Analiza

Ima li pravde u BiH: Sudovi i tužilaštva su sredstva za političke manipulacije

Piše: A. Gutić

Ne postoji zemlja sa više pravosudnih institucija, a manje uspjeha u procesuiranju korupcije, organizovanog i privrednog kriminala. Svojevremeno započeta reforma pravosuđa u BiH stala je na manje od pola puta, a potom se pretvorila u svoju suprotnost. Prekasno je za novi početak, a recepta za ozdravljenje sistema u ovom trenutku jednostavno nema.

Početak svojevremeno održane godišnje konferencije tužilaca Bosne i Hercegovine imao je buran početak. Jedan od okružnih tužilaca iz grada gdje je održana konferencija uputio je kolegama (samo)kritiku.

“Pričamo o ovdje o borbi protiv kriminala i korupcije, a konferenciju održavamo u hotelu čiji vlasnik izbjegava plaćanje poreza. Mi ga zbog toga upravo istražujemo. Baš lijepo od nas,” žustro je konstatovao.

Na njegov istup nije bilo replike. Navedeni vlasnik nastavio je i godinama poslije biti “kontroverzni biznismen” kojeg su pratile priče o milionskim utajama poreza i drugih kriminalnih djela. Broj sumnjivih djela se povećavao, ali bez optužnice. Pokazalo se još jednom da nadležno tužilaštvo nije imalo snage istražiti njegov slučaj do kraja, jer privredni kriminal gotovo uvijek ima političke močnike u pozadini.

Dolaze podobne sudije i tužioci

Praktična reforma pravosuđa BiH počela je 2003. godine osnivanjem nezavisnih tijela za reimenovanje svih tužilaca i sudija. Usaglašeni su zakoni, obavljena edukacija, sudovi za prekršaje pripojeni općinskim, izvršena informatizacija u što je međunarodna zajednica uložila više od 40 miliona maraka. U državni sud i tužilaštvo pored domaćih, imenovani su i stranci koje je putem OHR-a delegirala međunarodna zajednica. Početak je bio ambiciozan. Optuženi su visokopozocionirani politički dužnosnici : Ante Jelavić, Dragan Čović, Mirko Šarović, Mladen Ivanić, Jerko i Mladen Lijanović, Edhem Bičakčić, Hasan Čengić.

No, ta agilnost nije dugo trajala. Od 2006. godine međunarodna zajednica se polako distancira od upravljanja kako političkim dešavanjima, tako i onim u pravosudnom sistemu. Prvoimenovani glavni državni tužilac Marinko Jurčević naprasno podnosi ostavku, pravdajući je zdravstvenim razlozima. Tek će godinama poslije dati uopšteno obrazloženje tog poteza.

“Ja sam se samo sklonio, jer sam vidio da dolaze podobni i tužioci i sudije,” rekao je Jurčević uz dodatnu opasku da sadašnji način na koji se biraju sudije i tužioci vodi pravosuđe u nekom drugom pravcu od profesionalnog.

Porodično i stranačko zapošljavanje

Političke stranke su strpljivo čekale i pripremale teren za ovladavanje pravosudnim institucijama. Naravno, prvo su na udaru bili okružni i kantonalni nivoi, gdje je bio manje uočljiv njihov pritisak da se putem VSTV-a imenuju ili politički podobni ili manje sposobni. Uporedo su uspostavljene i svojevrsne porodične manufakture u pravosuđu, gdje se čak i površnom analizom uočava da su za stručne saradnike zapošljavani najbliži srodnici sudija, tužilaca, advokata i naravno političara. Naredni korak bio je njihovo imenovanje za tužioce.

Oni koji nisu bili dio kolopleta interesa nacionalnih stranaka da se prikrije značajan udjel njihovih lidera i funkcionera u kriminalu, uklanjani su perfidnim načinima. Jedna po jedna, padaju prvostepene presude ili se naprasno obustavljaju istrage koje su prema dokazima bile korak do optužnice protiv političara poput Milorada Dodika,Zlatka Lagumdžije ili Dragana Čovića.

Konferencije važnije od istrage

Nosioci pravosudnih funkcija nižeg nivoa od državnog, shvatili su ili bolje reći prihvatili su pravila igre nametnute iz politike. Po sistemu ne talasaj, izbjegavaju   procesuiranje predmeta za koje su procjenili da bi mogli izazvati reakciju politike. Istovremeno, i ono što bi mogli raditi, rade sporo i traljavo.

“Ne mogu da završim taj predmet jer mi je glavni svjedok nedostupan, već ga godinu tražim i vraćaju mi pozive sa adrese koju imam,” obrazlagao je potpisniku ovog teksta tužilac Tužilaštva SBK razloge višegodišnje istrage jednog ubistva. Kada je dobio odgovor da smo svjedoka odnosno broj telefona pronašli za 15 minuta i da radi stotinjak metara od tužilaštva, tužilac nije ni upitao za njegov broj!?

“Gdje ste pronašli onu ženu iz vašeg priloga, ja je tražim kao svjedoka za ratni zločin, ne mogu je naći, “ pitala je drugom prilikom državna tužiteljica. Odgovor da smo je pronašli u selu gdje se zločin i dogodio nije komentarisala.

Ovo su samo neki od niza primjera kako je produkt reforme pravosuđa imenovanje ili hronično nesposobnih ili korumpiranih ili komformizmom uljuljanih sudija i tužilaca, kojima se nigdje ne žuri sa obavljanjem posla, tek onoliko koliko to zahtjeva da zadovolje zadani godišnji učinak. Pri tome ne propuštaju brojne konferencije i seminare, pa kakav god im važan sudski proces ili istraga bila u toku.

Pravosudni klanovi

Tužilaštvo BiH i ovu godinu nastavlja po sistemu kako se odvijala prošla, gotovo svakodnevnim aferama. Suspenzija glavnog tužioca Gorana Salihovića je samo naizgled promenila odnose unutar ove institucije. Klanovi su i dalje u međusobnoj borbi. Jedan ima zadatak da sistemski opstruira istrage po nalogu političkih centara moći, drugi da radi isključivo za svoju korist i promociju dok je treći najbrojniji, oni koji bi da rade što manje. Istina, postoji i četvrta kategorija, onih koji bi željeli časno obavljati svoju funkciju, no niti mogu neometano raditi niti javno progovoriti o svemu što se dešava.

Moć koju daje pravosudna funkcija, pogotovo rukovodeća, opasna je boljka i ne treba čuditi što se ne biraju sredstva i politički mentori kada treba obezbjediti glavnu ili zamjeničku poziciju. Čak je i doskorašnja predsjednica Suda BiH Meddžida Kreso doslovno  posljednje minute svog mandata i odlaska u penziju koristila da presignira neke predmete sudijama ili na drugi način utiče na rad ove institucije.

Kako reformisati reformisano ?

Ako je ovo što sada imamo reformisano pravosuđe, bolje da nije ni reformisano, jedna od rečenica kojom javnost karakteriše aktuelno stanje ovog stuba vlasti. Da, vlasti. I to je ono što često i sami nosioci pravosudnih funkcija zaboravljaju, pa raspredaju priču o nezavisnom sudstvu. Ponašaju se doslovno poput nekih političkih stranaka koje formalno sudjeluju u vlasti, a praktično istupaju poput  opozicije. Umjesto da se politika i političari prema njima odnose sa (straho)poštovanjem, sudije i tužioci svih nivoa prihvatili su obrnutu situaciju.

Za novu reformu potrebno je vrijeme, novac i neokaljani ljudski resursi. Pitanje je da li bilo šta od toga imamo. Svjesni da ih javnost doživljava kao produženu ruku političkog kriminala, iz državnog tužilaštva sada nezvanično najavljuju podizanje optužnica u predmetima koji su godinama paradigma opstrukcije istrage zarad zaštite najviših političara u ovoj zemlji.

Ukoliko to budu optužnice tek da su podignute, bez temeljito pripremljenih dokaza i svjedoka, propuštaju posljednju šansu da vrate povjerenje javnosti. Biće u pravu oni koji zlobno tvrde da su najveći tužilački uspjeh ostvarili krajem 2016. godine, kada su tužbom izdejstvovali za sebe retroaktivnu isplatu naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Goran Salihović, Marinko Jurčević, Tužilaštvo BiH, Sud BiH, pravosuđe