Melanholija ljevice

U najboljem interesu države: Privatizirajmo Skupštinu i Ustavni sud!

Piše: Andrej Nikolaidis

Zašto zakone, umjesto Skupštine, ne bi donosila advokatska kancelarija koja pobijedi na tenderu? Zašto neki privatni think tank ne bi preuzeo Ustavni sud, a ostale sudove među sobom rasporedile advokatske firme, što domaće, što strane? Zašto posao Vlade ne bi preuzeo privatni kapital: policiju i vojsku - zaštitarske tvrtke, finansije - banke i brokeri, poljoprivredu – uvoznici hrane, urbanizam – graditeljske firme...

Vjerni sam čitalac Žurnalovih tekstova o Sebiji Izetbegović i njenim avanturama u koševskoj bolnici za koju sam, budući tamo rođen, i sentimentalno vezan. To je materijal za sapunicu (recimo da se zove „Sebi ja“, ili, još bolje, šatrovački „Ja sebi“): barem sto epizoda držalo bi pažnju i najvećih poznavalaca turskih i latinoameričkih telenovela.

Čitav jedan krak narativa, uzbudljivi podzaplet u kojem bi autori, kako se kaže, „kritički progovorili o tranzicionoj stvarnosti“, moglo bi biti ono što se događa ne u sarajevskoj, nego u podgoričkoj bolnici.

NAJBOLJI INTERES RADNIKA

Klinički centar Crne Gore planira da uvede „privatne partnere“ u kuhinju i vešeraj. Rukovodstvo Centra skontalo je da na pripremu hrane za bolesnike te pranje veša i posteljine ide puno para – oko 1,6 miliona eura godišnje. Pa su riješili da „uštede“ tako što će za te poslove angažovati privatnike. Kako su saopštili iz Kliničkog centra, pranje i kuhanje će „autsorsovati“. 

Nekome će, dakle, sjekira upasti u med. U kuhinji Kliničkog centra dnevno se pripremi po tri obroka za pacijente, oko 120 užina i 230 obroka za dežurno osoblje. Za godinu se nakupi: 818.882 obroka za pacijente i 83.308 za zaposlene. 

Kad se „povećava efikasnost“, stvaraju „privatno-javna partnerstva“ i, naročito, kad se „autsorsuje“, to znači jednu, zapravo dvije, a to su tri stvari: da će se u tom poslu privatnik namlatiti javnih para, država biti donja, a radnici letjeti na ulicu. Njih, radnika, je u kuhinji Kliničkog centra – 59.  

Iz Kliničkog centra obećavaju da će voditi računa da radnici budu zbrinuti “u skladu sa zakonskim propisima i u njihovom najboljem interesu”. Ja sam vam stara škola: meni se nekako čini da je „u najboljem interesu“ tih radnika da i dalje imaju posao.

Gotovo istovremeno sa viješću o ulasku privatnika u KBC, objavljena je vijest da se u podgoričkom City kvartu gradi vrtić u „privatno-javnom“ partnerstvu, Privatizacija i kapitalizam u Crnoj Gori, dakle, ostvaruju nove i značajne pobjede. Nakon što su opustošili industriju i turizam, sada prelaze na zdravstvo i predškolsko obrazovanje. Ne treba biti genije da bi se ispričao kraj te priče: jer privatizovane bolnice i vrtići mogu završiti jedino kako su već završile privatizovane fabrike i hoteli. Najprije se „autsorsuje“ kuhinja, potom mikrobiologija, pa hirurgija, da bi na kraju, tamo gdje su nekada bili vrtići i bolnice, nikle zgrade sa stanovima za prodaju. 

Imam ideju. Budući da su sve već privatizovali i „autsorsovali“, te sve već ostavili bez posla, zašto, dakako „u svom najboljem interesu“, politička klasa proces privatizacije ne bi dovršila, zaokružila, tako što će bez posla ostaviti – sebe?

Zašto ne bi sklopili privatno-javno partnerstvo i „autsorsovali“ Vladu, Skupštinu i sudstvo? Pa da vlast ne biramo na izborima (to ionako ne funkcioniše), nego na – tenderu. Pa da najpovoljniji privatni ponuđači preuzmu sve državne poslove. 

PRIVATIZIRAJMO SKUPŠTINU I USTAVNI SUD

Zašto zakone, umjesto Skupštine, ne bi donosila advokatska kancelarija koja pobijedi na tenderu? Zašto neki privatni think tank ne bi preuzeo Ustavni sud, a ostale sudove među sobom rasporedile advokatske firme, što domaće, što strane? Zašto posao Vlade ne bi preuzeo privatni kapital: policiju i vojsku - zaštitarske tvrtke, finansije - banke i brokeri, poljoprivredu – uvoznici hrane, urbanizam – graditeljske firme...

Zašto građani na referendumu, jednom u četiri godine, ni bi izglasali politički okvir, a potom praktično upravljanje državom povjerili pobjednicima na tenderu? Koje bi, za razliku od Vlade, mogli najuriti ako ne oposle ono na što su se obavezali ugovorom. Čemu simbolički „ugovor vlasti i građana“, kada se mogu sklopiti pravi, u slučaju kršenja doista raskidivi ugovori? Jer vlast je, baš kao i kuhinja i vešeraj, tek servis – usluga koju bi, siguran sam, mnogi pružali bolje nego što to čini lokalna politička elita.

Napokon: u Crnoj Gori to ne bi bio prvi put. Crna Gora je „autsorsovala“ vlast predavši državu na upravljanje Šćepanu Malom, neznancu, skitnici koji se predstavio kao ruski car. Godine 1918. svu je vlast „autsorsovala“ u Beograd, koji je Crnom Gorom vladao preko svojih lokalnih menadžera. 

Time bi, povrh svega, Crna Gora, otisnuvši se u bespuća privatizacije dalje od ostalih država u okruženju, opravdala titulu „lidera u regionu“. Bude li među firmama kojima će biti „autsorsovani“ poslovi Vlade i Skupštine i onih njemačkih, francuskih ili američkih, uslijediće i gromoglasni aplauzi iz Brisela i Vašingtona.

Ova ideja, koja vam se sada može činiti bizanom, proći će put na koji su osuđene sve velike ideje: najprije će izazvati podsmijeh, potom nasilan otpor, da bi na kraju bila prihvaćena kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva.        

(zurnal.info)  

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis