Melanholija ljevice

HODOČASNICI ISPRED VRATA: Vučić ne spava i hoće da čini ali opet ne postizava

FOTO: Zoran Žestić, TANJUG
Piše: Andrej Nikolaidis

Nema gdje nisam bio. I u Bosnu sam išao, u Sarajevo, kod onog Torabija. Kupio gajbu vode od njega, od toga mi bilo bolje dva mjeseca, onda sve Jovo-nanovo. Bio i kod Milana Tarota, sve uradio kako mi je rekao: mazao uši kokosovim uljem, držao klikere ispod jastuka, slušao po cijeli dan one vajtsnejk, pa opet ništa

„Mandatar za sastav nove vlade Aleksandar Vučić počeo je razgovore s građanima jutros oko 5.30 u zgradi Vlade u Beogradu. Neki građani su došli jutros oko tri kako bi zauzeli red ispred zgrade Vlade“ - N1

(Beograd. Prostor ispred zgrade Vlade Srbije. Ljeto, pet je ujutro. Ljudi stoje u nepreglednoj koloni).  

Prvi hodočasnik: A što si ti ovdje, komšija?

Drugi hodočasnik: E moj kume... Imam problema sa šećerom, pa rekoh da vidim, možda može pomoći.

Prvi hodočasnik: Pa koliko ti je šećer?

Drugi hodočasnik: Bogami ide i do 13.

Prvi hodočasnik: Nema šta, pripazi se. Ako ti se popne na 14, Vlada će te privatizovati i kupiće te Kole.

Drugi hodočasnik: Lako ti se sprdati sa poštenim čovjekom. Nego, kojim ti dobrom ovdje?

Prvi hodočasnik: Žena me ostavila. Računam, ako bi on porazgovarao sa njom, možda bi se vratila.

Drugi hodočasnik: Kako si lajav, nije čudo da je pobjegla.

Prvi hodočasnik: Nije zbog dugog jezika.

Drugi hodočasnik: Nego?

Prvi hodočačasnik: Imam tešku ruku.

Drugi hodočasnik: Ne možeš tako, kume, prošlo je to vrijeme.

Prvi hodočasnik: Ljudi smo, griješimo. Eto, i on je bio u krivu, i to dvadeset godina, pa se promijenio. To ću ga zamoliti da joj poruči; da ću se popraviti, kao što se on popravio. 

Drugi hodočasnik: Meni su ljudi rekli da hoće da učini.

Prvi hodočasnik: Kako neće, pomaže koliko može, samo što iz mrtvih ne diže, tri sata dnevno spava, i opet ne postizava, tolika je muka na narod pala. Da se klonira, opet ne bi uspio sve da riješi.

Treći hodočasnik: Ne može ni on sve sam. On je zlatan, ali oni oko njega ne valjaju ni pišljiva boba.

Hodočasnica jedan: Pa nisam mu ih ja birala, sam ih je postavio.

Prvi hodočasnik: Hoćeš ti da ti pomogne ili ćeš da ga olajavaš?

Hodočasnica jedan: Ne olajavam ga, nego realno govorim.

Prvi hodočasnik: Realno, ja ću na red doći prije tebe i reći ću mu šta pričaš za njega. Treba čovjek da zna kakvog sve ološa ovdje ima. Kad ti ne valja, idi kod Tadića, neka ti on pomogne.

Hodočasnica jedan: Špijunu!

Hodočasnica dva: Njoj ti je svejedno kod kojega će, samo da je oženjen.

Hodočasnica jedan: Ti jezik za zube, rospijo.

Hodočasnica dva: Sram te bilo da te bilo. Otmeš mi muža i još me vrijeđaš pred svim ovim narodom.

Pozornik: Tišina. Ponašajte se mirno i dostojanstveno. Nije vam ovo Mesara Lenče, nego Vlada.

Hodočasnica dva: Dobro me napomenu, da svratim poslije do Kalenića i kupim malo kostiju za supu.

Četvrti hodočasnik: A za kad planiraš tu supu? Za Božić? Vidiš koliko nas je, manje nas je izginulo na Kosovu. Ja bih sad potpisao da me primi za sljedeći Vidovdan.

Peti hodočasnik: Pa kad se ubacuju preko reda.

Pozornik: Preko reda ulaze samo hitni slučajevi.

Hodočasnica jedan: Pa je ona napirlitana što sad uđe hitan slučaj?   

Pozornik: Tišina. Mirno i dostojanstveno.

Treći hodočasnik: Ja ću da čekam, taman do Vidovdana ako treba. Meni je on posljednja nada.

Prvi hodočasnik: A šta je tebi, komšija?

Treći hodočasnik: Nema gdje nisam bio. I u Bosnu sam išao, u Sarajevo, kod onog Torabija. Kupio gajbu vode od njega, od toga mi bilo bolje dva mjeseca, onda sve Jovo-nanovo. Bio i kod Milana Tarota, sve uradio kako mi je rekao: mazao uši kokosovim uljem, držao klikere ispod jastuka, slušao po cijeli dan one vajtsnejk, pa opet ništa.

Hodočasnica dva: E ako ti Milan nije pomogao...

Prvi hodočasnik: Ja sam čuo da će Milan u novu vladu.

Drugi hodočasnik: Bolje i on nego Čeda.

Hodočasnica jedan: A šta ti znaš? Šta ti imaš protiv njega? Čeda nije za ovaj naš jad, Čeda je za Holivud, da igra u Brzi i bijesni. Betmena da igra, bre.

Hodočasnica dva: Rekoh ja: voli oženjene...

Treći hodočasnik: ... elem, ako mi Aca ne pomogne, prdnuo sam u čabar.

Hodočasnica jedan: Ma pomoći će ti. Kad je sebi pomogao, svakome može.

Pozornik: Tišina. Bez politike u koloni.

Prvi hodočasnik: A ti mlada, jesi ti bolesna ili satiričar? Je li ti znaš u koji si red stala, šta se ovdje čeka? Znaš da ovo nije audicija za kod Kesića?  

Treći hodočasnik: I Kesića sam zvao, ni on da pomogne.

Prvi hodočasnik: Nego, ne reče nam šta je tebi? Šta kažu doktori?

Treći hodočasnik: Dao je meni doktor odmah dijagnozu. Kaže: hipohondrija. Ja pitam: šta ti je to? On će meni: ništa, to ti je neizlječivo.

Šesti hodočasnik: Čekajte, ovo nije audicija za vladu?

Sedmi hodočasnik: Naravno da nije. Premijer želi da se iz prve ruke upozna sa problemima građana, da bi ih uspješnije rješavao. Osim toga, želi da rastereti sistem. Da sad krenete po bolnicama, sudovima, zavodima za zapošljavanje – nigdje žive duše. Svi bolesni, nezaposleni, tuženi skupili su se ovdje. Premijer je sve preuzeo na sebe, da ljekari, sudije i službenici malo odmore.   

Hodočasnica dva: Vi se, izgleda, baš razumijete u ove stvari. A da ne poznajete, slučajno, lično Vučića?

Sedmi hodočasnik (skromni osmijeh): Pa, moglo bi se i tako reći...

(Čuje se komešanje. Stariji muškarac u odijelu pokušava se ugurati u red. Ljudi koji čekaju negoduju. Muškarac na psovke i dobacivanje prezrivo odmahuje rukom. Stane u red ispred Hodočasnice dva.)

Hodočasnica dva (hinjeno ljubazno): Gospodine, jeste li sigurni da je baš tu vaše mjesto?

Stariji muškarac (jak crnogorski akcenat): Gospođo, da nijesam praški đak, sad bih vam jeba oca.

(Sedmi hodočasnik namigne pozorniku i pokaže put drskog starijeg muškarca. Pozornik ga izvede iz reda i odvede u policijska kola. Sedmom hodočasniku priđu dva krupna, ćelava muškarca u odijelima. Jedan od njih šapne mu: „Šefe, vrijeme je, za pet minuta otvaramo“).

Sedmi hodočasnik (dok odlazi u pratnji agenata): Dame i gospodo, do skorog viđenja...

Hodočasnica jedan: Ljudi moji, ma je li ovo bio...

Prvi hodočasnik: Ja ga gledam, i vidim, ali opet ne vjerujem svojim očima.

Drugi hodočasnik: Sekundarno sam ga prepoznao.

Hodočasnica dva: Ja ću samo reći da je uživo estetski ljepši nego na televiziji.

Četvrti hodočasnik: E sad ste svi pametni, svi ste znali. A dok je bio tu, niko ništa... Takav smo mi narod, ne umijemo da prepoznamo veličinu ni dok pred nama stoji. Lijepo ja govorim: politika – to je za poznavaoci, nije za šiljokurani.

Drugi hodočasnik: Mene ovo podsjetilo na jednoga, živio u selu pored moga... Lažirao čovjek svadbu, samo da vidi šta će mu ko donijeti. Sve zapisao u tefter. Onda do kraja života, kad god bi ga pozvali na svadbu, za poklon nosio tačno ono šta je taj njemu donio.

Prvi hodočasnik (gleda u kesu): Ja se, stvarno, nisam nešto pretrgao: boca rakije i dvjesto grama kafe, koliko da ne dođem praznih ruku. Ali od srca je.

Četvrti hodočasnik: Ljudi, počinje. Evo su otvorili vrata. Hajde, neka nam je svima sa srećom.

(Poneko se prekrsti, poneko se pomoli. Red se mirno i dostojanstveno kreće ka zgradi Vlade).
 
(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Aleksandar Vučić, Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis