Natezanje na relaciji Vlada – Univerzitet u Tuzlanskom kantonu, aktuelizovalo je staru priču o hiperprodukciji visokoškolskih kadrova u BiH i njenom smislu. Protivnici masovnosti u visokom obrazovanju i zagovornici njegove „racionalizacije“ argument nalaze u sve većem broju fakultetski obrazovanih na listama nezaposlenih. „Željeli bi školovati stručnjake za radna mjesta, a ne za biroe nezaposlenih. Zbog toga smo tražili moratorij za neke profile", kaže rektor Univerziteta u Tuzli. No, osim što je ovo primjer lokalne, bosanskohercegovačke, poremećenosti sistema – jer bi o politici obrazovanja brigu trebale voditi vlade, a rektori se trebali baviti kvalitetom obrazovanja na svojim visokoškolskim ustanovama – ovo je istovremeno i anticivilizacijski, turbo-kapitalistički koncept tretiranja obrazovanja kao isključivo upotrebne vrijednosti. I njegovo faktičko svođenje na stručnu pripremu i usavršavanje u odabranom zanatu.

Dok čak i u našem neposrednom susjedstvu, prateći trendove u razvijenim zemljama, srednju školu proglašavaju obaveznim obrazovanjem – što praktično znači da je ona izgubila tu odrednicu srednjeg i postala dio osnovnog obrazovanja, kod nas, i u obrazovanju, kao i u svim drugim segmentima, vrijeme stoji i „odgovorni“ razmišljaju u prevaziđenim kategorijama.

Mada čitav koncept limitiranja obrazovnog nivoa stanovništva nije nelogičan. Posmatrano iz ugla nacionalističke mafije na vlasti i širenju kontrole nad svojim stadima posvećenih klerikalnih krugova, naravno. Neobrazovanu svjetinu, izloženu dodatno, nacionalističkoj propagandi i religioznom drilu možeš lakše kontrolisati. I usmjeravati njeno nezadovoljstvo prema „drugima“. I cementirati vladavinu ološa. Što naša dva najteža desetljeća s Njima savršeno pokazuju.

Obrazovan pojedinac je samosvjestan, manje impresioniran političkim i vjerskim autoritetima i zna (ili bar ima bolju priliku da sazna i shvati, od onog neobrazovanog) kako funkcioniše sistem i mnogo je manje podložan prevarama i skloniji kritičkom odnosu prema vlasti. Nedavno istraživanje provedeno u Republici Srpskoj to apsolutno potvrđuje. Povjerenje u vlast, pokazalo se, najviše imaju najneobrazovaniji segmenti društva. I ono rapidno slabi sa povećanjem obrazovnog nivoa grupacija u društvu.

Pitanje obrazovanja nije, dakle, samo pitanje stručne pripreme za određeno radno mjesto i proizvođenja kadrova potrebnih tržištu radne snage. Pitanje obrazovanja je pitanje slobode, samosvjesti i budućnosti. Kako pojedinca, tako i društva u cjelini.

" />

05.07.2009. O kako je lijepo biti glup

Samir Šestan

Natezanje na relaciji Vlada – Univerzitet u Tuzlanskom kantonu, aktuelizovalo je staru priču o hiperprodukciji visokoškolskih kadrova u BiH i njenom smislu. Protivnici masovnosti u visokom obrazovanju i zagovornici njegove „racionalizacije“ argument nalaze u sve većem broju fakultetski obrazovanih na listama nezaposlenih. „Željeli bi školovati stručnjake za radna mjesta, a ne za biroe nezaposlenih. Zbog toga smo tražili moratorij za neke profile", kaže rektor Univerziteta u Tuzli. No, osim što je ovo primjer lokalne, bosanskohercegovačke, poremećenosti sistema – jer bi o politici obrazovanja brigu trebale voditi vlade, a rektori se trebali baviti kvalitetom obrazovanja na svojim visokoškolskim ustanovama – ovo je istovremeno i anticivilizacijski, turbo-kapitalistički koncept tretiranja obrazovanja kao isključivo upotrebne vrijednosti. I njegovo faktičko svođenje na stručnu pripremu i usavršavanje u odabranom zanatu.

Dok čak i u našem neposrednom susjedstvu, prateći trendove u razvijenim zemljama, srednju školu proglašavaju obaveznim obrazovanjem – što praktično znači da je ona izgubila tu odrednicu srednjeg i postala dio osnovnog obrazovanja, kod nas, i u obrazovanju, kao i u svim drugim segmentima, vrijeme stoji i „odgovorni“ razmišljaju u prevaziđenim kategorijama.

Mada čitav koncept limitiranja obrazovnog nivoa stanovništva nije nelogičan. Posmatrano iz ugla nacionalističke mafije na vlasti i širenju kontrole nad svojim stadima posvećenih klerikalnih krugova, naravno. Neobrazovanu svjetinu, izloženu dodatno, nacionalističkoj propagandi i religioznom drilu možeš lakše kontrolisati. I usmjeravati njeno nezadovoljstvo prema „drugima“. I cementirati vladavinu ološa. Što naša dva najteža desetljeća s Njima savršeno pokazuju.

Obrazovan pojedinac je samosvjestan, manje impresioniran političkim i vjerskim autoritetima i zna (ili bar ima bolju priliku da sazna i shvati, od onog neobrazovanog) kako funkcioniše sistem i mnogo je manje podložan prevarama i skloniji kritičkom odnosu prema vlasti. Nedavno istraživanje provedeno u Republici Srpskoj to apsolutno potvrđuje. Povjerenje u vlast, pokazalo se, najviše imaju najneobrazovaniji segmenti društva. I ono rapidno slabi sa povećanjem obrazovnog nivoa grupacija u društvu.

Pitanje obrazovanja nije, dakle, samo pitanje stručne pripreme za određeno radno mjesto i proizvođenja kadrova potrebnih tržištu radne snage. Pitanje obrazovanja je pitanje slobode, samosvjesti i budućnosti. Kako pojedinca, tako i društva u cjelini.

Natezanje na relaciji Vlada – Univerzitet u Tuzlanskom kantonu, aktuelizovalo je staru priču o hiperprodukciji visokoškolskih kadrova u BiH i njenom smislu.