In Memoriam

Čovjek koji je bio Prince: Posljednji veliki pop umjetnik

Piše: Marko Tomaš

U svijetu koji je sav ogrezao u banalnu političku stvarnost mjesta za takve više nema. Možda zato i sele prije vremena

Malo tko zna da je prvi čovjek koji se koristio onim što bismo danas mogli nazvati sms pismom bio glavom i bradom posljednji aristokrat pop glazbe, čovjek poznat pod imenom Prince. No, skraćene verzije riječi koje je koristio u nazivima pjesama nisu ono najveće što je Prince dao svijetu. Prince je svijetu dao puno više, dao mu je bezvremensku plesnu glazbu, bio je jedan od rijetkih umjetnika čiji je integritet uvijek bio ispred komercijalnog uspjeha.

Najveći kameleon rocka nas je napustio prije par mjeseci a evo otišao je i zadnji pop umjetnik koji je od svega što je radio pravio istinski teatarski, konceptualni doživljaj.
Kada je objašnjavao zašto je svoj umjetnički pseudonim zamjenio simbolom za ljubav rekao je da je to zbog toga što je htio vlastiti identitet označiti neizgovorim simbolom koji označava ono o čemu govori njegova glazba, a to je, dakako, ljubav.

Neizgovorivi simbol puno preciznije i sveobuhvatnije od riječi dočarava ideju o kojoj meditiramo od postanka i Prince je bio svjestan toga makar je često ljubav izjednačavao s tjelesnim. Riječ je uvijek nedovoljno precizna, budi tek maleni dijapazon asocijacija, a nikako ne uspijeva obuhvatiti sva značenja onoga o čemu govorimo.  Zato se Prince igrao simbolima, zato je i određene riječi zamjenjivao simbolima i kraticama, jer je htio kod ljudi buditi asocijacije.

IZMIŠLJANJE SEBE

Prince je uvijek iznova izmišljao sam sebe. Bio je jedan od najkompletnijih instrumentalista i pjesmopisaca i pravi teatarski umjetnik čija je pojava nastavljala tradiciju lasvegaškog glazbenog kabarea. Sigurno je da čovjek koji je svoju karijeru počeo sa svega 17 godina mora imati nekih problema s vlastitim identitetom, možda je to bio razlog zašto je mijenjao svoj javni identitet sa svakim albumom.  

Bio je nevjerojanto komercijalno uspješan ali se uvijek držao po strani, rijetko je davao intervjue, jednostavno je bio od onih koji smatraju da njegova umjetnost dovoljno govori sama za sebe i da nema potrebe da to dodatno gura iskakanjem iz paštete. Mediji su dobili piece of him tek kada su nastupila vremena u kojima je javno pojavljivanje postalo bitnije od umjetnosti koju ljudi stvaraju. Bilo je to u posljednjim godinama dvadesetog stoljeća. I bila je to uvreda za njegov aristokratski umjetnički integritet.

Njegov utjecaj je bio puno veći od njegovog komercijalnog uspjeha, a ako znamo da spada među najprodavanije pop umjetnike svih vremena onda možemo zamisliti koliki je bio njegov utjecaj. Ljudi ga mogu voljeti ili ne voljeti, ali svatko ga poštuje, jer bio je jedan od posljednjih pop umjetnika kojeg nisu stvorile nakladničke korporacije, on nije bio instant zvijezda s vojskom stilista i producenata iza leđa.

Prince je sve radio sam. Sam je izmišljao svoje identitete, modne i glazbene izričaje. I u svemu tome je bio teatralan i ekstravagantan.

Njegova liberačijevska pojava, naglašena seksualnost u tekstovima i glazbi(funk, jebiga, i ne može biti aseksualan) bili su dio posljednje seksualne revolucije u popu, one koju je uz njega sredinom i potkraj osamdesetih predvodila Madonna s kojom je i surađivao kao autor i instrumentalist.

Puno coolom opsjednutih ljudi javno je kukalo za Davidom Bowijem. Onih koji će kukati za Princeom je puno manje iako je ovaj bio jednako cool kao i Thin White Duke. I bio je aristokrat poput Bowijea, istinski aristorkat najplavlje umjetničke krvi.

UMJETNOST TREBA BITI OSLOBAĐAJUĆA

Potresla me vijest o odlasku čovjeka koji me navukao na plesnu glazbu. Umjetnost treba biti oslobađajuća, a Princeova glazba je bila upravo takva, mogla je natjerati i mrzovoljne tipove poput mene da zaplešu. Glazbeni čistunci kojima Prince nije dovoljno macho ili su nesigurni sami u sebe bili nesigurni i u to kako da tumače tog tipa, mogu pričati što hoće, ali ja sam ih sve odreda vidio u slabo osvjetljenim klubovima kako plešu na njegove pjesme koje su često jedan od vrhunaca klupskih vikend zabava, barem u onim rijetkim klubovima koji još uvijek drže do glazbe.

Prince je bio punker ako punk shvatamo kao skup ideja koje sežu za duhovnim i svakim drugim oslobađanjem čovjeka. Prince je bio posljednji veliki pop umjetnik. Zadnji album koji je snimio bio je povratak korijenima, bio je to pravi garažni funk, masna plesna mašina. Snimio ju je čovjek koji nije radio kompromise s industrijom. Bio je glumac, bio je artificijelan i uspijevao je biti iskren. Bio je cijela teatarska trupa sastavljena od jednog čovjeka. U svijetu koji je sav ogrezao u banalnu političku stvarnost mjesta za takve više nema. Možda zato i sele prije vremena.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Muzika, Marko Tomaš, Prince