Smrt Praznika rada

Prvomajska šetnja Tuzlom: Tajkuni su pokrali čak i temelje fabrika

Piše: Avdo Avdić

Ove sedmice sam bio u Tuzli i obišao firme koje smo kolega Vejsilagić i ja snimili prije šest godina. Napredak je očigledan. Na mjestima gdje su nekad bile ruševine – ruševina više nema. Tranzicija je pokrala i temelje

Te 2010., izborne godine, tinjala je nada. SDA je tvrdila da je „dvadeset najtežih godina iza nas“, SDP je nudio „posao, pravdu i sigurnost“, a Radončić „bolju budućnost“. U javnim medijima još se mogla čuti kritika nesposobnih i korumpiranih.  Štrajkovi su bili česti, jer su sindikati i radnici još vjerovali da mogu promijeniti nešto.

Baš te godine, kolega Refik Vejsilagić i ja, nošeni željom za promjenama, odlučili smo pripremiti TV serijal „Propala privreda“. Od Tuzle, preko Bihaća, Travnika, Zenice, Mostara, Čitluka, pa sve do Goražda. Malo autom, malo autobusom, ponekad vozom i kamionom. Ušli smo u svaku propalu firmu. Razgovarali sa ljudima koji po deceniju nisu primili plaću. U Međugorju sa Bosancima danima smo čekali ukazanje posla. Vjerovali smo. I mi. I oni. Mi smo vjerovali da ćemo našim TV pričama promijeniti nešto. A oni, radnici, vjerovali u naše vjerovanje.  I promjena je, uistinu, došla.

Crveni su zamijenili zelene. Tajkuni su umjesto desne počeli koristiti lijevu ruku. A moj TV urednik odlučio je reći „dosta teškim temama, jer je napredak očigledan“.

TRANZICIJA POKRALA TEMELJE

Ove sedmice sam bio u Tuzli. Sa nekim drugim kolegama obišao sam  firme koje smo kolega Vejsilagić i ja snimili prije šest godina. Napredak je očigledan. Na mjestima gdje su nekad bile ruševine – ruševina više nema. Tranzicija je pokrala i temelje.

Dva- tri kilometra od mjesta gdje je započela „Husinska buna“, s lijeve strane je bila firma Partizan. Tu je nekad radio moj otac. 20 godina jeli smo hljeb iz te tvornice stolarije. Ali u doba velikih građevinskih radova, postratne obnove stambenog fonda, za tu državnu firmu nije bilo posla.

Partizan je otišao  u stečaj i pretvoren je u skladište jeftine robe uvezene sa dalekog istoka. Radnici su dobili knjižice. Neki su otišli na biro, neki u penziju. Neki na onaj svijet. Tamo im je sigurno bolje. Čak i ako su u paklu.

Par stotina metara dalje od Partizana , s lijeve strane u pravcu Tuzle, bila je smještena firma Gumnig. Tu je sada livada. U travi se može uočiti poneki đon, koje je proizvodila ova fabrika, kao svjedok da nismo imali potrebe proizvoditi đonove, jer smo imali obraze.

I tako u pravcu centra grada, vozeći južnom magistralom, dođete do nove livade. Nekad je tu bio Kvin, potom su ga privatizirali Turci, dodali ime Maya. Firma za proizvodnju kvasca, u državi u kojoj se jede najviše hljeba po glavi stanovnika – nije imala perspektivu. Kvin je propao. Radnici su završili na ulici.

Sreća, par metara od kapije njihove firme, nalazi se Autobuska stanica Tuzla, sa koje ne tako rijetko saobraćaju autobusi za Njemačku. Možda tamo pronađu neko od 100 hiljada radnih mjesta koje je netom pred zadnje izbore obećao nasljednik prijestolja Bakir Izetbegović.

Autobus za Zapad mogu lako uhvatiti i radnici Livnice. I čelik je otišao u stečaj. A radnici na – biro. Blizu im je. Par stotina metara.

Idemo dalje. Kod Mejdana skrećemo lijevo i ravno udaramo na zgrado Soda-So. Prijeratni simbol tuzlanske privrede. Postratni simbol korupcije. Sadašnji simbol uzaludnog otpora. Tu  je nekad bilo sjedište holdinga u kojem su bili svi tuzlanski privredni giganti. Poslije rata politika je okupirala zgradu, i umjesto menadžera  u nju su zasjeli ministri koji su uništili sve članice holdinga. Zgrada je zapaljena u radničkoj pobuni prije dvije godine. Rezultat pobune – još veće beznađe.

 OKUPLJALIŠTE TAJKUNA

Krećemo tako ka izlazu iz Tuzle. Na kraju grada, s desne strane, zjape  prazne hale Aide. Država je iscipelarila i ovu tvornicu obuće. Sada su nam udobnije kineske cipele.

Krećemo se ka Zapadu. Tvornica transportnih uređaja Tuzla. Privrednik, ekspert, premijer i ljubitelj hobotnice Fadil Novalić nedavno je obećao bolje dane za TTU. I onda je stigao stečaj. Čitaj –likvidacija. Čitaj –biro. Čitaj – glad.

Još malo u pravcu petlje Šićki Brod i dođemo  do tzv industrijske zone. Polihem Tuzla. Ne radi. Hiljade ljudi ovdje dolazilo na posao. Sad nema ni traga firmama. Nije nam išlo ni u hemijskoj industriji. I tako preko petlje ponovo dođosmo na Husino.  Vrijedi li više dizati bunu?  Ne. Idemo na Zlaću. Prvi maj je. Tamo je vučja jazbina (okupljalište SDA-ovih tajkuna). Jer se tamo jaganjci okreću.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Tranzicija, Avdo Avdić, Radnici, Prvi maj