Pisma iz Paname

CUBA LIBRE: Naš čovjek u Havani

Piše: Mehmed Begić

Mehmed Begić u novom pismu piše o prijateljima Tomašu, Raiću i Šodanu, Milesu Davisu, Jerry Drakeu, Robertu Redfordu, Rundeku, Mostaru i Kubi..., o Kubi najviše

REIĆ I TOMAŠ

Čudno je to, koliko se stvari mogu promijeniti u dekadi ili dvije. S druge strane, stvari se mijenjaju preko noći, i ništa tu nije čudno. Htio sam reći ovo: ne tako davno, dok sam živio u Mostaru, sanjao sam neka daleka mjesta, usput se rješavajući zabluda. Danas živim na tim dalekim mjestima, a davne zablude mi dođu kao požutjele fotografije iz albuma sa dragim licima. I još stignem ostvariti neke od snova koje sam zapisao u stare pjesme.

Evo jedne takve, naivne, ne naročito dobre, ali itekako reprezentativne:

Cuba Blues

kad ga više nema
misliću na ljeto i na
lake dane
neće biti gorko
jer imam sve
ništa ne nedostaje
iza usnulih očiju
valovi se miluju
i svi se vole
u mraku ovog uma
ožive plavetnila
tvoje tijelo
moje palme
mreže za spavanje
o da, nema gorčine
i zime nisu strašne
kad mislim na ljeto
sve je blagoplavo
i sve je bijelo
I sve ostavljam
dok se pitam
smijem li vas posjetiti
Vi jedini preživjeli
komandante moje iluzije

Pjesma sa podnaslovom Cuba Blues je obavljena u zbirci koju sam kao namig Leonardu Cohenu, ali i svom tadašnjem stanju, nazvao Pjesme iz sobe . Štampali su je prije tačno deset godina, u Splitu, dvojica dobrih drugara i knjižarskih entuzijasta, Tomaš i Reić. Bilo je to jedino izdanje knjižare koja se zvala Utopia. Knjižara Utopia, smještena u Getu, kvartu unutar zidina Dioklecijanove palače i ta knjiga kao mali džepni spomenik kultnom mjestu, zašto da ne...  

Dani te knjige su bili i dani Evansa, Davisa, Bakera... kada sam se pokraj otvorenih prozora tako lako osjećao kao mladi Kerouac, nakon što trgovački brod na kojem je našao posao napokon isplovljava i ne postoji ništa osim pučine. Bili su to dani zaljubljivog proljeća.


ŠODAN

Šodan je moj karipski prijatelj. Do njegovog dolaska u Managvu bio sam najviši čovjek kojeg poznajem u tom gradu. Stigao je naoružan žicama za moju gitaru, električnim štimerom, jer za mene ne postoji druga opcija, i zavidnom kolekcijom albuma Milesa Davisa. U ruci je držao ukulele. Savršen gost, pomislio sam.

Putovali smo zajedno u Bluefields, na karipskoj obali Nikaragve. U baptističkoj crkvi smo čitali poeziju, on o Yeatsu i štapu, ja o Nini Simone. Dio te avanture bi bez problema mogao biti neka od epizoda stripa sa Jerry Drakeom (ili Mister No, kako smo ga mi djeca voljeli zvati), i uključuje autobus koji će se, naravno, pokvariti usred nedođije, kao i putovanje Skrivenom rijekom (Rio Escondido) u vojnim čamcima, u društvu vojnika sa puškama dugih cijevi.

Šodan je pobratim pjesnik, rođeni Splićanin koji, kada ne putuje, živi u Holandiji, svira u jazz & blues u bandu The Downsizers. Snimili su jedan album i upravo rade na drugom. Šodan i ja istražujemo hispano poeziju i uskoro ćemo se sresti na Karibima. Ovog puta biće to u Havani. Ozbiljno razmišljamo o tome da otvorimo detektivsku agenciju.




REDFORD

Jasno je da su odsanjana mjesta rijetko u stvarnosti onakva kakva su u pjesmama, filmovima i zamišljanjima. Život u Nikaragvi me je u to još jednom uvjerio. Snovi snovima, ali stvarnost običnog čovjeka tih odsanjanih mjesta je nešto sasvim drugo.

Jarvis Cocker, recimo, to odlično zna. On pjeva o tome u nekom drugom kontekstu, ali ga moja glava vrlo lako povezuje sa ovim o čemu pokušavam pisati sada. Ipak se tu i tamo treba usuditi i ostvariti poneki san. Uvjeravajući sebe da nisi turista. Pa šta bude.

I kako da ja koji sam rastao na Dozvolite da se obratimo, pa se nadogradio John Watersovim pogledom na svijet, ne volim Havanu - film u kojem Batistini gestapovci love Otpisane iz Havane, na samom kraju pedesetih, dok Kastrovi Partizani spremaju revoluciju, a kockar koji ne vjeruje ni u šta osim u žene, sprema partiju svog života? Pri tome, kockar je Redford, a režiser Polack. Kockar se, naravno, zaljubljuje u revolucionarku. Be Still My Beating Heart, to je samo film. Zaplešimo cha cha cha. Ili se bar predajmo onoj legendarnoj kubanskoj trubi.




RUNDEK (NA BUNURU)

Bilo je to 2002. godine u Mostaru. Siguran sam da nije bila zima. Mostarske zime pamtim drugačije i zimska sjećanja su uglavnom ispunjena nekim od oblika čekanja. Ovo sjećanje je drugačije, puno vode i sunca. Visoko hercegovačko sunce, prijatno i omamljujuće – to bi mogla biti uvodna slika, a odmah zatim, naredni kadar je obala Neretve, blizu pješačkog mosta na Bunuru. Neka nedjelja ujutro. Subote uveče sam, koliko je god to bilo moguće, izbjegavao. Previše gužve i očekivanja. U nedjelju ujutro, klub nije radio. Valjalo je počistiti nered koji je subota ostavila iza sebe.

Čistili smo uglavnom Nani, konobar koji bi izvukao najkraću slamku i ja. Nani je šef sale i dobar drug. Volio sam te nedjeljne radne akcije. Prostor koji su ljudi prije nekoliko sati unakazili i napustili, do druge smjene će da zablista. Posao je takav da teško možeš zabrljati, a rezultati su, makar nakratko, očigledni. Iz istog razloga volim prati suđe. Sve što mi treba je kvalitetna spužva, deterdžent i prava muzika. A toga je rijetko nedostajalo. I tako su jedne sunčane nedjelje, 2002. godine, u kafani na Bunuru, na red došle Ruke, Rundekov novi album.

Moje ruke od deterdženta, pod od stakla i muzika se premijerno kačila po zidovima. Momenti oduševljenja. Pamtim isključivo dva – prvi je pjesma Sanjam i u njoj to nešto što mi ne da da krenem na put, što me tjera da ostanem tu, na Bunuru, i sanjam  –  i drugi (vjerovatno bitniji, jer su snovi o otvorenoj cesti i dalekim ostrvima tih dana bili veći i od snova o ženi bez odjeće): pjesma sa trubom, o Kubi, mjestu o kojem se uvijek sanjalo kao konačnom izlasku, magičnoj, neosvojivoj tvrđavi ideala i magije, drugačijem od svega što je bilo poznata nam stvarnost o kojoj sam, sad mi je jasno, tako malo znao.



Bonus pjesma, za mamurna jutra, poslije noći ruma i cigara:

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Muzika, Mehmed Begić, Čitaonica Žurnal, Pisma iz Paname, Ramones, Chet Baker