Euro 2016

KAUČ SELEKTOR: Hrvatski navijači su divljaci i huligani ali su oni iz svečanih loža daleko opasniji likovi

FOTO: HNS
Piše: Marko Tomaš

I ajde malo da razmislimo kako je moguće da se na koncu dogodi nešto takvo obzirom je to najavljeno već prije nekoliko mjeseci. Kako je moguće da nitko to nije unaprijed spriječio. Jebiga, sad Mamići mogu upirati prstom u krivce za nerede i tim opravdati eventualni - ali sada čini se neminovni - neuspjeh

KRATKI REZOVI

Opet je stvar krenula iz zadnje linije. Chielini pa Zaza pa Eder. Jedan prema nula za Italiju. Beznadežno talijanski. Gol u posljednjim trenucima meča. Onaj koji ti potpuno ubije volju, onaj koji ti pregazi sve nade. Talijani su odigrali lošu utakmicu u usporedbi s onom protiv Belgije. Šveđani su odigrali puno bolju utakmicu u usporedbi s onom protiv Republike Irske. Pobjedila je Italija. Opet, po tko zna koji put u nogometnoj povijesti, protivno svakoj logici.

Nije tu bilo drastičnih taktičkih ili kakvih drugih zamisli. Najsenzacionalniji događaj je lagano buđenje talijanskog nogometnog diva na kojeg je malo tko ozbiljno računao prije Eura. Možda Ibrahimović sam može pobijediti poneku europsku selekciju, ali protiv Italije nitko ne može sam, pa ni Ibra i deset malih patuljaka koji bi trebali spremiti nogometni poklon za one Šveđane koji su bili dobra djeca tijekom protekle godine. Gledajte Italiju u tom kontekstu kao Grinča. Jači su od Šveđana za Antonia Contea. I, jebiga, jači su za činjenicu da su Talijani.

Španjolci su lagano došli do pobjede protiv Turske, koja se promiče u najlošiju momčad Eura.

Ponovno je u španjolskim redovima blistao Andres Iniesta. Probajte, onako sebi za azabavu, zamisliti španjolsku momčad bez malog Katalanca. Bila bi to momčad koja bi se jako mučila da pobijedi Tursku koliko god loša bila. A opet ću to ustvrditi – ovo je najlošija momčad Turske otkad ja pratim nogomet.

A tome ima već tridesetak godina. Nem smisla analizirati taktičke postavke. Španjolska igra po svom, sada već starom, prokušanom receptu i to im polazi za nogom zbog Andresa Inieste. Turskoj više ne može pomoći ni vojskovođa Fatih Terim. Toliko je u posljednje vrijeme isticao bitnost motivacije da je zaboravio da se bavi taktičkim postavkama. Zato mu momčad ima crne rupe u igri po nekoliko puta tijekom utakmice. A Španjolci su to znali iskoristiti. Vjerujem da su ovo posljendji dani Fatiha Terima na klupi Turske. Šteta što se nije ranije povukao. Taj legendarni trener mogao je u tom slučaju otići kao pobjednik koji ima rješenja za sve. Ovako će se povući i napustiti reprezentativni nogomet na zadnja vrata. Previše se zanio. Povjerovao je u jednom trenutku u novinarska laskanja. Samo njegovo prisustvo može razdrmati turske igrače, ali odlazi kao čovjek koji je sukrivac za najlošiju Tursku u povijesti. Svejedno, Terim je najveća figura turskog nogometa u povijesti. I to posve zasluženo, bez obzira na samoljublje koje ga je povuklo da stane na čelo nogometnih mediokriteta.

PRIČA DANA: RVACKA

Sve je propalo, sav trud igrača i stručnog stožera je pao u vodu. Zbog nekolicine imbecila. Do trenutka kad su baklje počele letjeti po stadionu Saint Etiennea Hrvatska je bila najbolja momčad Eura. Jedan gol je primljen kao kazna za neke loše odluke, drugi je primljen jer su misli hrvatskih igrača bile posvuda osim na terenu. Navijači Hrvatske poveli su Češku u pobjedu.

Bio je to grozan čin. Trenutak u kojem je mala skupina ljudi u par minuta uništila snove par milijuna.

Možemo filozofirati o tome koliko nam volja, ali to neće promjeniti situaciju, povijesni moment u kojem se raspada Hrvatska.

Bezbroj smo puta govorili da je nogomet metafora života. I ono što se dogodilo par sati iza podneva u St. Etiennu je najbolji dokaz za takvu tvrdnju. Rat hrvatskih navijača protiv nacionalnog nogometnog saveza je zapravo isti onaj rat koji se vodi u političkoj areni. To je bilo rušenje države koju u talačkoj krizi drže tipovi poput Zdravka Mamića. I kod nas je slična situacija, samo što mi imamo minijaturne verzije Mamića, više njih doduše ali ipak minijaturne.

Mnogi će se zapitati kakve to veze ima s Rakitićem, Modrićem i ekipom. Stvar je prosta. Nitko od njih nije zaslužio poštovanje tih krembila - ali samo ih zbog metoda ratovanja nazivam tako - jer nitko od njih nije odbio da sudjeluje u javnoj pljački javnog dobra jednog nacionalnog sportskog saveza.

Edurardo Da Silva je pokušao preko suda izbaciti Mamića iz sedla ali to je nemoguće, između ostalog jer se nitko osim njega nije usudio da pokuša raskinuti ropski odnos s Mamićem. Dudu je ubrzo zaboravljen, a trebao je prestići Davora Šukera po broju golova u nacionalnom dresu.

Oličenje svega lošeg u hrvatskom tranzicijskom društvu nalazi se u, ili je vezeno uz nogomet. Zato je nogomet bitan jer izaziva snažne reakcije i katkad pomogne u kanaliziranju bijesa ili očaja. Hrvatski navijači se nadaju da će ih netko izvana spasiti od Mamića jer vide da na domaćem terenu Maminju i kompaniji takozvana pravna država ne može - ili ne želi! - ništa.

Dečki s tribina jesu divljaci i huligani, ali oni iz svečanih loža, oni koji upiru prstom u navijače, su daleko opasniji likovi.

I ajde malo da razmislimo kako je moguće da se na koncu dogodi nešto takvo obzirom je to najavljeno već prije nekoliko mjeseci. Kako je moguće da nitko to nije unaprijed spriječio. Jebiga, sad Mamići mogu upirati prstom u krivce za nerede i tim opravdati eventualni - ali sada čini se neminovni - neuspjeh.

Hrvatska je bila spremna otići do kraja. Malo je tko u povijesti suvremenog nogometa potkopao loptu preko Petera Čecha kao što je to učinio Ivan Rakitić, sve je djelovalo glatko, gotovo u transu i nikada Česi ne bi došli u prigodu da pucaju penal, bez obzira što se vidjelo da je izlazak Luke Modrića malo poremetio režiju hrvatske igre, da se na tribinama nije dogodilo što se dogodilo. Ali ako ovu utakmicu, koja se odvija izvan travnjaka, uspiju preokrenuti u svoju korist, onda su igrači Hrvatske istinski šampioni. Ali tko će pronaći volju za igru u ovoj situaciji kad se ne poštuje ni tužna sudba kapetana Srne. Ali i oni bi mogli za ono na tribinama okriviti popularnog Maminja i njegovu svitu, a ne samo navijače.

Žao mi je onako inspirirane ekipe na terenu, ali i oni bi morali shvatiti da nogometne pobjede jesu radost, ali kratkoročna, pomagalo za dan dva, a skidanje okova u koje su njihovu zemlju okovali raznorazni Mamići stvar bitna na duge staze.

NA MARGINI: DELOŽACIJE

Govoreći o raznim verzijama Mamića, što da čovjek kaže na gnusnu činjenicu da je seniorska rukometna repezentacija naše zemlje izbačena iz hotela zbog neplaćenih računa. Kud se dede patriotizam vlasnika bez obzira što mu rukometni savez nije platio nije li mogao preći preko toga ne bi li podržao momke koji su primorani na put u Slovačku krenuti autobusom kao srednjoškolska ekskurzija, a nisu srednjoškolci već reprezentativci jedne kakve takve države? Dragi moji, svaki patriotizam o kojem se javno reve završava i počinje s novčanikom raznoraznh vrsta vlasnika. Ne raspada se samo Rvacka po šavovima, BiH je odavno raspadnuta. Samo se sramota gomila po vremenu koje će jednom postati povijesno. Užas će biti zapisan, o njemu će se učiti, ali je pitanje da li itko ikada uspije išta naučiti iz njega.

Rukometnu reprezentaciju su izbacili iz hotela a staru gospođu Katu Šarić su deložirali iz njenog stana.

O tom smo gnusnom slučaju pisali na Žurnalu prije par mjeseci. Ovoga puta solidarni građani se nisu okupili u velikom broju a ženi je otet stan zbog duga od par tisuća maraka. Stan je već kupila, kršeći nepisani kodeks, jedna beskrupulozna gospođa koja je zaposlenica iste institucije koja je oteti stan Kate Šarić dala na dražbu kako bi podmirila troškove. I ja sam uvjeren da ta žena u svemu tome ne vidi problem. Stvari su otišle predaleko. Potpuno smo podivljali. Smetamo jedni drugima. Varamo jedni druge. Otimamo stanove jedni drugima. Vodimo ratove na tribinama. A gospoda iz svečane lože se čude i križaju ili prizivaju Boga.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Zdravko Mamić, Kauč selektor, Marko Tomaš, Euro 2016