Dodik, Čović i Tihić u Dubrovniku. Sine, i tata bi malo.

Apsurnost situacije u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina, potcrtava zapravo insistiranje stranaca na dogovoru 3 „lidera nacija“. Pri čemu ih previše ne opterećuje činjenica da takvo što, zapravo, ne postoji. I da trojka koju pokušavaju sastaviti nema legitimitet da dogovara bilo šta. Međunarodnu zajednicu, kao i toliko puta do sada interesuje samo forma. Pristanak bilo koga čija riječ ima bilo kakvu značajnu težinu. Za ostatak, popunjavanje rupa, bi se oni pobrinuli.

Ono što se dešava, samo je primjena standardne metode rješavanja konflikta, od strane svjetskih moćnika. Njih ne interesuje pravda, niti uspostava normalnog društva (što je redovna iluzija žrtava) – interesuje ih mir. I svako rješenje koje će taj mir garantovati, bez obzira kako nakaradno bilo, njima je u redu.

A za uspostavljanje mira, koristi se metoda koja je kratkoročno najefikasnija, mada dugoročno izaziva nestabilnost i nemogućnost uspostave normalnog života – dogovor sa zaraćenim stranama. Sa onima koji imaju kontrolu nad (stvarno ili potencijalno) naoružanim formacijama u sukobu. „Tiha većina“, koja je za sukob nikada nije bila i koja je za zajednički život i uspostavu normalnog društva, njih, naprosto, ne interesuje.

I takav im je odnos i prema nama. Od Dejtona do danas. Antinacionalistička, građanska opcija bi bila ozbiljno tretirana samo u slučaju da je imala (ili kao mogućnost ima) svoje oružane formacije. I onda bi – u zavisnosti od snage – njeni stavovi bili i uvažavani. Ovako je šutaju i ne shvataju ozbiljno već skoro 2 desetljeća.

Nepravedno? Nemoralno? Anticivilizacijski? Da. Ali koga (u svijetu) zaboli kurac za tim.

Stvar, zapravo, nije uopšte nelogična. Radi se o situaciji u kojoj policajac, svjestan ograničenja svojih moći - da niti može pohapsiti sve pripadnike lokalnih bandi, niti zna gdje bi i šta bi onda s njima – dogovara s njihovim predstavnicima podjelu teritorija, u cilju uspostave mira. On svjesno prepušta teritoriju kriminalcima, za obećanje da će se prestati ubijati i u međusobnim sukobima u smrt odvoditi nevine. To što nevini građani prestanak ubijanja pogrešno shvate kao početak normalnog života i što, kad otkriju da su u stvari prepušteni vladavini bandi koje su ih do juče ubijale, od policajca taj život zahtjevaju, stvar je njihove naivnosti. A iz ugla policajca, čak i – bezobrazluka („Hoćetel i muzičku želju?“).

Za međunarodnu zajednicu je, naime, dovoljno da se ne ubijamo i ne pravimo ozbiljne pizdarije (koje bi ubijanju vodile). Za sve ostalo, naime, oni smatraju da sami treba da se izborimo. I... jebiga... ma kako frustrirajuće bilo – nije nepošteno. Nije!

" />

09.07.2009. O bella ciao

Samir Šestan

Dodik, Čović i Tihić u Dubrovniku. Sine, i tata bi malo.

Apsurnost situacije u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina, potcrtava zapravo insistiranje stranaca na dogovoru 3 „lidera nacija“. Pri čemu ih previše ne opterećuje činjenica da takvo što, zapravo, ne postoji. I da trojka koju pokušavaju sastaviti nema legitimitet da dogovara bilo šta. Međunarodnu zajednicu, kao i toliko puta do sada interesuje samo forma. Pristanak bilo koga čija riječ ima bilo kakvu značajnu težinu. Za ostatak, popunjavanje rupa, bi se oni pobrinuli.

Ono što se dešava, samo je primjena standardne metode rješavanja konflikta, od strane svjetskih moćnika. Njih ne interesuje pravda, niti uspostava normalnog društva (što je redovna iluzija žrtava) – interesuje ih mir. I svako rješenje koje će taj mir garantovati, bez obzira kako nakaradno bilo, njima je u redu.

A za uspostavljanje mira, koristi se metoda koja je kratkoročno najefikasnija, mada dugoročno izaziva nestabilnost i nemogućnost uspostave normalnog života – dogovor sa zaraćenim stranama. Sa onima koji imaju kontrolu nad (stvarno ili potencijalno) naoružanim formacijama u sukobu. „Tiha većina“, koja je za sukob nikada nije bila i koja je za zajednički život i uspostavu normalnog društva, njih, naprosto, ne interesuje.

I takav im je odnos i prema nama. Od Dejtona do danas. Antinacionalistička, građanska opcija bi bila ozbiljno tretirana samo u slučaju da je imala (ili kao mogućnost ima) svoje oružane formacije. I onda bi – u zavisnosti od snage – njeni stavovi bili i uvažavani. Ovako je šutaju i ne shvataju ozbiljno već skoro 2 desetljeća.

Nepravedno? Nemoralno? Anticivilizacijski? Da. Ali koga (u svijetu) zaboli kurac za tim.

Stvar, zapravo, nije uopšte nelogična. Radi se o situaciji u kojoj policajac, svjestan ograničenja svojih moći - da niti može pohapsiti sve pripadnike lokalnih bandi, niti zna gdje bi i šta bi onda s njima – dogovara s njihovim predstavnicima podjelu teritorija, u cilju uspostave mira. On svjesno prepušta teritoriju kriminalcima, za obećanje da će se prestati ubijati i u međusobnim sukobima u smrt odvoditi nevine. To što nevini građani prestanak ubijanja pogrešno shvate kao početak normalnog života i što, kad otkriju da su u stvari prepušteni vladavini bandi koje su ih do juče ubijale, od policajca taj život zahtjevaju, stvar je njihove naivnosti. A iz ugla policajca, čak i – bezobrazluka („Hoćetel i muzičku želju?“).

Za međunarodnu zajednicu je, naime, dovoljno da se ne ubijamo i ne pravimo ozbiljne pizdarije (koje bi ubijanju vodile). Za sve ostalo, naime, oni smatraju da sami treba da se izborimo. I... jebiga... ma kako frustrirajuće bilo – nije nepošteno. Nije!

Dodik, Čović i Tihić u Dubrovniku. Sine, i tata bi malo.