Euro 2016

KAUČ SELEKTOR: Gledati Italiju je razgovor sa starim prijateljem kojeg dugo niste vidjeli

FOTO: Nazionale Calcio
Piše: Marko Tomaš

Zato je dirljiva priča Uzeira i Darija Srne ljekovita u danima kada huligani razvaljuju francuske gradove, kada umobolni manijaci nasumice pucaju po gay klubovima, kada se čini da se sve oko nas raspada i kada nam je prijeko potrebna nada da stvari mogu biti drugačije i bolje

KRATKI REZOVI

Samo je Pippo Inzaghi imao čudniji i luđi statistički učinak. Bilo je to na onoj ludoj utakmici kada je uništio snove Liverpoola u finalu Lige prvaka. Na koncu utakmice pored njegovog imena je pisalo – šuteva prema golu komada jedan, postignutih golova dva! Na koncu utakmice protiv Irske u rubrici koja govori o učinku Švedske reprezentacije pisalo je da su u okvir vrata uputili ravno nula udaraca, a pri tome su postigli jedan pogodak.

Nije Zlatan više u najboljim godinama, ali, eto, ako ne postigne pogodak onda natjera protivnike da uguraju loptu u vlastitu mrežu. Nije se Zlatan naigrao protiv Iraca, Martin O'Neal ga je sjajno zatvorio, a zamišljeni posao su na terenu obavljali O'Shea i Wheelan. Zatvaranjem Zlatana čovjek rješi probleme protiv Švedske. To je tako. Šveđani drugih rješenja nemaju. No, O'Neal je napravio grešku jer je dopustio svojoj momčadi da se povuče nakon što je povela. Tako je dozvolio Šveđanima kontinuirani pritisak koji je na koncu urodio sretnim izjednačujućim pogotkom. Šteta, jer Irci su bili bolji, igrali su jedino kako znaju i takvi su bili bolji od Švedske. No, Irska je oduvijek imala jedan isti problem.

Rijetko kada postignu više od jednog pogotka. Nekako dođu do protivničkog kaznenog prostora, ali tada nemaju rješenja. No, dok su napadali, Šveđani su bili bezopasni i sada i Irska i Švedska moraju drhtati, jer za drugi krug moraju pobijediti daleko jače protivnike. Njihova šansa je bila ova utakmica, i kako sada stvari stoje ovo je grupa iz koje trećeplasirana momčad neće proći dalje, pogotovu ako uzmemo u obzir ishod druge utakmice u grupi.

Španjolci su na jedvite jade izborili ono po što su došli u Toulouse. Jednostavno, obija im se o glavu dugogodišnje forsiranje igre bez pravog centarfora. I možda Del Bosque nakon utakmice s Češkom ipak žali što na prvenstvo nije poveo Torriesa ili Diega Costu. Morata je nakon par propuštenih prigoda bio frustriran i zamijenio ga je Adruiz, najbolji španjolski strijelac ove sezone u Primeri. No, ni on nije poentirao. Na koncu je to učinio Pique.

Ako se itko približio učinku Luke Modrića u dosadašnjem tijeku prvenstva onda je to Andres Iniesta. Španjolci više nemaju ujednačenu momčad kao prije nekoliko godina. Kad su pored Inieste u veznom redu bili Xavi i Xabi Alonso onda im centarfor nije bio potreban. Sada, kada sve počiva na Iniesti,  obzirom Fabregas nije ni blizu onaj igrač koji je prije nekoliko godina iz Arsenala otišao u Barcelonu, Španjolska bi morala igrati malo okomitije i konkretnije, a za takvo što trebaju klasnog napadača. Morata bi to tek mogao postati, a Artiz Adruiz je i u 35. godini ono što je oduvijek bio – solidan ligaški napadač. No, dominacija Španjolske je bila impresivna. Rješenja u sredini terena znaju oduševiti čovjeka, ali mene, kako godinama gledam tiki taku, sve više impresionira kako funkcionira obrana u tom sustavu. Kada se lopta izgubi baš nijedan od španjolskih igrača ne pomišlja na povlačenje i tako igraju prvu fazu obrane već na protivničkoj polovici, a obzirom na svojoj polovici portivnici moraju biti izrazito oprezni u iznošenju lopte i težiti najjednostavnijim rješenjima Španjolci vrlo brzo ponovno dolaze u posjed lopte jer najčešće se događa da njihov protivnik loptu jednostavno izbije prema sredini terena gdje ju čekaju dečki iz zadnje linije Španjolske. To i dalje sjajno funkcionira, ali Španjolci bi, ako žele obraniti titulu kontinentalnog prvaka, morali pronaći neka konkretnija rješenja za završnicu napada. Doduše, ako se sjetimo kako su osvajali svoje titule shvatit ćemo da je to uglavnom bilo tako što su pobjeđivali minimalnom razlikom.

Njihovi protivnici uglavnom stanu u jako čvrst blok i onda je to teško probiti pa sve i kad su vam u napadu David Villa i Fernando Torres iz najboljih dana.

Česi su solidna, dobro organizirana, natjecateljska momčad s najviše kvalitete u nogama vremešnih Tomaša Rosyckog i Jaroslava Plašila. Njihov najveći adut je najveći Čeh u povijesti, onaj koji čuva njihova vrata i koji je protiv Španjolske bio maestralan. Peter Cech nas je podsjetio da bi i ovo prvenstvo, baš poput Mundijala u Brazilu, moglo biti prvenstvo sjajnih vratara. No, nakon prvog kola u ovoj grupi ja jedva čekam vidjeti sraz Španjolske i Hrvatske. Španjolci bi tu mogli imati ozbiljnih problema i bilo bi sjajno, a to će i biti ishod da do te utakmice obje ove momčadi budu rasterećene i rješe pitanje prolaska u drugi krug.

Hrvatska će u Češkoj imati puno opasnijeg protivnika nego što je to bila Turska, ali to će se najvjerojatnije dogoditi, a onda bismo mogli gledati veliku utakmicu, sraz Modrića i Inieste, dvojice najboljih organizatora igre i vođa momčadi koje smo do sada vidjeli na Euru i vjerojatno trenutno dvojice najboljih veznih igrača na svijetu, onih iz snova Johana Cruyffa, koji ih sigurno gleda sa smiješkom prateći Euro na nebeskoj televiziji.

 

PRIČA DANA: ITALIJA

Danima već govorim ljudima da je Belgija precijenjena momčad. Previše se oslanjaju na individualnu kvalitetu koje imaju na bacanje, ali, pokazalo se to protiv Italije, oni jednostavno nemaju sustavnu ideju što i kako igrati. Također, njihovi igrači su jednake kvalitete i, čini se, jednakog utjecaja u svlačionici pa nemaju ni izrazitog vođu na terenu. I to ih je koštalo boljeg rezultata protiv maestralne Italije. Maestralne na talijanski način. Savršene taktički, odlično pripremljene i spremne da kvalitetnijeg protivnika toliko isfrustrira da vodu uvijek okrenu na svoj mlin. To je Italija, Italija koja mi s godinama počinje bivati sve simpatičnija i draža, jer oni ne odustaju od svojih postulata, malo je reprezentacija danas koje imaju svoj prepoznatljiv stil, ali Italija ga ima već decenijama. Pored njih možda još jedino Nizozemska ima stil koji bismo mogli nazvati njihovim već decenijama. Španjolci su u toj priči ipak novi kolač, a Brazilci su se utopili u moru očekivanja i uvjerenja da su najbolji, nešto slično što se događalo Englezima od turnira do turnira.

Čovjek koji je pobjedio ovu utakmicu je Antonio Conte. Već sam tijekom Mundijala u Brazilu govorio da Wilmots nije trener za ovakvu Belgiju. On politčki gledano jeste integrativni faktor u zemlji i vjerojatno u momčadi, ali valjda je već danas jasno da taj čovjek nije veliki trener.

Čudno je da čim vidiš momčad da pjeva himnu držeći ruku na srcu možeš skužiti da je zemlja iz koje dolaze u ozbiljnim političkim problemima. A tamo gdje su njegovi suigrači držali ruku, na mjestu srca momčadi, na terenu Belgiji nedostaje Vincent Company. Njega moramo spomenuti. Nevjerojatno je koliko taj čovjek nedostaje Belgiji ne samo kao stoper, jer stoperski par Belgije je dobrim dijelom utakmice izgledao početnički, nego kao ona figura koja nedostaje momčadi, njezin vođa, čovjek koji će potaknuti suigrače da daju više od sebe, koji će ih natjerati da se samoorganiziraju i preslože kada stvari ne idu kako treba.

Puno je problema u igri Belgije koje bismo mogli navesti, i uzaludan bi to bio posao, to je nešto čime se treba baviti Marc Wilmots za kojeg ne vjerujem da je to sposoban. Švedsku i Irsku mogu pobjediti na kvalitetu ali već u narednom krugu, kada naiđe na ozbiljnog protivnika poput Italije, Belgija bi se mogla oprostiti od Eura. No, zaboravimo Belgiju, treba govoriti o momčadi koja je svojom igrom doprinijela tome da se na terenu pokažu baš sve mane Wilmotsove skvadre. To je Italija, ekipa koja igra toliko taktički potkovano da sve mane njihovih protivnika isplivaju na površinu. Pobijedili su poput Njemaca, šampionski, ali na svoj način. Njemci su konstantno pritiskali pa na koncu postigli i drugi gol dok su Talijani pustili protivnika da se muči jalovo napadajući i frustrirajući se i na koncu ih dokusurili kad su već svi očekivali posljednji sudijski zvižduk. Učinilo me to radosnim, u ovom i ovakvom svijetu način na koji talijani rade stvari postao je staromodno romantičan i čovjeka njihove pobjede počnu radovati onako kako ga raduje kada na TV–u naiđe na film koji je volio u djetinjstvu.

Talijanska Serie A možda više nije tako utjecajna i jaka kako je to bio slučaj tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, ali njihovi najbolji igrači još uvijek igraju u domaćoj ligi gdje većina klubova igra na isti način što možda ne doprinosi boljim rezultatima talijanskih klubova u Europi ali doprinosi tome da većina igrača i u reprezentaciji igra po istim postavkama stvari te se ne mora na brzinu prilagođavati i uigravati. Takvu je momčad lakše uigrati i pripremiti. Tu je Conte rasterećen. Recimo, on o obrani uopće ne mora misliti. Jednostavno je preuzeo Juventusovu užu obranu i to štima savršeno, što se pokazalo i protiv Belgije.

Dok Wilmotsova skvadra prepričava što ima ovdje i ondje i gdje se na svijetu bolje živi i igra, talijani će se posložiti u prepoznatljivu formaciju i da ih probudiš u sred noći. To na reprezentativnom turniru može biti njihova velika prednost. Slično je to i sa Njemcima i Španjolcima koje se apostrofira kao favorite, a to nimalo nije slučajno. Zato se i Engleze može smatrati favoritima ovaj put kad na leđima ne nose breme velikih očekivanja.

Conte je mudar trener, tipičan za talijansku školu. Sjajno čita igru protivnika i ne želi dirati stvari koje već decenijama dobro funkcioniraju, a to je u talijanskom slučaju obrana. Utakmica protiv Belgije mu je dala za pravo. Italiji jedino možda nedostaje majstor Pirlovog kalibra kako bismo je sad i odmah proglasili favoritom turnira, ali netko će tu već isplivati kao lik koji će potegnuti više od drugih kada ne ide.

Možda je mnogima bilo nejasno zašto Conte drži Edera u igri kad ovaj skoro da ne sudjeluje u njoj ali Conte je sasvim lijepo pročitao da belgijska zadnja linija bez Companyija može lako upasti u probleme pa ih je prisustvom drugog napada u igri držao u stalnom strahu. To je mala psihološka smicalica koju možeš prodati jedino ako si sto posto uvjeren da si ispravno procijenio svog protivnika, a Conte je to očito dobro uradio.

Zanimljiva je malonogometna šema kojom Talijani iznose loptu u napad. Lopta iz zdanje linije ide kroz sredinu prema napadaču koji je leđima okrenut od protivničkog gola, događa se to duboko prema centru igrališta, ovaj je iz prve gura na krilnu poziciju odakle se ona vraća natrag prema sredini, a to omogućuje cijeloj momčadi da se presloži u napadačku formaciju i pomakne se prema naprijed konstantno držeći isti razmak među linijama kako bi lopta onda mogla po automatizmu kružiti među talijanskim igračima.

U jednoj takvoj postavci stvari lopta je došla do Bonuccija koji nam je isporučio potez dana. Belgija je bila posložena, ali tu dolazi do izražaja Conteova inteligencija. Stoperi Belgije školski prate dvojicu napadača, dakle i onog navodno suvišnog, a iz drugog plana na njima iza leđa ulazi čovjek iz sredine terena, u ovom slučaju Giaccherini. Bonucci šalje predivan dubinski pas prema šesnaestercu Giacherini kretnjom prema natrag, koja je prethodila pasu, izbacuje svog čuvara iz igre i ulazi u prazan prostor, maestralno prima loptu i posprema je iza Thibauta Curtoisa. Da je Conte igrao s jednim napadačem Giaccherini bi u ovom slučaju morao prevariti dvojicu igrača, a ova situacija ilustrira zašto je Conte držao dva napadača u igri znajući da obrana Belgije bez Companyija, ajde da malo pretjeramo, djeluje kao da prvi put vidi nogometni teren. Pretjerivati se u ovom slučaju može jer se u najavama prvenstva jednako tako pretjerivalo kada se govorilo o snazi Belgijanaca.

Gledali smo ih u kvalifikacijama, pomno smo ih pratili, već je i tamo Walles pokazao da oni nisu tako snažni kako se misli. Pobjeđuju uglavnom protiv momčadi koje se prepadnu njihove individualne klase, ali nogomet je momčadski sport i to su Talijani lijepo, kroz jednu školsku lekciju, pokazali Belgijancima, kojima ova utakmica mora biti škola ako već nije bila ona koju su izgubili od Wallesa. Strašna je Belgija, ali ako ih se preplašite, nisam ja zalud kukao što smo onako naivno gubili od njih. S malo više samosvijesti i hrabrosti i mi smo ih mogli pospremiti. Ali, evo, obećajem da ću prestati žaliti što se BiH nije plasirala na ovaj Euro koji nam je baš po mjeri.

I kako je lijepo vidjeti Điđija Buffona, kako je lijepo vidjeti njegovu strast, želju za pobjedom bez obzira što već skoro 20 godina brani za reprezentaciju. Od njega su belgijski šminkerčići mogli puno naučiti. Deda pokazuje više želje za pobjedom nego neki od njih koji su se tek rodili kada je Buffon već branio za nacionalnu momčad. Gledati Italiju kako igra je kao razgovarati sa starim prijateljem kojeg dugo niste vidjeli.

 

NA MARGINI

Umro je Uzeir Srna, otac hrvatskog kapetana Darija. U javnost je isplivala njegova životna priča. Neki su je znali i od ranije, ali sada su svi kroz jednu životnu storiju mogli vidjeti da i oni ljudi koji nisu poznati široj javnosti mogu biti istinski veliki ljudi. Životna priča Uzeira Srne pokazuje nam je kako veliki povijesni događaji, da prostite, sjebu život malog čovjeka, ali kako se i poštenjem, skromnošću i poniznošću, s punom sviješću o tome da je povijest veća od tebe, može odgojiti upsješnu djecu i živjeti častan i uzoran život.

U priči o Uzeiru Srni imali smo prigodu ponovno čitati i o nogometnim počecima njegovog sina Darija. I njegova nam priča može biti poučna i možda nas natjerati da se zamislimo i svi skupa jednom krenemo stvarati svijet u kojem čelnici nogometnih klubova neće od roditelja talentirane djece tražiti novac kako bi ovi mogli trenirati.  

Dok su se njegovi vršnjaci i kolege razbacivali novcem na putovanjima, Darijo bi jedva imao novac za sok i sendvič, njega nije imao tko „pogurati“, obzirom Uzeir nije imao otkuda podmazivati klupske karike. Ali Darijo se nije stidio toga, bio je ponosan na svog oca, radio je više od svojih vršnjaka, trudio se i s malo sreće i bogom danog talenta na koncu je uspio. A gdje su danas klinci koji su mu se rugali?

To što je Darijo ostao u Šahtaru pokazuje koliko je zahvalan čovjek koji cijeni sve ono što mu je Šahtar pružio i mogućio u životu, a Donjeck je danas razoren grad, ali Darijo ostaje kapetan Šahtara, jer je lojalan i ima nešto što mnogi tetovirani zalizankovići nemaju – čast. A to je mogao naučiti jedino od čovjeka kakav je bio Uzeir čije ime također nije pomagalo njegovom sinu da se uklopi u bespotrebno okrutnom nogometnom svijetu. E, kada rastjeramo divljake i mešetare koji na djeci zarađuju koju marku više onda će možda naš sport, umjesto prijezira vrijedne stvari, postati stvar koja može cijelo društvo povući naprijed. Klubovi umjesto da od djece prave poštene i časne ljude od njih stvaraju novca gladne zvijeri, jer im se već tada pokazuje da je jedini put ka uspjehu i poštovanju podmazivanje tuđeg dupeta lubrikantom na kojem stoji potpis guvernera narodne banke.

Ali dok se to sve ne promjeni imat ćemo samo primjere poput Uzeirovog i Darijovog da nas opominju kakvi smo ljudi i u kakvom svijetu živimo, ali i da nas pouče da se poštenjem i radom i u ovakvom svijetu ipak može daleko dogurati. Zato je dirljiva priča Uzeira i Darija Srne ljekovita u danima kada huligani razvaljuju francuske gradove, kada umobolni manijaci nasumice pucaju po gay klubovima, kada se čini da se sve oko nas raspada i kada nam je prijeko potrebna nada da stvari mogu biti drugačije i bolje.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Kauč selektor, Marko Tomaš, Euro 2016