Melanholija ljevice

STRADANJE RADOVANOVO: Gorivo koje pokreće budući stroj za zločine

Piše: Andrej Nikolaidis

Takva je moć Oca-utemeljitelja. Takva je cijena onoga što on ostavlja u nasljedstvo. Ili bi trebalo reći: Očeva-utemeljitelja. Jer Republika Srpska ima dva: Karadžića i Miloševića

Karadžićev zločin je individualan, čuo se gromoglasni uzdah olakšanja iz vladinih zgrada u Beogradu i Banjaluci. Narod je nevin, naše kulture i politički projekti su nevini, naše države su nevine. Republiku Srpsku niko ne smije dovesti u pitanje: jer niti Republika Srpska ima šta sa genocidom i ostalim zločinima koje je počinio njen prvi Predsjednik, niti će Srbija dozvoliti osporavanje „najveće srpske pobjede nakon Drugog svjetskog rata“, kako vole reći fašisti iz Kruga Dvojke.

A ni Karadžić nije kriv. Njemu, doduše, više ne možemo pomoći. Ali zato možemo otvarati studentske domove i škole koji će nositi njegovo ime, možemo štampati Radovan-postere, možemo ponavljati da je nevin – da se ne zaboravi, možemo o toj nevinosti svjedočiti u udžbenicima istorije, u crkvama, u poeziji i romanima, možemo, u vremenu koje dolazi, očuvati sjećanje na njegovu žrtvu, proizilazi iz onoga što govore i čine u zgradama vlade u Banjaluci i Beogradu.

NE BU IŠLO

Znate šta, braćo Srbi: ne bu išlo, što rekli braća Hrvati.

U eseju napisanom povodom desete godišnjice Kafkine smrti, prepričava Walter Benjamin anegdotu o kancelaru Potemkinu i službeniku Šuvalkinu.

Benjamin pripovijeda da se pripovijedalo kako je Potemkin patio od teških depresija. Kada bi ga one uzele pod svoje, zatvarao bi se u sobu i niko mu se nije usuđivao približiti. Jedna takva depresija izazvala je goleme neprilike, jer je potrajala neuobičajeno dugo. Arhivi su bili puni dokumenata koji su čekali na kancelarov potpis. Bez Potemkinova potpisa, država nije mogla državiti.

Mali pisar Šuvalkin čuo je za jade kancelarovih saradnika, pa se ponudio da problem riješi. Siguran u sebe, uzeo je pod mišku svežanj spisa i zapucao ravno u Potemkinove odaje. 

„U polutami sjedio je Potemkin na svojoj postelji, grizao nokte u otrcanom kućnom haljetku“, piše Benjamin.

Priča dalje kaže kako je Šuvalkin spise stavio u Potemkinovo krilo i tutnuo mu pero u ruku. Kancelar ga je odsutno pogledao, potom na svaki od podmetnutih mu papira stavio potpis.

Ponosan je bio mali pisar Šuvalkin kada je ekselencijama predao spise. Imao je zašto i biti: pa on je, beznačajni službenik, uspio u onome što cjeloj ruskoj vladi nije pošlo za rukom. Zaputio se ka izlazu, ne čekajući riječi pohvale – ta podrazumijevale su se! – kada je zapazio da ekselencije u čudu zure u dokumenta koja im je predao.

„Tada mu pogled padne na potpis. Spis za spisom bio je potpisan: Šuvalkin, Šuvalkin, Šuvalkin...“.  

Do kraja vremena, ma ko bio Predsjednik, Premijer, Predsjednik Skupštine, ministar MUP-a, državni sekretar, šef geodetske službe Republike Srpske, zvao se on Dodik, Ivanić, Tomanović, Kusmuk, Blagojević ili, zamislimo to čudo, Lovrenović ili Imamović, na svakom ukazu, zakonu, rješenju, zapisniku koji bilo ko od njih potpiše, stajaće, ako samo malo bolje pogledate, jedan te isti potpis: Radovan Karadžić.

SIMBOLIČKO OCEUBISTVO

Takva je moć Oca-utemeljitelja. Takva je cijena onoga što on ostavlja u nasljedstvo. Ili bi trebalo reći: Očeva-utemeljitelja. Jer Republika Srpska ima dva: Karadžića i Miloševića.

Nasuprot moći koja se povlači u sebe i odbija dati zakon na koji se čeka, bez kojega sve stoji, a kakvu predstavlja Benjaminov Potemkin, Radovanovi ekstrovertni sljedbenici, okupljeni u zgradama vlade u Beogradu i Banjoj Luci, neprekidno zasijedaju, ukazuju i potpisuju, svjesni da istinska moć nije tamo gdje sjede oni, nego tamo gdje je Karadžić.

Budući da nisu počinili simboličko oceubistvo, budući da se oca nisu odrekli i nisu srušili očev zakon (naprotiv, ubili su one koji jesu ustali protiv oca – Đinđića, koji je izručio Miloševića - bukvalno, Tadića, koji je izručio Karadžića – politički, dok je Šešelj, koga je eliminisao Vučić, ionako nije Otac, nego dvorska luda krvavih ruku u Dvorcu očeva), te vlade Republiku Srpsku tretiraju kao spomenik Radovanu Karadžiću.

Dakako, i Dodik i Vučić izveli su ritual performativnog – uostalom, više nego neuvjerljivog - odricanja od ideologije Očeva, ali je taj performans izveden samo zato što su razumjeli da bez toga ne mogu osvojiti vlast, ne mogu u očev tron, nakon čega su podigli totem ocu, pa danas taj totem brane od svakoga ko mu se odbija klanjati.         

Naravno, moglo je i drugačije. Ali upravo vlade u Banjaluci i Beogradu nisu dozvolile da drugačije bude. Nije sud u Hagu onaj koji Srbima nameće kolektivnu krivicu, niti taj sud ima moć da takvo što učini. Srpske vlade to čine. Ni one, same, nemaju tu moć. Ali u tome im pomažu mediji, akademije, univerziteti, pisci, reditelji, napokon i građani, i to nije drugo nego udruženi zločinački pothvat protiv srpskog naroda.       

PRESELJENJE U MIT

Karadžića su još za života preselili u mit, izmjestili su ga u prostor nacionalne para-religije,tamo gdje ne dopire racionalna rasprava. Od Radovana danas prave novi Boj na Kosovu.

Istinski doprinos Aleksandra Vučića „pomirenju“ i „dobrosusjedskim odnosima“ biće jasan tek (ili već) onda kada se ponovi 1992., a mit o „stradanju Radovanovom“ postane gorivo koje će pokretati budući stroj za zločine.

(zurnal.info)

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Radovan Karadžić, Andrej Nikolaidis