Čitaonica Žurnal

Nestajanje grada: Sjećate li se mostarskih rudara?

FOTO: bljesak.info
Piše: Marko Tomaš

Miniranjem rudarskog tornja i pretvaranjem rudnika u „stambeno – poslovni“ kompleks dogodila se najveća rudarska tragedija u povijesti. Ne samo da su mrtvi rudari još jednom ubijeni, oni po novoj povijesti nikada nisu ni postojali

Malo tko danas zna da je suvremeni Mostar izrastao oko rudnika mrkog uglja. Eksploatacija uglja bila je zaslužna za transformiranje Mostara iz isključivo trgovačkog mjesta u grad koji se industrijalizira. Mnogi Mostarci su, zapravo, potomci rudara. Cijelo je jedno naselje izraslo oko rudnika. Mostar je zbog rudnika postajao Grad. Jer grad ne čine zgrade, ulice, bulevari, grad gradom čine djelatnosti koje se u njemu obavljaju, industrija oblikuje mentalitet ljudi, razinu solidarnosti, odnose među ljudima.

Socijalizam je od rudara stvorio mit. Iako su i u tom sustavu rudari živjeli teško njima smo se ponosili, a i oni sami bili su ponosna radnička kasta koja obavlja posao koji ne može svatko raditi.

SUDBINA RADNIČKE KLASE

George Orwell je u knjizi/eseju „Put za Vigan“ opisao svoje iskustvo života s rudarima na sjeveru Engleske. Tu bi knjigu svatko trebao pročitati. Orwell u njoj problematizira ne samo odnos kapitalista prema radništvu nego pogotovu licemjerni odnos salonske ljevice spram radništva. No, te su političke opsrvacije na margini reportaže kroz koju Orwell opisuje ne samo rudarski posao te silazi s rudarima u jame, ne samo uvjete u kojima žive nego i odlike posebnog mentaliteta koji odlikuje te ljude, njihovu posebnu fizionomiju koja se razvila u odnosu na posao kojim se bave.

Na rudarskim plećima je počivala industrijalizacija, ali njihov je položaj oduvijek bio težak. Oni su bili prvi u proizvodnom a zadnji u prehrambenom lancu. To je nekako sudbina radničke klase. One koje se danas svi stidimo i koje se ne želimo sjećati. Stidimo se rudara od kojih smo potekli, koji su nas othranili.

Da tomu nije tako valjda bismo u ovom gradu, koji se zove Mostar, ostavili kakav takav spomen na rudare, na rudnik iz kojeg je, na koncu konaca, grad i izrastao. Recimo, od rudarskog tornja napravili bismo spomenik, vidikovac nekakav, ispod njega parkić, malu zelenu površinu, tu bi stajala i tabla koja bi nas podsjećala na dio povijesti Mostara, one radničke, rudarske povijesti koja je vjerojatno i najbitnija za grad, ali danas ju se pod svaku cijenu želi izbrisati, kao što se briše sve što je Mostar (u)činilo gradom.

Dok ovo pišem opet sam se uhvatio kako čitam izvješće s Veležove utakmice iako sam se zarekao da to više nikada neću činiti. Moje razmišljanje je jednostavno. Ako pristanem „navijati“, uopće pratiti ovdašnje nogometne lige, to znači da pristajem na postavku stvari kakve jesu u svim segmentima življenja. A nikako ne mogu prihvatiti bosanskohercegovačku stvarnost kao nešto normalno i razumljivo. Mi, jebiga, živimo u vremenskoprostornom diskontinuumu, nekoj vrsti crne rupe gdje vrijeme, politika itd. ima neke potpuno poremećene zakonitosti koje ne važe nigdje drugdje nego na  prostoru koji se na zemljovidu naziva Bosnom i Hercegovinom.

Dok ovo pišem kroz prozor dopire urlikanje s gradskog bazena. To je mostarska stvarnost. Cjeloljetni teror glazbom s otvorenog bazena koji je dat u koncesiju jednom ugostitelju koji tu, u srcu grada, organizira koncerte balkasnih pjevačkih zvijezda, a svima je dobro znano tko su i kakvu vrstu mentaliteta i kakvu kulturološku matricu predstavljaju rečene estradne sablasti.

Nekretnine i građevinsko zemljište. To je sve što Mostar danas ima. U to smo pretvorili gradsku mljekaru, staru bolnicu, u to je pretvoren i negdašnji rudnik, ostao je pod upitnikom još samo Žitopromet. Pitanje je dana kada će se uredske prostorije te firme pretvoriti u „stambeno – poslovni“ kompleks ili, preciznije, kada će i taj dio duše grada postati privatan i konačno nam objaviti kraj tranzicije, odnosno potpuni prelazak Mostara u ruke suvremenih feudalaca.

„Soko“ je, kako znamo, postao tek prostor koji se na nekoliko dana godišnje pretvori u veleprodajnu pijacu koju nazivaju mostarskim sajmom. „Aluminij“ je na izdisaju. A zanimljiv je i slučaj Hercegovačkog poljoprivrednog kombinata u narodu poznatog kao HEPOK.

KAD SE PAJDE I BRAĆA RASTALE

HEPOK je, nema tome desetak dana, prodan arapskim investitorima i mnogi su se moji prijatelji počeli pitati kako je moguće da će nekakvi tamo Arapi proizvoditi alkohol kao da gospodu investitore uopće interesira proizvodni dio HEPOK – a. Ne, njih interesiraju nekretnine kojima HEPOK raspolaže, proizvodni pogon će vjerojatno proslijediti dalje čim rješe što će i kako će s nekretninama koje pripadaju ovom hercegovačkom privrednom gigantu.

Ne zaboravite da su sve Ex – Yu kompanije poslovale diljem današnje Regije pa su u svom posjedu imale urede u svim većim jugoslavenskim gradovima. Nije rijedak slučaj da su te iste kompanije imale i kakav hotelčić ili odmaralište na Jadranu, a da o upravnim prostorijama u centrima naših gradova i ne pričam. Sami probajte izračunati vrijednost svega toga i usporedite s novcem kojim tzv. investitori kupuju naša poduzeća uz svesrdnu pomoć lokalnih taldžija. I razmišljanje o tome može biti neka vrsta zabave. Dođe čovjeku da se divi umotvorinama naših tranzicijskih majstora.

Elem, kad se svi ti procesi završe, kad se Pajde i Braća rastale, Mostar će napraviti puni krug u svom povijesnom razvoju. Nekada je bio isključivo trgovačko mjestašce, u kojem su se ljudi, jelte, bavili samo uslužnim djelatnostima, a sada će postati isključivo destinacija bez ikakve osnove da se naziva gradom. Mostarske će ulice postati kulise za razgledavanje, a njegovi građani radnici u maloprodaji i turistički djelatnici, konobari, dakle, sobarice, turistički vodiči itd.

Ali problem je i slijedeća stvar, njihove radne pozicije nosit će fancy nazive pa će tako čistač javnog toaleta biti menadžer mokrog čvora ili nešto tome slično. A jezik je zajebana stvar i malo kome je jasno da se pretvaranjem kadrovske službe u human resources zapravo zatire bilo kakva mogućnost klasnog osvještenja. S time se briše i potencijalno organiziranje i bilo kakva solidarnost koja proizlazi iz klasne osvještenosti. A nekada su, recimo, radnici mostarskog rudnika uz prešutno odobravanje uprave koristili rudarske mašine i pomagali jedni drugima kako bi gradili svoje kuće nadomak radnom mjestu.

Dobro došli, gospodo, u kapitalizam s feudalističkim licem. Dobro došli u selendru zvanu Mostar u kojoj svojim niskim strastima i duševnim bolima možete dati oduška na turbo – electro – folk gradskom bazenu pri čijoj je obnovi srušena dvanaestmetarska skakaonica u gradu poznatom po visinskim skokovima u vodu. A nitko ne želi priznati da je to bio prvi, sitni korak u nestajanju ovog grada.

AKO MISLITE...

Ako pak mislite da pretjerujem mogao bih reći da me nije briga za vaše mišljenje, isto kao što vas nije briga  za činjenicu da su izbori u ovakvoj Bosni i Hercegovini obična farsa bez obzira da li govorimo o općim ili lokalnim izborima. Izbori su danas bilo gdje ionako obična farsa, jer uloge su podijeljene, vlasnici naših života i naše okoline odavno su na svojim pozicijama i nikakvi ih izbori otuda neće skloniti. No, to je tako i tome se ne može ništa. Takva su globalna politička gibanja a mi smo samo mali nebitni kotačić u tom povijesnom spektaklu.

Ako mislite da živite u demokraciji varate se. Milijun smo puta  ustvrdili da je Mostar ogledalo ostatka ove zemlje. A upravo je u Mostaru u posljednjih 8 godina dokazano da su izbori nebitni, jer njih u Mostaru i nema, barem onih tzv. lokalnih (koji bi, uzgred budi rečeno, trebali biti bitniji od općih svakom svjesnom građaninu i građanki ovog pokušaja od države). Dakle, u Mostaru se događa ono što vlastodršci zapravo priželjkuju diljem Bosne i Hercegovine. Građanima ovog grada oduzeto je elementarno pravo koje demokracija obećava, a to je pravo na slobodne i fer višestranačke izbore.

To je pravo ionako samo sušta formalnost. U suštini ne znači ništa, jer stvari su prosto i naijistinitije rečeno – zakucane!
Na vlasti je u cijelom svijetu nešto neuhvatljivo, nešto u što se ne može uprijeti prstom niti pucati, a to su brojke koje prelaze s jednog računara na drugi, a nama se pokušavaju podvaliti pod imenom kapital.

Zašto su, možda se pitate, ostali lokalni šerifi u BiH ljubomorni na ove mostarske? Pa zato što, kako ste vidjeli iz gore navedenog, činjenica da u Mostaru praktički ne postoji gradska izvršna vlast uopće nije prepreka raskopavanju i prenamjeni javnih prostora itd. Sve se to događa u pravnoj i urbanističkoj sivoj zoni. Dakle, svatko tko ima „kapital“ može raditi i graditi što i kako hoće ukoliko je podoban i ima ulaz preko čuvara pečata i likova čiji potpis i rudarske tornjeve minira.

Nisam ja nostalgičan, ja sam staromodan anarhist. Nije mi pretjerano stalo ni do kakvog sustava, ali nekako mi drago kada sustav postoji, kakav takav. Bilo bi lijepo da nešto zamijeni ovaj tranzicijski kaos. A za početak bi bilo lijepo da se prestanemo lagati i shvatimo u kakvom svijetu živimo i kakva nam je sudbina namijenjena. To je nekakav preduvjet da se možemo nazvati koliko toliko dostojanstvenim bićima te da se možemo nadati da će naša djeca živjeti i raditi u drugačijim uvjetima, makar je na ovim prostorima vrijeme uvijek postratno i tranzicijsko.  Budući staromodan, teško podnosim kad me netko prca u ovo malo zdravog razuma što mi je ostalo. To me žulja.

Ne pišem ovo zbog rahmetli daidže koji je radio kao električar na Rudniku. Ne pišem to ni zbog svih rudarskih obitelji kojima je mostarski rudnik bio hranitelj. Pišem ovo kako bih zavapio i skrenuo bilo kome pažnju na to da netko pokušava brisati čak i vrijeme, ne samo prekrajati povijest nego je brisati, jer, što rekao kolega E., naša povijest, danas i ovdje, počinje kad su gospoda na vlasti već imala prvi milijun maraka na svom bankovnom računu , kako se nitko ne bi mogao zapitati otkuda im taj milijun. Tako današnja elita kroji kalendar. Po toj mjeri ruše i grade. Povijest počinje u trenutku kada su oni već postali dobrostojeća kasta. Sve prije toga podložno je brisanju, rušenju, prenamjeni ili miniranju.

Pomen ne smije ostati na vrijeme kada smo se gledali u oči i vjerovali jedni drugima, kada smo bili rudari, šljakeri, kada smo nakon smjene u rudniku ili tvornici išli pomagati jedni drugima u izgradnji kuće ili smo zajednički uređivali zelene površine na kojima će se igrati klinci.

Miniranjem rudarskog tornja i pretvaranjem rudnika u „stambeno – poslovni“ kompleks dogodila se najveća rudarska tragedija u povijesti. Ne samo da su mrtvi rudari još jednom ubijeni, oni po novoj povijesti nikada nisu ni postojali. Nije tako, do prije dvadesetak godina, postojao ni Mostar, a i naše je postojanje upitno.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Mostar, Marko Tomaš, Stav, Tranzicija, Čitaonica Žurnal