulicama Pariza trčala za kočijom na kojoj je Marija Antoaneta odvedena na gubilište? I svi drugi koje znam bili su tamo, cijelo se susjedstvo okupilo da vidi Austrijankinu glavu, kada se zakotrlja pločnikom, pa zašto onda pitate baš mene? Nakon sveg zla koje nam je učinila, držim, bolje nije ni zaslužila. Kako mislite: šta nam je učinila? Vidite li ove rite na meni? Moje crne zube, kojih je manje od dobrih ljudi? Možda biste voljeli poći kod mene doma, da vidite raskoš u kojoj spavam i jedem? Da upoznate moju djecu, ili bi bolje bilo reći: ono što je preostalo od moje djece? One koji su gladovali dok su djeca Austrijankinih dvorjana šutirala hranu hodnicima Versaja?

Ja sam poštena žena, to trebate znati. Bila sam ja i u sudnici, kada su je optužili da je napastvovala vlastito dijete. Bila sam tamo kada je zajecala, kada je kriknula kao povrijeđena zvijer. I ja sam sa ostalim ženama tada stala na njenu stranu. Samo majke mogu znati kako je to za nju moralo biti bolno. Kažem vam: tada sam je iskreno žalila. Ali da je zaslužila da završi na giljotini – zaslužila je.

Ako mene pitate, njena oholost joj je došla glave, da tako kažem. Da ste je samo vidjeli na gubilištu, da ste samo vidjeli tu oholost. Dok je prilazila giljotini, stala je dželatu na nogu. Tada je izgovorila svoje posljednje riječi: Gospodine, molim vaše izvinjenje. Nisam to učinila namjerno. Baš tako je rekla.
Oduzeli su joj njen dvor, njenog muža, bogatstvo i vojsku, sav nakit i sve parfeme. Obukli su je kao jednu od nas. I opet, čak ni u posljednjem času, nije bila kako mi. Nisam ja tamo došla da vidim krv, dosta mi je krvi za cijeli život. Da vidim kraljicu kako kleči, da barem jednom vidim kako padaju oni koji su izgledali blještaviji i viši od sunca – samo to sam htjela. Ali to nisam vidjela. I kada su joj glavu otkinuli od tijela, na njenom je licu, kunem vam se, sijao nadmen osmijeh...


***

Zašto sam vlastima prijavila Titubu? Pitanje ne razumijem. Kao što ne razumijem ni ton osude u vašem glasu.

Jesam li hrišćanka? Kako se usuđujete pitati me takvo što? A što je uzorita hrišćanka poput mene trebala učiniti, nego ustati protiv Đavola i njegove naložnice? Nije li Tituba priznala da je našu djecu hranila vještičjim kolačima? Priznala je to pod udarcima Semjuela Perisa, kažete? A vi ste nekada sreli demona koji svoju prevaru priznaje dobrovoljno? Ta nije li Tituba, neka gori u vječnosti, priznala da je vještičje tehnike naučila na Barbadosu? Nije li odala sve detalje o svojim pomagačima iz šume, o crnom psu, vuku, vepru, lisici, žutoj ptici, crvenim i crnim pacovima? Nije li odala sve svoje sestre? Nije li se, kada se njeno tijelo zanjihalo na vješalima, pretvorila u gavrana i utekla u oblake iznad Salema? Nije li? Ja svjedočim istinu i prezirem vaš sud. Priznajem presudu samo jednog sudije. A on će, vjerujem, znam to, imati milosti za moju grješnu dušu.    


***

Zašto sam bacio kamen kada je tako zapovijedio Apolonije? Vi ste idiot? Ili, još gore, hrišćanin? Tada trebate znati da je u ono doba, a bio je, po vašem računanju vremena, drugi vijek, slava Apolonijeva po svemu nadzilazila slavu vašeg takozvanog Spasitelja. Kada su vlasti, na zahtjev Efežana, kao posljednju nadu pozvale velikog čudotvorca, kuga je već dovršavala svoju strahovladu. Mrtve više nismo brojali: mnogo je lakše bilo prebrojati nas koji smo, okruženi dimom i smradom raspadnutih tijela, čekali svoj posljednji čas.

Pozvali smo ga i Apolonije je stigao. Stao je na trg i dao nam obećanje: “Već danas ću okončati epidemiju koja se obrušila na vas”. Poveo nas je u teatar, pod kip našeg, ne vašeg, boga-zaštitnika. Na ulazu u teatar Apolonije je primijetio slijepog prosjaka koji je žmirkao. Tada je upro prstom u njega i povikao: slijepac je kriv za sve vaše nevolje! O, Efežani, bacite se kamenjem na  ogavnog neprijatelja bogova! Naši građani, strašljivi i nezahvalni kakvi jesu, oglušili su se na iscjeliteljev zahtjev. Slijepi kod očiju, oni pred sobom nisu vidjeli demona, nego nemoćnog čovjeka koji je pao na koljena i preklinjao za milost.

Neko je morao baciti  prvi kamen. Ko, ako ne ja? Kad, ako ne tad? Krv je potekla sa slijepčevog čela i on je pokazao pravo lice. Uputio nam je prodoran pogled pun vatre. Tek tada su se ostali usudili slijediti moj primjer.

Kada smo, nekoliko sati docnije, razgrnuli kamenje, vidjeli smo da je ono za što smo mislili da je čovjek bila je zvijer koja je nalikovala na psa, ali velika poput najvećeg lava.
Čujete me? I dalje me osuđujete? O kako ste oholi vi hrišćani, oholi gotovo kao vaš bog! Svejedno, znajte: da nije bilo Apolonija, ne bi bilo niti jednog Efežanina da prihvati vašu vjeru, onda kada su vaši misionari ponovo donijeli kugu u grad.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis