Dnevni avaz, koji i sam snosi ogromnu odgovornost za sponzorisanje ekstremističkog nasilja, i čiji gazda, poput Reisa Cerića, u svom naumu da Bošnjacima pod boljom budućnošću proda njihovu najgoru prošlost, koketira sa ekstremnom vjerskom desnicom, ide tako daleko da, već u prvim komentarima nakon terorističkog napada u Bugojnu, pokušava opovrgnuti vezu terorista sa vehabijskim pokretom, predstavljajući neposrednog izvršioca zločina kao samotnjaka. Što podsjeća na tragikomičnu zvaničnu teoriju da je J.F.Kenedya ubio, kao jedini atentator, Lee Harvey Oswald, „šetajućim metkom“, koji je nekoliko puta promijenio smjer iz nepoznatog razloga

 

O đavolu i sađenju tikava s njim već je sve rečeno. A samo naivni optimisti (ili je ovo pleonazam?), koji godinama ponavljaju da smo dodirnuli dno i da sad mora biti bolje, ne shvataju da dno ne postoji (da se, dakle, može propadati beskonačno) i da uvijek može biti gore.

NUS PROIZVOD BOŠNJAČKOG KLERONACIONALIZMA, KORUMPIRANOSTI PETRO DOLARIMA I NOTORNE GLUPOSTI

Šok koji je bh javnost doživjela od terorističkog napada u Bugojnu identičan je iznenađenju s kojim svake uboge godine domaći komunalci dočekaju snijeg u decembru („Otkud snijeg u po zime, jebote???“).

On je proizvod ovdašnjeg tradicionalnog narodnog običaja zabijanja glave u guzicu (šta da se radi kad nismo u pustinji), „gledanja svog posla“ i nevjerovanja vlastitim očima i tuđim argumentima (uz obaveznu naknadnu pamet). I od njega je gore samo licemjerno post festum zgražavanje političkih i vjerskih moćnika i isprazne riječi osude iz njihovih usta. I zahtjevi za „hitnim utvrđivanjem istine“ i „otkrivanjem nalogodavca i organizatora“ ovog akta.

Sve se uklapa (i prijeti da ostane na tome) u klasičnu priču bavljenja posljedicama, uz zanemarivanje uzroka - na zadovoljstvo onih koji su za te uzroke, a samim tim i za njima izazvane posljedice, najodgovorniji. I na ispostavljanje računa nus proizvodima određene politike, umjesto politici samoj.

Elem, kriv je Osama Bin Laden, a ne saudijski ludački teokratsko-diktatorsko-ekstremistički režim, u čijem okrilju je odrastao i koji petro-dolarima sponzorira ekstremizam širom svijeta, kupujući svoju nedodirivost uslugama svjetskim političkim moćnicima i korumpirajući lokalnu ulemu zemalja u koje izvozi svoje nakaradno pećinsko tumačenje islama. Krivi su klinci koji u tramvajima, školama i na ulicama premlaćuju i ubijaju svoje vršnjake; krivi su kriminalci koji nekažnjeno maltertiraju poštene građane; krivi su teški mentalni bolesnici koji slobodno šetaju (i ubijaju) našim ulicama i krivi su jadni imitatori bliskoističnih modnih i ideoloških trendova, koji u vjerskom fanatizmu i nasilju prema neistomišljenicima nelaze smisao svog postojanja, a nije kriva kleronacionalistička kleptomanska vlast koja je stvorila društveni okvir pogodan za svaku vrstu kriminala i terora. Niti vjerske zajednice koje, od rata naovamo, koketiraju s kako već realizovanim tako i tek potencijalnim zločincima.

A IDEOLOŠKI TRASERI TERORIZMA?

Dok stručnjaci iz detalja počinjenog zlodjela isčitavaju pažljivu isplaniranost napada i istreniranost počinilaca, a iz vrhe policije upozoravaju da je samo pitanje trenutka kada će se dogoditi novi teroristički udar, neki nastoje čitavu stvar minorizirati i relativizirati i prikazati kao čin asocijalne jedinke.

Dnevni avaz čak, iako i sam snosi ogromnu odgovornost za sponzorisanje ekstremističkog nasilja (sjetimo se njegove uloge u fašističkom vehabijskom divljanju po glavnom gradu i premlaćivanju učesnika i posjetilaca Queer festivala) i čiji gazda, poput Reisa Cerića, u svom naumu da Bošnjacima pod boljom budućnošću proda njihovu najgoru prošlost, koketira sa tom ekstremnom vjerskom desnicom, ide tako daleko da, nakon svega, već u prvim komentarima nakon zločinačkog terorističkog udara, nasuprot elementarnoj logici i izjavama policije i tužilaštva, pokušava opovrgnuti vezu terorista sa vehabijskim pokretom, predstavljajući neposrednog izvršioca zločina kao samotnjaka (što podsjeća na tragikomičnu teoriju da je J.F.Kenedya ubio, kao jedini atentator, Lee Harvey Osvald, „šetajućim metkom“, koji je nekoliko puta promijenio smjer iz nepoznatog razloga). A odmah potom (valjda dok se još niko nije sjetio da „upre prstom“), amnestira, predstavljajući ih žrtvom, ideološke trasere terorizma, pričom kako je neposredni izvršilac zločina, svojevremeno, prijetio i SAFF-u, listu na čijim stranicama se sekularisti nazivaju zločincima, Evropa zlom, kršćani i jevreji neprijateljima, slave „uspjesi“ „braće“ u Iraku, Afganistanu i Čečeniji i u kome je neformalni ideolog ekstremne desnice, poznat kao „neljubitelj“ vlaha i djece iz mješovitih brakova, iznio svoju viziju i strategiju borbe za uspostavu BiH kao islamske države.

Elem, na kraju će, prema Avazu, ispasti da je teroristički čin u Bugojnu (poput onog 30-ih godina u Berlinu) djelo komunista, izvršeno po nalogu Zlatka Lagumdžije. Ili Sulejmana Tihića, pošto im je, u posljednje vrijeme, ovaj još draži Gazdi. Što je sasvim u skladu sa Gazdinim ambicijama, da postane novi bošnjački führer.

DOK SU LUDI JEBAVALI ZBUNJENE – EKSTREMISTI SU SE NAMNOŽILI

O odgovornosti Reisa Cerića za dugogodišnje kratkovido, kukavičko i ličnim interesima motivisano, ignorisanje i tolerisanje ekstremizma, trovanje ovdašnjih običaja i svetosti tolerancije (jer kome Reis kome je Turska mati da se prilagođava) i koketiranja i tepanja nasilnicima (sjetimo se samo stravične izjave o „novim muslimanima“ i tome da se Bošnjacima ne bi desio genocid da su bili kao oni. Valjda se hoće reći da bi prije oni počinili genocid nego što bi se njima desio, što je po Reisu za pohvalu???) da ne govorimo. Klanjanje dženaza-namaza poginulom policajcu, od takvog reisa, može se tumačiti samo kao čin licemjerja. A njegovo pozivanje, u toj prigodi, na unutarbošnjačko jedinstvo, umjesto na obračun sa nasilju sklonim ekstremistima, samo je davanje dodatnog vremena onima s kojim je bilo kakav dijalog nemoguć (jer oni ne žele dijalog nego naše „prevaspitanje“ ili smrt).

Kao što demokratski sistemi nisu mogli uspostaviti nikakvu konekciju sa komunističkim diktaturama (nego je vrhunac međusobne tolerancije bio model „suživota“, jednih pored drugih – pa ko koga zajebe), tako (zapravo, još gore) svijet zasnovan na demokratiji, slobodi, sekularizmu i individualnim ljudskim pravima ne može uspostaviti nikakvu stvarnu vezu sa vjerskim fanatizmom, kome je cilj poništenje individualne volje, utapanje u religijske dogme, kolektivno ropstvo i diktatura teokrata.

Reisov poziv na nacionalno (ili vjersko?) jedinstvo, u svojoj grotesknosti, potcrtanoj tragičnošću trenutka, podsjeća, zapravo, na svojevremene tuđmanovske tlapnje o pomirenju ustaša i partizana.

A, zapravo, umjesto lekcija, na koje nemaju nikakvo (a pogotovo moralno) pravo, od Reisa, i od Avaza i njegovog gazde, i od ideologa ekstremizma okupljenih oko SAFF-a i od bošnjačkog nacionalističkog političkog establišmenta (koji je zlo uvezao, skrivao ga i podržavao, dok se nije razmnožilo i zaprijetilo i njemu samom), građani ove zemlje trebaju dobiti izvinjenje i molbu za oprost (a, što bi rekli „legalisti“: policijsko-pravosudni organi treba da rade svoj posao i da utvrđuju eventualnu krivičnu odgovornost pojedinaca). Jer pravi krivci za pretvaranje nam života u noćnu moru, krcatu raznim vrstama terora, su upravo oni.

AVAZOVI GELERI U BOŠNJAČKOM TIJELU

Ne ulazeći u genezu nastanka problema, koja je manje-više svima poznata, onaj ko „nekoliko stotina osoba povezanih s vehabijskim pokretom, a koje su sklone činjenju teških kaznenih djela terorizma, ubojstava i zastrašivanja“ (prema direktoru federalne policije Zlatku Miletiću) ne tretira kao ozbiljnu opasnost, nego ih na ovaj ili onaj način, podstrekava u njihovom ekstremizmu ili počinjena zlodjela nastoji „oprati“ od političko-ideoloških konotacija, a građanima ove zemlje, umjesto nedvosmislene osude, nudi stare nacional-šovinističke floskule o ugroženosti i „terorizmu drugih nad nama“, spominjući, u kontekstu terorističkog čina u Bugojnu (i time ga, faktički, omalovažavajući), „ratni terorizam krvoloka s brda“, ubistva Bošnjaka i miniranje groba Alije Izetbegovića (vrijedi citirati u cjelosti: „Rane nanesene na bošnjačkom tijelu nakon podmuklog postavljanja paklene naprave na mezar prvog predsjednika nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića su svježe i duboke“, piše urednik Avaza, dan nakon smrtonosnog terorističkog napada na policijsku stanicu u Bugojnu), direktno je suodgovoran za sva zlodjela koja pripadnici te skupine počine. Na isti način na koji su, recimo, Dobrica Ćosić i kreatori Memoranduma SANU, direktno odgovorni za sve ratove i zločine počinjene u njima 90-ih godina prošlog stoljeća.

Važno je uočiti da su, u prvim reakcijama nakon terorističkog udara u Bugojnu, primjetne i naznake masovne histerije, američkopost11septembarskog tipa, u kojoj se strah i očaj manifestuju kao napad na čitavu skupinu, koja, istini za volju, svojom kolektivnom asocijalnošću, ideološkom isključivošću i sklonosti ekstremizmu pa i nasilju, dijela njenih sljedbenika i izostankom osude takvog ponašanja od ostalih, daje povoda za generalizaciju, koja je uvijek opasna. I za ugrožavanje ljudskih prava, koje je potpuno neprihvatljivo.

Ne treba nam nikakva odmazda, nikakav „lov na vještice“, nego efikasan odgovor države na zločin (što ne bi trebao da bude ozbiljan problem) i uključenje kompletnog društva u rješavanje problema u njegovoj pozadini (što je već mnogo teži zadatak).

Nakon što je stvoren, problem neće nestati preko noći. Ustvari, možda neće nikada. Jer je to vrsta problema u koju se trudite da ne dođete a kad već dođete onda je kasno. I svako liječenje traje dugo i krajnje je neizvjesno. No, što se duže odlaže, ili primjeni li se za njega pogrešna terapija, posljedice su sve teže.

Tragično je da će oni koji su za stvaranje društvenog okvira u kome je terorizam moguć, pa time i za samo konkretno zlodjelo, najodgovorniji, na njemu najviše i profitirati. S jedne strane strah izaziva zbijanje redova oko aktuelne vlasti ili čvrstorukaške desnice („Ujedinjeni mi stojimo“, rekli bi Amerikanci. Pri čemu se sporadična prozivanja vlasti u javnosti, u ovom kontekstu, slobodno mogu zanemariti). A s druge, sav onaj užas koji nam inače priređuje vlast, svi problemi koje proizvodi sav njen nerad, bahatost i pohlepa,... izgledaju sada tako nebitni. A nisu. Sve je to dio iste priče.

 

 

(zurnal.info)

"> Dnevni avaz, koji i sam snosi ogromnu odgovornost za sponzorisanje ekstremističkog nasilja, i čiji gazda, poput Reisa Cerića, u svom naumu da Bošnjacima pod boljom budućnošću proda njihovu najgoru prošlost, koketira sa ekstremnom vjerskom desnicom, ide tako daleko da, već u prvim komentarima nakon terorističkog napada u Bugojnu, pokušava opovrgnuti vezu terorista sa vehabijskim pokretom, predstavljajući neposrednog izvršioca zločina kao samotnjaka. Što podsjeća na tragikomičnu zvaničnu teoriju da je J.F.Kenedya ubio, kao jedini atentator, Lee Harvey Oswald, „šetajućim metkom“, koji je nekoliko puta promijenio smjer iz nepoznatog razloga

 

O đavolu i sađenju tikava s njim već je sve rečeno. A samo naivni optimisti (ili je ovo pleonazam?), koji godinama ponavljaju da smo dodirnuli dno i da sad mora biti bolje, ne shvataju da dno ne postoji (da se, dakle, može propadati beskonačno) i da uvijek može biti gore.

NUS PROIZVOD BOŠNJAČKOG KLERONACIONALIZMA, KORUMPIRANOSTI PETRO DOLARIMA I NOTORNE GLUPOSTI

Šok koji je bh javnost doživjela od terorističkog napada u Bugojnu identičan je iznenađenju s kojim svake uboge godine domaći komunalci dočekaju snijeg u decembru („Otkud snijeg u po zime, jebote???“).

On je proizvod ovdašnjeg tradicionalnog narodnog običaja zabijanja glave u guzicu (šta da se radi kad nismo u pustinji), „gledanja svog posla“ i nevjerovanja vlastitim očima i tuđim argumentima (uz obaveznu naknadnu pamet). I od njega je gore samo licemjerno post festum zgražavanje političkih i vjerskih moćnika i isprazne riječi osude iz njihovih usta. I zahtjevi za „hitnim utvrđivanjem istine“ i „otkrivanjem nalogodavca i organizatora“ ovog akta.

Sve se uklapa (i prijeti da ostane na tome) u klasičnu priču bavljenja posljedicama, uz zanemarivanje uzroka - na zadovoljstvo onih koji su za te uzroke, a samim tim i za njima izazvane posljedice, najodgovorniji. I na ispostavljanje računa nus proizvodima određene politike, umjesto politici samoj.

Elem, kriv je Osama Bin Laden, a ne saudijski ludački teokratsko-diktatorsko-ekstremistički režim, u čijem okrilju je odrastao i koji petro-dolarima sponzorira ekstremizam širom svijeta, kupujući svoju nedodirivost uslugama svjetskim političkim moćnicima i korumpirajući lokalnu ulemu zemalja u koje izvozi svoje nakaradno pećinsko tumačenje islama. Krivi su klinci koji u tramvajima, školama i na ulicama premlaćuju i ubijaju svoje vršnjake; krivi su kriminalci koji nekažnjeno maltertiraju poštene građane; krivi su teški mentalni bolesnici koji slobodno šetaju (i ubijaju) našim ulicama i krivi su jadni imitatori bliskoističnih modnih i ideoloških trendova, koji u vjerskom fanatizmu i nasilju prema neistomišljenicima nelaze smisao svog postojanja, a nije kriva kleronacionalistička kleptomanska vlast koja je stvorila društveni okvir pogodan za svaku vrstu kriminala i terora. Niti vjerske zajednice koje, od rata naovamo, koketiraju s kako već realizovanim tako i tek potencijalnim zločincima.

A IDEOLOŠKI TRASERI TERORIZMA?

Dok stručnjaci iz detalja počinjenog zlodjela isčitavaju pažljivu isplaniranost napada i istreniranost počinilaca, a iz vrhe policije upozoravaju da je samo pitanje trenutka kada će se dogoditi novi teroristički udar, neki nastoje čitavu stvar minorizirati i relativizirati i prikazati kao čin asocijalne jedinke.

Dnevni avaz čak, iako i sam snosi ogromnu odgovornost za sponzorisanje ekstremističkog nasilja (sjetimo se njegove uloge u fašističkom vehabijskom divljanju po glavnom gradu i premlaćivanju učesnika i posjetilaca Queer festivala) i čiji gazda, poput Reisa Cerića, u svom naumu da Bošnjacima pod boljom budućnošću proda njihovu najgoru prošlost, koketira sa tom ekstremnom vjerskom desnicom, ide tako daleko da, nakon svega, već u prvim komentarima nakon zločinačkog terorističkog udara, nasuprot elementarnoj logici i izjavama policije i tužilaštva, pokušava opovrgnuti vezu terorista sa vehabijskim pokretom, predstavljajući neposrednog izvršioca zločina kao samotnjaka (što podsjeća na tragikomičnu teoriju da je J.F.Kenedya ubio, kao jedini atentator, Lee Harvey Osvald, „šetajućim metkom“, koji je nekoliko puta promijenio smjer iz nepoznatog razloga). A odmah potom (valjda dok se još niko nije sjetio da „upre prstom“), amnestira, predstavljajući ih žrtvom, ideološke trasere terorizma, pričom kako je neposredni izvršilac zločina, svojevremeno, prijetio i SAFF-u, listu na čijim stranicama se sekularisti nazivaju zločincima, Evropa zlom, kršćani i jevreji neprijateljima, slave „uspjesi“ „braće“ u Iraku, Afganistanu i Čečeniji i u kome je neformalni ideolog ekstremne desnice, poznat kao „neljubitelj“ vlaha i djece iz mješovitih brakova, iznio svoju viziju i strategiju borbe za uspostavu BiH kao islamske države.

Elem, na kraju će, prema Avazu, ispasti da je teroristički čin u Bugojnu (poput onog 30-ih godina u Berlinu) djelo komunista, izvršeno po nalogu Zlatka Lagumdžije. Ili Sulejmana Tihića, pošto im je, u posljednje vrijeme, ovaj još draži Gazdi. Što je sasvim u skladu sa Gazdinim ambicijama, da postane novi bošnjački führer.

DOK SU LUDI JEBAVALI ZBUNJENE – EKSTREMISTI SU SE NAMNOŽILI

O odgovornosti Reisa Cerića za dugogodišnje kratkovido, kukavičko i ličnim interesima motivisano, ignorisanje i tolerisanje ekstremizma, trovanje ovdašnjih običaja i svetosti tolerancije (jer kome Reis kome je Turska mati da se prilagođava) i koketiranja i tepanja nasilnicima (sjetimo se samo stravične izjave o „novim muslimanima“ i tome da se Bošnjacima ne bi desio genocid da su bili kao oni. Valjda se hoće reći da bi prije oni počinili genocid nego što bi se njima desio, što je po Reisu za pohvalu???) da ne govorimo. Klanjanje dženaza-namaza poginulom policajcu, od takvog reisa, može se tumačiti samo kao čin licemjerja. A njegovo pozivanje, u toj prigodi, na unutarbošnjačko jedinstvo, umjesto na obračun sa nasilju sklonim ekstremistima, samo je davanje dodatnog vremena onima s kojim je bilo kakav dijalog nemoguć (jer oni ne žele dijalog nego naše „prevaspitanje“ ili smrt).

Kao što demokratski sistemi nisu mogli uspostaviti nikakvu konekciju sa komunističkim diktaturama (nego je vrhunac međusobne tolerancije bio model „suživota“, jednih pored drugih – pa ko koga zajebe), tako (zapravo, još gore) svijet zasnovan na demokratiji, slobodi, sekularizmu i individualnim ljudskim pravima ne može uspostaviti nikakvu stvarnu vezu sa vjerskim fanatizmom, kome je cilj poništenje individualne volje, utapanje u religijske dogme, kolektivno ropstvo i diktatura teokrata.

Reisov poziv na nacionalno (ili vjersko?) jedinstvo, u svojoj grotesknosti, potcrtanoj tragičnošću trenutka, podsjeća, zapravo, na svojevremene tuđmanovske tlapnje o pomirenju ustaša i partizana.

A, zapravo, umjesto lekcija, na koje nemaju nikakvo (a pogotovo moralno) pravo, od Reisa, i od Avaza i njegovog gazde, i od ideologa ekstremizma okupljenih oko SAFF-a i od bošnjačkog nacionalističkog političkog establišmenta (koji je zlo uvezao, skrivao ga i podržavao, dok se nije razmnožilo i zaprijetilo i njemu samom), građani ove zemlje trebaju dobiti izvinjenje i molbu za oprost (a, što bi rekli „legalisti“: policijsko-pravosudni organi treba da rade svoj posao i da utvrđuju eventualnu krivičnu odgovornost pojedinaca). Jer pravi krivci za pretvaranje nam života u noćnu moru, krcatu raznim vrstama terora, su upravo oni.

AVAZOVI GELERI U BOŠNJAČKOM TIJELU

Ne ulazeći u genezu nastanka problema, koja je manje-više svima poznata, onaj ko „nekoliko stotina osoba povezanih s vehabijskim pokretom, a koje su sklone činjenju teških kaznenih djela terorizma, ubojstava i zastrašivanja“ (prema direktoru federalne policije Zlatku Miletiću) ne tretira kao ozbiljnu opasnost, nego ih na ovaj ili onaj način, podstrekava u njihovom ekstremizmu ili počinjena zlodjela nastoji „oprati“ od političko-ideoloških konotacija, a građanima ove zemlje, umjesto nedvosmislene osude, nudi stare nacional-šovinističke floskule o ugroženosti i „terorizmu drugih nad nama“, spominjući, u kontekstu terorističkog čina u Bugojnu (i time ga, faktički, omalovažavajući), „ratni terorizam krvoloka s brda“, ubistva Bošnjaka i miniranje groba Alije Izetbegovića (vrijedi citirati u cjelosti: „Rane nanesene na bošnjačkom tijelu nakon podmuklog postavljanja paklene naprave na mezar prvog predsjednika nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića su svježe i duboke“, piše urednik Avaza, dan nakon smrtonosnog terorističkog napada na policijsku stanicu u Bugojnu), direktno je suodgovoran za sva zlodjela koja pripadnici te skupine počine. Na isti način na koji su, recimo, Dobrica Ćosić i kreatori Memoranduma SANU, direktno odgovorni za sve ratove i zločine počinjene u njima 90-ih godina prošlog stoljeća.

Važno je uočiti da su, u prvim reakcijama nakon terorističkog udara u Bugojnu, primjetne i naznake masovne histerije, američkopost11septembarskog tipa, u kojoj se strah i očaj manifestuju kao napad na čitavu skupinu, koja, istini za volju, svojom kolektivnom asocijalnošću, ideološkom isključivošću i sklonosti ekstremizmu pa i nasilju, dijela njenih sljedbenika i izostankom osude takvog ponašanja od ostalih, daje povoda za generalizaciju, koja je uvijek opasna. I za ugrožavanje ljudskih prava, koje je potpuno neprihvatljivo.

Ne treba nam nikakva odmazda, nikakav „lov na vještice“, nego efikasan odgovor države na zločin (što ne bi trebao da bude ozbiljan problem) i uključenje kompletnog društva u rješavanje problema u njegovoj pozadini (što je već mnogo teži zadatak).

Nakon što je stvoren, problem neće nestati preko noći. Ustvari, možda neće nikada. Jer je to vrsta problema u koju se trudite da ne dođete a kad već dođete onda je kasno. I svako liječenje traje dugo i krajnje je neizvjesno. No, što se duže odlaže, ili primjeni li se za njega pogrešna terapija, posljedice su sve teže.

Tragično je da će oni koji su za stvaranje društvenog okvira u kome je terorizam moguć, pa time i za samo konkretno zlodjelo, najodgovorniji, na njemu najviše i profitirati. S jedne strane strah izaziva zbijanje redova oko aktuelne vlasti ili čvrstorukaške desnice („Ujedinjeni mi stojimo“, rekli bi Amerikanci. Pri čemu se sporadična prozivanja vlasti u javnosti, u ovom kontekstu, slobodno mogu zanemariti). A s druge, sav onaj užas koji nam inače priređuje vlast, svi problemi koje proizvodi sav njen nerad, bahatost i pohlepa,... izgledaju sada tako nebitni. A nisu. Sve je to dio iste priče.

 

 

(zurnal.info)

"> Dnevni avaz, koji i sam snosi ogromnu odgovornost za sponzorisanje ekstremističkog nasilja, i čiji gazda, poput Reisa Cerića, u svom naumu da Bošnjacima pod boljom budućnošću proda njihovu najgoru prošlost, koketira sa ekstremnom vjerskom desnicom, ide tako daleko da, već u prvim komentarima nakon terorističkog napada u Bugojnu, pokušava opovrgnuti vezu terorista sa vehabijskim pokretom, predstavljajući neposrednog izvršioca zločina kao samotnjaka. Što podsjeća na tragikomičnu zvaničnu teoriju da je J.F.Kenedya ubio, kao jedini atentator, Lee Harvey Oswald, „šetajućim metkom“, koji je nekoliko puta promijenio smjer iz nepoznatog razloga

 

O đavolu i sađenju tikava s njim već je sve rečeno. A samo naivni optimisti (ili je ovo pleonazam?), koji godinama ponavljaju da smo dodirnuli dno i da sad mora biti bolje, ne shvataju da dno ne postoji (da se, dakle, može propadati beskonačno) i da uvijek može biti gore.

NUS PROIZVOD BOŠNJAČKOG KLERONACIONALIZMA, KORUMPIRANOSTI PETRO DOLARIMA I NOTORNE GLUPOSTI

Šok koji je bh javnost doživjela od terorističkog napada u Bugojnu identičan je iznenađenju s kojim svake uboge godine domaći komunalci dočekaju snijeg u decembru („Otkud snijeg u po zime, jebote???“).

On je proizvod ovdašnjeg tradicionalnog narodnog običaja zabijanja glave u guzicu (šta da se radi kad nismo u pustinji), „gledanja svog posla“ i nevjerovanja vlastitim očima i tuđim argumentima (uz obaveznu naknadnu pamet). I od njega je gore samo licemjerno post festum zgražavanje političkih i vjerskih moćnika i isprazne riječi osude iz njihovih usta. I zahtjevi za „hitnim utvrđivanjem istine“ i „otkrivanjem nalogodavca i organizatora“ ovog akta.

Sve se uklapa (i prijeti da ostane na tome) u klasičnu priču bavljenja posljedicama, uz zanemarivanje uzroka - na zadovoljstvo onih koji su za te uzroke, a samim tim i za njima izazvane posljedice, najodgovorniji. I na ispostavljanje računa nus proizvodima određene politike, umjesto politici samoj.

Elem, kriv je Osama Bin Laden, a ne saudijski ludački teokratsko-diktatorsko-ekstremistički režim, u čijem okrilju je odrastao i koji petro-dolarima sponzorira ekstremizam širom svijeta, kupujući svoju nedodirivost uslugama svjetskim političkim moćnicima i korumpirajući lokalnu ulemu zemalja u koje izvozi svoje nakaradno pećinsko tumačenje islama. Krivi su klinci koji u tramvajima, školama i na ulicama premlaćuju i ubijaju svoje vršnjake; krivi su kriminalci koji nekažnjeno maltertiraju poštene građane; krivi su teški mentalni bolesnici koji slobodno šetaju (i ubijaju) našim ulicama i krivi su jadni imitatori bliskoističnih modnih i ideoloških trendova, koji u vjerskom fanatizmu i nasilju prema neistomišljenicima nelaze smisao svog postojanja, a nije kriva kleronacionalistička kleptomanska vlast koja je stvorila društveni okvir pogodan za svaku vrstu kriminala i terora. Niti vjerske zajednice koje, od rata naovamo, koketiraju s kako već realizovanim tako i tek potencijalnim zločincima.

A IDEOLOŠKI TRASERI TERORIZMA?

Dok stručnjaci iz detalja počinjenog zlodjela isčitavaju pažljivu isplaniranost napada i istreniranost počinilaca, a iz vrhe policije upozoravaju da je samo pitanje trenutka kada će se dogoditi novi teroristički udar, neki nastoje čitavu stvar minorizirati i relativizirati i prikazati kao čin asocijalne jedinke.

Dnevni avaz čak, iako i sam snosi ogromnu odgovornost za sponzorisanje ekstremističkog nasilja (sjetimo se njegove uloge u fašističkom vehabijskom divljanju po glavnom gradu i premlaćivanju učesnika i posjetilaca Queer festivala) i čiji gazda, poput Reisa Cerića, u svom naumu da Bošnjacima pod boljom budućnošću proda njihovu najgoru prošlost, koketira sa tom ekstremnom vjerskom desnicom, ide tako daleko da, nakon svega, već u prvim komentarima nakon zločinačkog terorističkog udara, nasuprot elementarnoj logici i izjavama policije i tužilaštva, pokušava opovrgnuti vezu terorista sa vehabijskim pokretom, predstavljajući neposrednog izvršioca zločina kao samotnjaka (što podsjeća na tragikomičnu teoriju da je J.F.Kenedya ubio, kao jedini atentator, Lee Harvey Osvald, „šetajućim metkom“, koji je nekoliko puta promijenio smjer iz nepoznatog razloga). A odmah potom (valjda dok se još niko nije sjetio da „upre prstom“), amnestira, predstavljajući ih žrtvom, ideološke trasere terorizma, pričom kako je neposredni izvršilac zločina, svojevremeno, prijetio i SAFF-u, listu na čijim stranicama se sekularisti nazivaju zločincima, Evropa zlom, kršćani i jevreji neprijateljima, slave „uspjesi“ „braće“ u Iraku, Afganistanu i Čečeniji i u kome je neformalni ideolog ekstremne desnice, poznat kao „neljubitelj“ vlaha i djece iz mješovitih brakova, iznio svoju viziju i strategiju borbe za uspostavu BiH kao islamske države.

Elem, na kraju će, prema Avazu, ispasti da je teroristički čin u Bugojnu (poput onog 30-ih godina u Berlinu) djelo komunista, izvršeno po nalogu Zlatka Lagumdžije. Ili Sulejmana Tihića, pošto im je, u posljednje vrijeme, ovaj još draži Gazdi. Što je sasvim u skladu sa Gazdinim ambicijama, da postane novi bošnjački führer.

DOK SU LUDI JEBAVALI ZBUNJENE – EKSTREMISTI SU SE NAMNOŽILI

O odgovornosti Reisa Cerića za dugogodišnje kratkovido, kukavičko i ličnim interesima motivisano, ignorisanje i tolerisanje ekstremizma, trovanje ovdašnjih običaja i svetosti tolerancije (jer kome Reis kome je Turska mati da se prilagođava) i koketiranja i tepanja nasilnicima (sjetimo se samo stravične izjave o „novim muslimanima“ i tome da se Bošnjacima ne bi desio genocid da su bili kao oni. Valjda se hoće reći da bi prije oni počinili genocid nego što bi se njima desio, što je po Reisu za pohvalu???) da ne govorimo. Klanjanje dženaza-namaza poginulom policajcu, od takvog reisa, može se tumačiti samo kao čin licemjerja. A njegovo pozivanje, u toj prigodi, na unutarbošnjačko jedinstvo, umjesto na obračun sa nasilju sklonim ekstremistima, samo je davanje dodatnog vremena onima s kojim je bilo kakav dijalog nemoguć (jer oni ne žele dijalog nego naše „prevaspitanje“ ili smrt).

Kao što demokratski sistemi nisu mogli uspostaviti nikakvu konekciju sa komunističkim diktaturama (nego je vrhunac međusobne tolerancije bio model „suživota“, jednih pored drugih – pa ko koga zajebe), tako (zapravo, još gore) svijet zasnovan na demokratiji, slobodi, sekularizmu i individualnim ljudskim pravima ne može uspostaviti nikakvu stvarnu vezu sa vjerskim fanatizmom, kome je cilj poništenje individualne volje, utapanje u religijske dogme, kolektivno ropstvo i diktatura teokrata.

Reisov poziv na nacionalno (ili vjersko?) jedinstvo, u svojoj grotesknosti, potcrtanoj tragičnošću trenutka, podsjeća, zapravo, na svojevremene tuđmanovske tlapnje o pomirenju ustaša i partizana.

A, zapravo, umjesto lekcija, na koje nemaju nikakvo (a pogotovo moralno) pravo, od Reisa, i od Avaza i njegovog gazde, i od ideologa ekstremizma okupljenih oko SAFF-a i od bošnjačkog nacionalističkog političkog establišmenta (koji je zlo uvezao, skrivao ga i podržavao, dok se nije razmnožilo i zaprijetilo i njemu samom), građani ove zemlje trebaju dobiti izvinjenje i molbu za oprost (a, što bi rekli „legalisti“: policijsko-pravosudni organi treba da rade svoj posao i da utvrđuju eventualnu krivičnu odgovornost pojedinaca). Jer pravi krivci za pretvaranje nam života u noćnu moru, krcatu raznim vrstama terora, su upravo oni.

AVAZOVI GELERI U BOŠNJAČKOM TIJELU

Ne ulazeći u genezu nastanka problema, koja je manje-više svima poznata, onaj ko „nekoliko stotina osoba povezanih s vehabijskim pokretom, a koje su sklone činjenju teških kaznenih djela terorizma, ubojstava i zastrašivanja“ (prema direktoru federalne policije Zlatku Miletiću) ne tretira kao ozbiljnu opasnost, nego ih na ovaj ili onaj način, podstrekava u njihovom ekstremizmu ili počinjena zlodjela nastoji „oprati“ od političko-ideoloških konotacija, a građanima ove zemlje, umjesto nedvosmislene osude, nudi stare nacional-šovinističke floskule o ugroženosti i „terorizmu drugih nad nama“, spominjući, u kontekstu terorističkog čina u Bugojnu (i time ga, faktički, omalovažavajući), „ratni terorizam krvoloka s brda“, ubistva Bošnjaka i miniranje groba Alije Izetbegovića (vrijedi citirati u cjelosti: „Rane nanesene na bošnjačkom tijelu nakon podmuklog postavljanja paklene naprave na mezar prvog predsjednika nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića su svježe i duboke“, piše urednik Avaza, dan nakon smrtonosnog terorističkog napada na policijsku stanicu u Bugojnu), direktno je suodgovoran za sva zlodjela koja pripadnici te skupine počine. Na isti način na koji su, recimo, Dobrica Ćosić i kreatori Memoranduma SANU, direktno odgovorni za sve ratove i zločine počinjene u njima 90-ih godina prošlog stoljeća.

Važno je uočiti da su, u prvim reakcijama nakon terorističkog udara u Bugojnu, primjetne i naznake masovne histerije, američkopost11septembarskog tipa, u kojoj se strah i očaj manifestuju kao napad na čitavu skupinu, koja, istini za volju, svojom kolektivnom asocijalnošću, ideološkom isključivošću i sklonosti ekstremizmu pa i nasilju, dijela njenih sljedbenika i izostankom osude takvog ponašanja od ostalih, daje povoda za generalizaciju, koja je uvijek opasna. I za ugrožavanje ljudskih prava, koje je potpuno neprihvatljivo.

Ne treba nam nikakva odmazda, nikakav „lov na vještice“, nego efikasan odgovor države na zločin (što ne bi trebao da bude ozbiljan problem) i uključenje kompletnog društva u rješavanje problema u njegovoj pozadini (što je već mnogo teži zadatak).

Nakon što je stvoren, problem neće nestati preko noći. Ustvari, možda neće nikada. Jer je to vrsta problema u koju se trudite da ne dođete a kad već dođete onda je kasno. I svako liječenje traje dugo i krajnje je neizvjesno. No, što se duže odlaže, ili primjeni li se za njega pogrešna terapija, posljedice su sve teže.

Tragično je da će oni koji su za stvaranje društvenog okvira u kome je terorizam moguć, pa time i za samo konkretno zlodjelo, najodgovorniji, na njemu najviše i profitirati. S jedne strane strah izaziva zbijanje redova oko aktuelne vlasti ili čvrstorukaške desnice („Ujedinjeni mi stojimo“, rekli bi Amerikanci. Pri čemu se sporadična prozivanja vlasti u javnosti, u ovom kontekstu, slobodno mogu zanemariti). A s druge, sav onaj užas koji nam inače priređuje vlast, svi problemi koje proizvodi sav njen nerad, bahatost i pohlepa,... izgledaju sada tako nebitni. A nisu. Sve je to dio iste priče.

 

 

(zurnal.info)

">

SAMIR ŠESTAN: Teroristi na vlasti i oko nje

Samir Šestan

Dnevni avaz, koji i sam snosi ogromnu odgovornost za sponzorisanje ekstremističkog nasilja, i čiji gazda, poput Reisa Cerića, u svom naumu da Bošnjacima pod boljom budućnošću proda njihovu najgoru prošlost, koketira sa ekstremnom vjerskom desnicom, ide tako daleko da, već u prvim komentarima nakon terorističkog napada u Bugojnu, pokušava opovrgnuti vezu terorista sa vehabijskim pokretom, predstavljajući neposrednog izvršioca zločina kao samotnjaka. Što podsjeća na tragikomičnu zvaničnu teoriju da je J.F.Kenedya ubio, kao jedini atentator, Lee Harvey Oswald, „šetajućim metkom“, koji je nekoliko puta promijenio smjer iz nepoznatog razloga

 

O đavolu i sađenju tikava s njim već je sve rečeno. A samo naivni optimisti (ili je ovo pleonazam?), koji godinama ponavljaju da smo dodirnuli dno i da sad mora biti bolje, ne shvataju da dno ne postoji (da se, dakle, može propadati beskonačno) i da uvijek može biti gore.

NUS PROIZVOD BOŠNJAČKOG KLERONACIONALIZMA, KORUMPIRANOSTI PETRO DOLARIMA I NOTORNE GLUPOSTI

Šok koji je bh javnost doživjela od terorističkog napada u Bugojnu identičan je iznenađenju s kojim svake uboge godine domaći komunalci dočekaju snijeg u decembru („Otkud snijeg u po zime, jebote???“).

On je proizvod ovdašnjeg tradicionalnog narodnog običaja zabijanja glave u guzicu (šta da se radi kad nismo u pustinji), „gledanja svog posla“ i nevjerovanja vlastitim očima i tuđim argumentima (uz obaveznu naknadnu pamet). I od njega je gore samo licemjerno post festum zgražavanje političkih i vjerskih moćnika i isprazne riječi osude iz njihovih usta. I zahtjevi za „hitnim utvrđivanjem istine“ i „otkrivanjem nalogodavca i organizatora“ ovog akta.

Sve se uklapa (i prijeti da ostane na tome) u klasičnu priču bavljenja posljedicama, uz zanemarivanje uzroka - na zadovoljstvo onih koji su za te uzroke, a samim tim i za njima izazvane posljedice, najodgovorniji. I na ispostavljanje računa nus proizvodima određene politike, umjesto politici samoj.

Elem, kriv je Osama Bin Laden, a ne saudijski ludački teokratsko-diktatorsko-ekstremistički režim, u čijem okrilju je odrastao i koji petro-dolarima sponzorira ekstremizam širom svijeta, kupujući svoju nedodirivost uslugama svjetskim političkim moćnicima i korumpirajući lokalnu ulemu zemalja u koje izvozi svoje nakaradno pećinsko tumačenje islama. Krivi su klinci koji u tramvajima, školama i na ulicama premlaćuju i ubijaju svoje vršnjake; krivi su kriminalci koji nekažnjeno maltertiraju poštene građane; krivi su teški mentalni bolesnici koji slobodno šetaju (i ubijaju) našim ulicama i krivi su jadni imitatori bliskoističnih modnih i ideoloških trendova, koji u vjerskom fanatizmu i nasilju prema neistomišljenicima nelaze smisao svog postojanja, a nije kriva kleronacionalistička kleptomanska vlast koja je stvorila društveni okvir pogodan za svaku vrstu kriminala i terora. Niti vjerske zajednice koje, od rata naovamo, koketiraju s kako već realizovanim tako i tek potencijalnim zločincima.

A IDEOLOŠKI TRASERI TERORIZMA?

Dok stručnjaci iz detalja počinjenog zlodjela isčitavaju pažljivu isplaniranost napada i istreniranost počinilaca, a iz vrhe policije upozoravaju da je samo pitanje trenutka kada će se dogoditi novi teroristički udar, neki nastoje čitavu stvar minorizirati i relativizirati i prikazati kao čin asocijalne jedinke.

Dnevni avaz čak, iako i sam snosi ogromnu odgovornost za sponzorisanje ekstremističkog nasilja (sjetimo se njegove uloge u fašističkom vehabijskom divljanju po glavnom gradu i premlaćivanju učesnika i posjetilaca Queer festivala) i čiji gazda, poput Reisa Cerića, u svom naumu da Bošnjacima pod boljom budućnošću proda njihovu najgoru prošlost, koketira sa tom ekstremnom vjerskom desnicom, ide tako daleko da, nakon svega, već u prvim komentarima nakon zločinačkog terorističkog udara, nasuprot elementarnoj logici i izjavama policije i tužilaštva, pokušava opovrgnuti vezu terorista sa vehabijskim pokretom, predstavljajući neposrednog izvršioca zločina kao samotnjaka (što podsjeća na tragikomičnu teoriju da je J.F.Kenedya ubio, kao jedini atentator, Lee Harvey Osvald, „šetajućim metkom“, koji je nekoliko puta promijenio smjer iz nepoznatog razloga). A odmah potom (valjda dok se još niko nije sjetio da „upre prstom“), amnestira, predstavljajući ih žrtvom, ideološke trasere terorizma, pričom kako je neposredni izvršilac zločina, svojevremeno, prijetio i SAFF-u, listu na čijim stranicama se sekularisti nazivaju zločincima, Evropa zlom, kršćani i jevreji neprijateljima, slave „uspjesi“ „braće“ u Iraku, Afganistanu i Čečeniji i u kome je neformalni ideolog ekstremne desnice, poznat kao „neljubitelj“ vlaha i djece iz mješovitih brakova, iznio svoju viziju i strategiju borbe za uspostavu BiH kao islamske države.

Elem, na kraju će, prema Avazu, ispasti da je teroristički čin u Bugojnu (poput onog 30-ih godina u Berlinu) djelo komunista, izvršeno po nalogu Zlatka Lagumdžije. Ili Sulejmana Tihića, pošto im je, u posljednje vrijeme, ovaj još draži Gazdi. Što je sasvim u skladu sa Gazdinim ambicijama, da postane novi bošnjački führer.

DOK SU LUDI JEBAVALI ZBUNJENE – EKSTREMISTI SU SE NAMNOŽILI

O odgovornosti Reisa Cerića za dugogodišnje kratkovido, kukavičko i ličnim interesima motivisano, ignorisanje i tolerisanje ekstremizma, trovanje ovdašnjih običaja i svetosti tolerancije (jer kome Reis kome je Turska mati da se prilagođava) i koketiranja i tepanja nasilnicima (sjetimo se samo stravične izjave o „novim muslimanima“ i tome da se Bošnjacima ne bi desio genocid da su bili kao oni. Valjda se hoće reći da bi prije oni počinili genocid nego što bi se njima desio, što je po Reisu za pohvalu???) da ne govorimo. Klanjanje dženaza-namaza poginulom policajcu, od takvog reisa, može se tumačiti samo kao čin licemjerja. A njegovo pozivanje, u toj prigodi, na unutarbošnjačko jedinstvo, umjesto na obračun sa nasilju sklonim ekstremistima, samo je davanje dodatnog vremena onima s kojim je bilo kakav dijalog nemoguć (jer oni ne žele dijalog nego naše „prevaspitanje“ ili smrt).

Kao što demokratski sistemi nisu mogli uspostaviti nikakvu konekciju sa komunističkim diktaturama (nego je vrhunac međusobne tolerancije bio model „suživota“, jednih pored drugih – pa ko koga zajebe), tako (zapravo, još gore) svijet zasnovan na demokratiji, slobodi, sekularizmu i individualnim ljudskim pravima ne može uspostaviti nikakvu stvarnu vezu sa vjerskim fanatizmom, kome je cilj poništenje individualne volje, utapanje u religijske dogme, kolektivno ropstvo i diktatura teokrata.

Reisov poziv na nacionalno (ili vjersko?) jedinstvo, u svojoj grotesknosti, potcrtanoj tragičnošću trenutka, podsjeća, zapravo, na svojevremene tuđmanovske tlapnje o pomirenju ustaša i partizana.

A, zapravo, umjesto lekcija, na koje nemaju nikakvo (a pogotovo moralno) pravo, od Reisa, i od Avaza i njegovog gazde, i od ideologa ekstremizma okupljenih oko SAFF-a i od bošnjačkog nacionalističkog političkog establišmenta (koji je zlo uvezao, skrivao ga i podržavao, dok se nije razmnožilo i zaprijetilo i njemu samom), građani ove zemlje trebaju dobiti izvinjenje i molbu za oprost (a, što bi rekli „legalisti“: policijsko-pravosudni organi treba da rade svoj posao i da utvrđuju eventualnu krivičnu odgovornost pojedinaca). Jer pravi krivci za pretvaranje nam života u noćnu moru, krcatu raznim vrstama terora, su upravo oni.

AVAZOVI GELERI U BOŠNJAČKOM TIJELU

Ne ulazeći u genezu nastanka problema, koja je manje-više svima poznata, onaj ko „nekoliko stotina osoba povezanih s vehabijskim pokretom, a koje su sklone činjenju teških kaznenih djela terorizma, ubojstava i zastrašivanja“ (prema direktoru federalne policije Zlatku Miletiću) ne tretira kao ozbiljnu opasnost, nego ih na ovaj ili onaj način, podstrekava u njihovom ekstremizmu ili počinjena zlodjela nastoji „oprati“ od političko-ideoloških konotacija, a građanima ove zemlje, umjesto nedvosmislene osude, nudi stare nacional-šovinističke floskule o ugroženosti i „terorizmu drugih nad nama“, spominjući, u kontekstu terorističkog čina u Bugojnu (i time ga, faktički, omalovažavajući), „ratni terorizam krvoloka s brda“, ubistva Bošnjaka i miniranje groba Alije Izetbegovića (vrijedi citirati u cjelosti: „Rane nanesene na bošnjačkom tijelu nakon podmuklog postavljanja paklene naprave na mezar prvog predsjednika nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića su svježe i duboke“, piše urednik Avaza, dan nakon smrtonosnog terorističkog napada na policijsku stanicu u Bugojnu), direktno je suodgovoran za sva zlodjela koja pripadnici te skupine počine. Na isti način na koji su, recimo, Dobrica Ćosić i kreatori Memoranduma SANU, direktno odgovorni za sve ratove i zločine počinjene u njima 90-ih godina prošlog stoljeća.

Važno je uočiti da su, u prvim reakcijama nakon terorističkog udara u Bugojnu, primjetne i naznake masovne histerije, američkopost11septembarskog tipa, u kojoj se strah i očaj manifestuju kao napad na čitavu skupinu, koja, istini za volju, svojom kolektivnom asocijalnošću, ideološkom isključivošću i sklonosti ekstremizmu pa i nasilju, dijela njenih sljedbenika i izostankom osude takvog ponašanja od ostalih, daje povoda za generalizaciju, koja je uvijek opasna. I za ugrožavanje ljudskih prava, koje je potpuno neprihvatljivo.

Ne treba nam nikakva odmazda, nikakav „lov na vještice“, nego efikasan odgovor države na zločin (što ne bi trebao da bude ozbiljan problem) i uključenje kompletnog društva u rješavanje problema u njegovoj pozadini (što je već mnogo teži zadatak).

Nakon što je stvoren, problem neće nestati preko noći. Ustvari, možda neće nikada. Jer je to vrsta problema u koju se trudite da ne dođete a kad već dođete onda je kasno. I svako liječenje traje dugo i krajnje je neizvjesno. No, što se duže odlaže, ili primjeni li se za njega pogrešna terapija, posljedice su sve teže.

Tragično je da će oni koji su za stvaranje društvenog okvira u kome je terorizam moguć, pa time i za samo konkretno zlodjelo, najodgovorniji, na njemu najviše i profitirati. S jedne strane strah izaziva zbijanje redova oko aktuelne vlasti ili čvrstorukaške desnice („Ujedinjeni mi stojimo“, rekli bi Amerikanci. Pri čemu se sporadična prozivanja vlasti u javnosti, u ovom kontekstu, slobodno mogu zanemariti). A s druge, sav onaj užas koji nam inače priređuje vlast, svi problemi koje proizvodi sav njen nerad, bahatost i pohlepa,... izgledaju sada tako nebitni. A nisu. Sve je to dio iste priče.

 

 

(zurnal.info)

Dnevni avaz, koji i sam snosi ogromnu odgovornost za sponzorisanje ekstremističkog nasilja, i čiji gazda, poput Reisa Cerića, u svom naumu da Bošnjacima pod boljom budućnošću proda njihovu najgoru prošlost, koketira sa ekstremnom vjerskom desnicom, ide tako daleko da, već u prvim komentarima nakon terorističkog napada u Bugojnu, pokušava opovrgnuti vezu terorista sa vehabijskim pokretom, predstavljajući neposrednog izvršioca zločina kao samotnjaka. Što podsjeća na tragikomičnu zvaničnu teoriju da je J.F.Kenedya ubio, kao jedini atentator, Lee Harvey Oswald, „šetajućim metkom“, koji je nekoliko puta promijenio smjer iz nepoznatog razloga