Euro 2016

KAUČ SELEKTOR: Zlatan nije mogao sam i zato se opraštamo od jednog od najvećih

FOTO: Reuters
Piše: Marko Tomaš

Već smo se pozdravili sa Zlatanom, Bjerezuckim, Ignjaševičem, Rosickim, Plašilom, Ratom a sa svima njima završava i jedna era, završavaju neka prijateljstva koja smo ostvarili s njima samo ih gledajući na travnjacima, završavaju komplicirani odnosi koje smo imali i koji su se kretali od mržnje i prijezira do oduševljenosti i iskrene ljubavi. To je jedna od dimenzija nogometa koja se često izgubi u moru statistike, potroši se u pretrčanim kilometrima i biva upucana ravno u srce savšreno preciznim dodavanjima

KRATKI REZOVI

Tužan je to bio oproštaj od jednog od najvećih. Zlatan se s međunarodne reprezentativne scene ispisao porazom. I jednim neopravdano poništenim zgoditkom koji je mogao utakmicu usmjeriti potpuno drugačije obzirom je u tim trenucima rezultat bio na nuli.

Zlatan jednostavno nije mogao sam. Kalstrom i Berg su u godinama, a nekada su bili sasvim solidni skundanti Ibri. Isakson je branio je sve što je bilo u njegovoj moći, ali onaj šut Naingolana, onu bombu koja se pritom odbila od švedskog braniča nije mogao zaustaviti, a mi smo u tom trenutku mogli zaključiti da je gotova cijela jedna era reprezentativnog nogometa, ona u kojoj se uvijek moralo računati sa Zlatanom. Opet smo vidjeli jalovu Belgiju, ali kvalitetom toliko nadmoćnu Švedskoj da je morala pobijediti pa makar i na silu. Još uvijek nisam siguran koliko Belgija stvarno može, bez vođe i bez trenera sposobnog da razigra talent koji ima na terenu možemo samo zaključiti da su nepredvidivi. Ako ih krene mogu ostvariti ono što su im svi predviđali, ali ja mislim da će se opet saplesti na prvoj ozbiljnoj prepreci na koju naiđu. Ždrijeb ih je realno gledano pomazio. U osmini finala idu na Mađarsku. Bolje nije moglo ali...

Mađarska se toliko opustila i napunila samopuzdanjem da umalo nisu iznenadili favorizirani Portugal. Igrali su, što bi doajeni rekli, va bank i iznenadili su i mene pa i vlastitog trenera. Čovjek je sam to priznao nakon utakmice. Portugal se jedva izvukao, ali unatoč svim kritikama, baš onda kad je njegovoj momčadi trebalo upalio se Cristiano Ronaldo, iako vidno iznuren, igrajući očito nezaliječen, Ronaldo je uspio krajnjim naporima prosuti malo magije, one koja je nedostajala ovom prvenstvu, ronaldove magije. Zlatan nas je uskratio za istu, ali barem Cristiano nije. Iako mi je izrazito antipatičan, on je pomalo i žrtva neizbalansiranosti portugalske izabrane vrste. Igrači zadnje linije su redom nogometne legende i u godinama su kada ne reagiraju onako kako su nekada činili, igraju jedino na autoritet vlastite pojavnosti, srednji red je nekako kus, ni blizu kvaliteti koju Portugal ima na krilnim pozicijama, a pokazalo se da momčadi koje forsiraju igru preko krila ne prolaze baš najbolje na ovom prvenstvu, preciznije momčadi kojima je takva igra jedini forte.

Foto: Reuters

S potpuno zdravim Ronaldom u punoj formi sve to pada u vodu, ali ovako bojim se da Portugal preko Hrvatske može proći isključivo ako Cristiano nekim čudom u dva dana dođe na vrhunsku razinu. No, nakon utakmice protiv Mađarske u kojoj se emotivno i fizički potrošio pitanje je da li će smoći snage sličnu predstavu ponoviti za par dana. Nani je vukao Portugal dok se nije upalio Ronaldo. Prošli su na jedvite jade, ali mislim da je to i njihov krajnji domet. Iskreno, pristran sam pa bih i volio da tome bude tako. Neuvjerljivi Portugal ne bi smio proći protiv momčadi koja je igrala najbolji i najlepršaviji nogomet u dosadašnjem dijelu prvenstva. Bilo kako bilo, ispada da su svi nepredvidivi, jako se puno čudnih i neočekivanih stvari dogodilo na ovom Euru pa je potpuno nejasno što možemo očekivati od momčadi koje ne liče na same sebe a Portugal spada među njih za razliku od Mađarske koja je procvala, otkočila se i pokazuje čak i naznake visoke kvalitete na trenutke. Odigrali su jednu divlju utakmicu protiv Portugala, utakmicu potpuo izvan trenerske kontrole. Storck je pustio svoj epulene da se ispušu jer već su ranije ostvarili zacrtano a Portugal je onda pošto poto morao spašavati što se spasti da.

Hrvatske što se tiče ždrijeb ih nije pomazio, jer su objektivno dobili najtežeg mogućeg protivnika od svih koji su ih mogli zapasti, ali ako želiš biti prvak onda moraš pobjeđivati sve redom. Igraš svoju igru i tjeraš do krajnjih granica.

Island je najprijatnije iznenađenje turnira. Austrija pak spada među najveća razočaranja. Prosto je nevjerojatno kako se lako ispuhao austrijski balon, koliko je beskarakterno djelovala momčad koja je važila za jednu od momčadi koje bi mogle iznenaditi. No, iznenadio je Island vođen mudrom glavom Larsa Lagerbacka. Momčad koja bi po tjelesnim predispozicija mogla komotno igrati košarku uspjela je ostati neporažena u skupini. Treba podcrtati još jednom, na primjeru Islanda i Austrije. Radom čovjek može nadomjestiti mnogo toga, a talent bez rada i pametnog pristupa može izazvati samo žaljenje za protraćenim životom.

PRIČA DANA: IRSKA

Bila je to begninijevksa predstava Italije. Pomalo lakrdija. Conte je po starinski odlučio odmoriti nekolicinu igrača, isprobati neke druge varijante i iskoristiti utakmicu protiv Irske da mu bude neka vrste pripremnog ogleda za knock out fazu. Jeidno što je skužio je da je Insigne tu kada mu momčad treba malo talenta da oplemeni sustav koji realno može opsluživati deset prosječnih igrača. Nije to bila fer odluka od strane Contea obzirom je o rezultatu njihove utakmice ovisila sudbina nekolicine drugih ekipa na turnira, ali, na koncu konaca, to nije Conteov problem, takav je život, svatko se mora pobrinuti sam za sebe. Turci to nisu učinili pa su izvisli, ali zato je hrabra irska momčad zgrabila prigodu koja joj se pružila. Ne radi se ovdje samo o plasmanu u osminu finala, ovdje se radi o pobjedi nad jednom od najvećih reprezentacija u povijesti, a to su utakmice koje ostaju zapisane u nogometnim analima, utakmice o kojima se priča, utakmice koje odu u legendu i ta se legenda prenosi s koljena na koljeno. Irci su ovu utakmicu doživjeli jako emotivno. Bilo je dirljivo vidjeti čvrstog momka, jednog od onih koji je rijetka biljka, koji pomalo podsjeća na prohujala vremena, Robbija Keana u suzama. A što tek reći za legendarnog Martina O' Neala, čovjeka koji nas svojom pojavom sjeti da je nekada davno postojao jedan Nottingham Forrest predvođen jednim od najboljih trenera u povijesti, Brianom Cloughom, podsjeti nas na to koliko je strasti potrebno uložiti kako bi sa dna uspio postići nešto i ostaviti trag u bilo kojem segmentu života na ovom tužnjikavom planetu. Nije Martin O'Neal cutting edge trener, nije pomodan, izgleda kao da je pobjegao iz „Bijega u pobjedu“, ali svoj posao doživljava sa strašću većom od svih ušminkanih manekena koji danas vladaju svjetskim nogometom. Hrabrost i beskompromisnost je možda jedino što je povukao od svog velikog učitelja Clougha, ali i to je lijepo i dovoljno da nas vrati na tren u vrijeme kad svlačionice nogometnih stadiona nisu imale pet zvjezdica i kad su nogometaši bili šljakeri, proleteri zbog čega je nogomet i postao toliko velik jer se s tim ljudima mogao identificirati svatko.

Foto: Reuters

Irska nam nikada neće pružiti vrhunske nogometne predstave. Irska će nam uvijek pokazati kako se igra hrabro, do kraja, s vjerom da se može pobijediti bilo koga ako se čovjek dovoljno potrudi. I ako ima pravde, a katkad je ima jedino na nogometnom terenu, tamo gdje često ima i jako puno nepravde, Irska će se možda osvetiti za francusku podlost, za dodavanje rukom koje mi je ukaljalo cijelu karijeru jednog od meni najdražih igrača u posljednjih dvadeset godina. Sjećate se Thieryija Henrija i onog rukometnog dodavanja koje je srušilo irske snove? E, vjerujem da će Irci igrati s još više vjere i hrabrosti u osmini finala ne bi li osvetili tu nepravdu. A ljudi strastveni poput Iraca puno teže podnose nepravde od nekih drugih, koji sve to shvataju samo kao običan dan u uredu.

NA MARGINI

Kad smo se već dotakli prohujalih vremena ne smijemo zaboraviti pomenuti jednu osebujnu pojavu koja nas podsjeća na to kakvi su likovi nekad igrali nogomet. Nisu to bili zalizani, tetovirani, u svilu i kadifu umotani tipovi nego prave mangupske njuške, katkad opake, ponekad i smiješne na simpatičan način, onako kako je smiješan Gabor Kiraly.

Drago mi je da ćemo njegovu sivu trenirku vidjeti barem na još jednoj utakmici. Moramo baciti oko i na taj popratni dio ovog turnira. Oprostit ćemo se od puno legendi. Vjerojatno po zadnji put na velikim turnirima gledamo istinske legende poput Buffona, Casillasa, Keanea, Podolskog, Gomeza, Srnu, Carvalha... Već smo se pozdravili sa Zlatanom, Bjerezuckim, Ignjaševičem, Rosickim, Plašilom, Ratom a sa svima njima završava i jedna era, završavaju neka prijateljstva koja smo ostvarili s njima samo ih gledajući na travnjacima, završavaju komplicirani odnosi koje smo imali i koji su se kretali od mržnje i prijezira do oduševljenosti i iskrene ljubavi. To je jedna od dimenzija nogometa koja se često izgubi u moru statistike, potroši se u pretrčanim kilometrima i biva upucana ravno u srce savšreno preciznim dodavanjima.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Euro 2016, Marko Tomaš, Kauč Selektor, Zlatan Ibrahimović