Euro 2016

KAUČ SELEKTOR: Mađarska Laka konjica kaznila balkanski mentalitet Austrije

Navijači Austrije na Euru
FOTO: Patrice Calatayu
Piše: Marko Tomaš

Jedina prava balkanska momčad na ovom prvenstvu je Austrija. Pokazali su klasični luzerski mentalitet bahatih Balkanaca. Bili su toliko uvjereni u pobjedu protiv Mađarske da su to i najavljivali čak i bez kurtoazne opreznosti

KRATKI REZ

Ispada da bi ova skupina mogla imati najluđi rasplet obzirom su Austrija i Portugal ostvarili nepovoljne rezultate u prvim susretima s momčadima koje je većina ljudi otpisala prije nego se lopta uopće zakotrljala.

U najavi prvenstva pisao sam o Islandu kao potencijalnom iznenađenju turnira i oni su već u provj utakmici napravili malu senzaciju. Odigrali su neriješeno s moćnim Portugalom koji je prema svim analizama važio za prvog favorita skupine.

Njihov forte su krilni napadači, ponajbolji na svijetu, leđa im čuvaju mobilni, čvrsti i odreda na lopti jaki veznjaci, a zadnji red je jedan od najiskusnijih na Euru. No, to nije impresioniralo Islanđane.

Portugal je momčad koju je lako pročitati osim ako Ronaldo ili Nani nemaju lud dan u kojem svi koncepti njihovih trenera padaju u vodu. Portugal ipak igra predvidivo, nekako previše čvrsto za talent kojim raspolažu i nikad me nisu impresionirali. Čak i kad su igrali atraktivno i brzo tu je nedostajalo lepršavosti, nekako je sve robotski i na silu. Vidi se da žele i možda se baš zbog toga toliko i muče. Vrag bi ga znao, zapravo, što je posrijedi.

Island je radnička, čvrsta, prilično troma, ali odgovorna i disciplinirana momčad. A Lars Lagerback je stari lisac. Vrline njegove momčadi poklapaju se s planom igre na koje Portugalce tjera tip igrača kakav imaju. Island je jak u skok igri, a forte Portugalaca je igra preko krila što podrazumijeva priličan broj centaršuteva. Islanđani su, dakle, imali lijek za portugalska nastojanja i postavili su igru u sredini tako da tjeraju Portugalce da igraju preko bokova čak i kad su ovi namjeravali probati doći do gola kroz sredinu. To su radili vrlo koncentrirano i disciplinirano pa je Portugal unatoč ogromnom broju pokušaja uspio postići svega jedan gol. Kad tome dodamo da Ronaldo nije imao svoj dan možemo reći da se Islanđanima sve poklopilo kako su željeli.

Fascinantna je i njihova učinkovitost. Naime, svi njihovi udarci išli su u okvir gola, a jedan je, eto, završio i iza leđa Rui Patricia. Portugalcima jednostavno nedostaje pravi, klasni centarfor s kojim bi njihova igra dobila na raznovrsnosti jer klasa Ronalda, Nanija, Quaresme nije uvijek dovoljna. Previše je to krilnih igrača sa sličnim navikama i momčadi poput Islanda, koje na klupi imaju mudraca kakav je Lagerback, mogu ih zaustaviti s manje ili više problema, ali mogu. Nije to impresivno, nikada nećemo slaviti igru kakvu Island igra, ali treba pohvaliti njihovu pamet, skromnost i učinkovitost. I zapljeskati Lagerbacku, tom sjajnom, nordijski skromnom i jako podcijenjenom stručnjaku, jednom od rijektih ljudi čiji je očinski, učiteljski autoritet godinama poštovao i jedan Zlatan Ibrahimović za kojeg današnji izbornik Švedske, Erik Hamren, kaže: ako hoćete da pitate nešto o Zlatanu to možete pitati jedino Zlatana.

 

PRIČA DANA: MAĐARSKA

Nije bilo drugog načina da se umakne sivilu istočnoeuropskog komunizma osim kroz igru. Mađare je u onom postratnom periodu, iza drugog svjetskog rata, iz tog sivila budio jedino topot njihove drage, legendarne „Lake konjice“ čija je igra bila pokušaj da se udahne sloboda. Higdekuti, Kocis, Puskas i ekipa i danas se smatraju najboljom momčadi koja nikada nije osvojila veliki trofej. Ali iza njih je ostala legenda, velika, veća od svakog trofeja, priča o borbi za zrak, svjetska legenda koja nadilazi mađarske nacionalne okvire. Legenda je to koja govori o nekolicini momaka koji igraju radosno i tako da podsjećaju na čilaše koji galopiraju velikom mađarskom ravnicom dok im se griva vijori na vjetru. Igra je za njih i bila jedini oblik slobode i siguran sam da negdje u nekom rječniku kao jedno od  objašnjenja za riječ sloboda stoji pojam „Laka konjica“. Ako tome nije tako onda bi tu nepravdu svakako trebalo ispraviti.

Jedina prava balkanska momčad na ovom prvenstvu je Austrija. Pokazali su klasični luzerski mentalitet bahatih Balkanaca. Bili su toliko uvjereni u pobjedu protiv Mađarske da su to i najavljivali čak i bez kurtoazne opreznosti. A sjetimo se što je bilo dovoljno da motivira momčad Milana za onu čuvenu pobjedu nad velikom Cruyffovom Barcelonom.

Fabio Capello je svojoj momčadi prije meča jednostavno pokazao novinske članke s bahatim najavama Barcinih zvijezda. Cruyff, također, nikad nije bio poznat po odmjerenosti te je prednjačio u bahatim najavama atenskog finala. Capellu bolji motivacijski materijal nije bio potreban.

Milanovi senatori su dignuli glave i pokazali da se i njih nešto pita o konačnom ishodu te utakmice. Barca je bila potpuno razbijena i godinama se morala oporavljati od tog knock outa kako bi se ponovno domogla europskog trona. Bernd Storck je napravio sličnu stvar kao Capello, ukazao je svojim igračima na manjak poštovanja koje prema njima u najavama utakmice iskazuju austrijski igrači. I dok su Austrijanci na teren izašli kao da su već dobili utakmicu, napuhani hvalospjevima koje na njihov račun već mejsecima sipaju stručnjaci i medijska blebetala poput mene, Mađari su izašli odlučni da, ako ništa drugo, skupo prodaju svoju kožu, ali i puni želje da pokažu austrijskim kolegama da su se malo preračunali i da ne bi trebali paliti vatru i postavljati ražanj dok je zec u šumi. Na koncu se Austrijancima bahatost obila o glavu. Ne pamtim kada sam vidio toliko balkanskog kod neke momčadi, čini mi se da je takav mentalitet nestao s Jugoslavijom kad ono on samo preselio u Austriju skupa s nogama i glavama Dragovića, Junuzovića i Arnautovića.

Mnogi su Mađarsku smatrali pa i najlošijom momčadi ovog prvenstva, a Austriju su isticali kao jednog od pritajenih favorita, ali su Dzsudzsak, Gera, Kleinheisler i legendarni Kiraly uspjeli čak i u tome da jednu od najdosadnijih nogometnih predstava protekla sezone pretvore u komad uzbudljive nogometne drame. Kako je vrijeme odmicalo frustracija Austrijanaca je rasla, a onda su Mađari ubacili u višu brzinu. Kleinheisler je odjednom počeo pokazivati da ne zna samo krasti lopte i predavati je najbližem do sebe nego da njegove noge kriju neka zanimljiva rješenja. Odigrao je par povratnih pasova sa Szalaiem i ovaj je postigao pogodak. Bio je to prvi pogodak koji je, napadač o vokaciji, Adam Szalai postigao ove godine. Ali Bernd Storck mu je vjerovao, a i nije baš da je imao druga rješenja, i pogodio je. Adam Szalai postigao je pogodak za vodstvo Mađarske na zaprepaštenje cijelog nogometnog svijeta a pogotovo Austrijskih igrača koji su tek tada počeli shvatiti da bi se moglo dogoditi da izgube utakmicu od Mađarske.

Kad nema drugih argumenata Balkanac će početi prosipati silu. Vidjeli smo to toliko puta u našim životima. Aleksandar Dragović je dobio drugi žuti karton zbog nepotrebnog prekršaja u protivničkom šesnaestercu i tako malo podebljao onaj gol prednosti koji su u tom trenutku imali Mađari. Mađari su tada počeli potpuno kontrolirati utakmicu. I onda su još uspjeli potvrditi pobjedu. Priskin i Stieber su izveli sjajnu kontru i ludilo je moglo početi.

Vidjelo se da su Mađari igrali za čast. Umišljeni austrijski balkanci su dobili lekciju kakvu su zaslužili jer su bez imalo poštovanja unaprijed eliminirali protivnika. Bila su to dva potpuno drugačija pristupa. Jedan je urodio organiziranom igrom s punom sviješću o tome da će onaj tko u ovoj utakmici bude bolji u duel igri vjerojatno odnijeti pobjedu, drugi je urodio nadmenim nogometarenjem koje bi Austriju moglo koštati plasmana u drugi krug natjecanja obzirom se moraju potući s Portugalom i pobjediti ga kako bi uopće mogli razmišljati o prolasku u naredni krug Eura. 52 godine je Mađarska čekala pobjedu na Euru i dočekala ju je. Nije to ni sjena „Lake konjice“, ali mogao bi biti prvi mali korak kojim mađarski nogomet ponovno gradi svoj identitet i izlazi iz legende u neku novu nogometnu stvarnost nad kojom neće lebdjeti duh najbolje momčadi koja nije uspjela postati svjetskim prvakom.

NA MARGINI

Francuska policija je počela s deportacijom ruskih huligana, ali navijački neredi se nastavljaju. Poprište novih sukoba je Lille kojeg su nakon njemačkih i ukrajinskih, pohodili engleski i ruski huligani. U blizini Pariza na stravičan način je ubijen policajac. Njega i njegovu suprugu ubio je čovjek kojeg se povezuje s terorističkim organizacijama. Čini se da je sigurnost u Francuskoj potpuno izvan kontrole državnih službi. Ali ja sam naišao na jednu zabavnu navijačku storiju.

Naime, hrvatski i turski navijači uspjeli su francuskoj policiji prodati foru iz filma Brave heart. Priča kaže da su se na suprotnim stranama jedne pariške ulice našle dvije grupe navijača, jedni u hrvatskim, drugi u turskim dresovima. Svo vrijeme i jedne i druge je pratila policija. U jendom trenutku skupine su se zaustavile jedna preko puta druge i počeli su dernjava. Dogodilo se neminovno. Navijači su se preko ceste zaletjeli jedni na druge, promet je stao, policija se pripremala intervenirati, ali kad su stigli do sredine ceste Hrvati i Turci su, umjesto da započnu tučnjavu, digli ruke u zrak i stali se srdačno pozdravljati pa zatim grliti i ljubiti. Policija je bila zaprepaštena a slučajni prolaznici su prasnuli u smijeh.

Navijači su zajedno nastavili svoj put. Takvi dogovori su zabavna strana navijačke kulture. I, dakako, daleko zdravija za sve nas od one mračne strane koja nam iz Rusije stiže bez imalo ljubavi.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Euro 2016, Marko Tomaš, Kauč selektor