ČITAONICA ŽURNAL

TAJNI ŽIVOT PJESAMA: Ljetovanje u podrumu

Piše: Amer Tikveša

Kao danas kroz video, u ratu je svak imao potrebu da se kroz pjesmu izrazi. I bili su korišteni kao politički propagandisti. Zlo nikad u tim pjesmama nije moglo biti “naše”, već samo “njihovo”

 

Da su ljetovali kod oca, slušao sam samo od djece razvedenih roditelja. U ratu sam to počeo i ja u šali govoriti.

Nije bio „podrumaš“, kako smo u ratu nazivali skrivače od mobilizacije. Podrumaša su od njega napravili. Bio je nepokvarljiv komunist, toliko da s kvarenjem nisu ni pokušali. Kad je počinjao rat, kao pukovnik u rezervi, prijavio se u teritorijalnu odbranu. Rekli su mu da im ne treba, na lijep način, da se ne osjeti prekriženim: „Ima mlađih, za ovu državu si ti isuviše uradio.“

Sve tako, polako, skidali su ga s jedne po jedne funkcije dok za državu u nastanku nije skroz postao nefunkcionalan.

Na molbu da dvojicu mladića puste iz logora, dobio je odgovor da će ih pustiti, ali da ne pita više ni za koga jer bi i on mogao završiti gdje i njegovi sugrađani pogrešnog imena.

Dalje se ni u šta nije htio petljati. Povukao se u podrum i pravio svoj novi svijet, od drveta.

Volio sam s njim provoditi vrijeme, najviše ljeti. Vrućine su i u ratu nepodnošljive, ozbiljan konkurent gladi, granatama, snajperu... Toliko ozbiljan da bi me zimi malo koje pucanje moglo otjerati u podrum, dok bi to ljeti radio i znak za opću opasnost. A silazio sam i onako, kod oca, na ljetovanje.

Znalo je njemu doći zanimljivih ljudi. Tu sam prvi put upoznao nekog za kog su drugi govorili da je pjesnik, a da tu nije bilo podsmijeha. Mehu Rizvanovića. Bio je zanatlija, radnik, član Društva pisaca BiH s objavljenim zbirkama i uvršten u jednu antologiju bh. pjesništva. Najpoznatiji pjesnik-radik bio je Duško Trifunović. Ali bilo ih je još, i Meho među njih spada, koji su bili dokaz da je tendencija socijalizma da umjetnost učini kompatibilnom radništvu, i u konzumentskom i u stvaralačkom smislu, bila opravdana. Spomenuo je tad da je u tu antologiju bh. pjesništva uvršten i Radovan Karadžić. Jedna od glavnih krivaca što je on, kao njegov kolega pjesnik, uopšte u podrumu.

Tata je rekao da i ja pišem pjesme, a on je tražio da vidi. S blagim stidom sam mu ih pokazao. Ispisane u Unicefovoj svesci, kakve su nam dijeljene kao humanitarna pomoć. „Objavi ovo čim se rat završi. Nek se zbirka zove 'Pjesme iz Unicefove sveske'“. Rekao je to, a da nije pročitao nijednu pjesmu. A onda je krenuo sa čitanjem. Svidjele su mu se one o ratu. Ne zbog onog što u njima piše ni zbog tog kako je napisano, već zbog onog što u njima ne piše. Drago mu je bilo što nema „dušmana“ i „žrtava“ niti „armije koja čuva mamu, tatu, seku i batu“. Rat je bio univerzalna nesreća, a nije služio kao propagandistički pamflet za dizanje morala po seoskim teferičima. Onda je izgovorio svoju pjesmu o ratu.

 

I poče rat. Pred zoru. Uhodano. Školski.
POVOD: Vaš vjetar je ćarlijao 
po našem dvorištu.
UZROK: Vaša ptica je na našoj
topovskoj cijevi pjevala.
I rat otpoče.

Iz noći izađe zlo u maskirnoj uniformi
i nagovori prošlost
da stavi barikade ispred budućnosti.

Nagovori sjenke da pripreme eksplozivne naprave,
da podese nišanske sprave.

Kuće i dvorišta, naprosto, postadoše neprijatelji.
Dani ne teku.
Ubijaju ih granatama.

Nabreklo vrijeme od eksplozija,
između kojih šeta zlo,
smijući se našim ranama.
Pomračenje sunca priprema. 

Iza kuće, iza drveta, iza svakog kamena,
izviruje probuđeni inat.

U snu, u duši, u oku,
blješti nadahnuta mržnja.
Zemlja tutnji, nebesa se prolamaju.
UZROK: Vaša ptica je na našoj 
topovskoj cijevi pjevala.

 

Bilo je to nešto najmoćnije što sam dotad čuo. I zbog toga što sam imao 12 godina, i zbog toga što je izgovoreno uz uljaricu, u podrumu, gdje moj otac radi u drvetu dok ovaj govori svoju poeziju, i zbog tog što je govori “pravi”, “priznati” pjesnik, prvi kojeg sam upoznao, i zbog Mehinog talenta za govorenje poezije, ali i zbog toga što je u tim riječima bilo nečeg moćnog, u tom trenutku gotovo zastrašujućeg, disidentskog. Nikog dotad nisam čuo da je o ratu govorio istovremeno i s toliko ironije i s toliko istine. Pjesnici su bili sveprisutni na televiziji (kad bismo mogli da je pratimo) i na radiju. Bilo ih je raznih. Kao danas kroz video, u ratu je svak imao potrebu da se kroz pjesmu izrazi. I bili su korišteni kao politički propagandisti. Zlo nikad u tim pjesmama nije moglo biti “naše”, već samo “njihovo”. Zlo o kojem je Meho govorio bilo je nacionalno neodredivo. Za mene u tom trenutku jasno. Oni koji granatiraju su na brdu, ali između granatiranja, oni koji hodaju po gradu “smijući se našim ranama”, bili su ti “naši”, koji su se bogatili na našoj nesreći.

Neću ga više, nakon tog podrumskog upoznavanja, sretati, ubrzo će umrijeti. Važno je da je nakon tog susreta moja potreba za pisanjem poezije ostala neizbrisiva. Iz tog perioda je jedna od moje dvije pjesme koje evo već duže od 20 godina čekaju da se skupi dovoljno onih koje smatram dovoljno dobrim za zbirku. Posvetio sam je ocu.

 

Rastvarač

 

Načinih od drveta sto,

da s njega mogu jesti.

I stolicu,

kad jedem da mogu sjesti.

I metlu,

Kad pomrvim da mogu mesti.

I počeh se sebi smijati,

kad sve bacih u vatru,

da se mogu grijati.

 

Prvo je napravio jednu kašiku, onda korito, pa Stari most u Mostaru, kad su ga srušili, dok nije došlo do čovjeka. Onda je pravio samo ljude. Prvog sam, nemaštovito, nazvao Adam.

Pravio ih je od tisovine. Šara tise razlijevala se niz njihova lica kao ratničke boje. Svjetlost uljarice obasjavala im je lica na policama dok su u njegovim rukama nastajali sve novi i novi. Zamjenjivali su uspješno većinu onih nad zemljom. Od njih nije dolazilo zlo, od onih gore jest. Nije ni dobro, ali nije ni od onih gore. Kad sve sabereš, drveni su bili bolji od mesnatih.

Drveće nam je u nedostatku struje bilo jako važno. Ložili smo i da bismo se grijali i da bismo kuhali. I ljeti i zimi. Šalio sam se s njim da ih dobro čuva, da mu ih neko ne naloži. Iz te šale stvorio sam sliku čovjeka koji radi u drvetu i na kraju sve što je napravio naloži, tako je nastala pjesma.

Dugo poslije rata pročitat ću pjesmu Ranka Sladojevića Ljetovanje u paklu. U Sarajevskim sveskama u izboru Stevana Tontića pod nazivom Savremeno pjesništvo BiH.

 

To je ovdje. Na pravoj si adresi.
Koja te agencija poslala?
Ima i ljepših mjesta… Sad, gje si
Tu si. Neka te, bogu hvala.

Prvo o kućnom redu. Građani pakla
Žive od eksplozija, vode i hljeba.
Fino žive. U prozorima nema stakla.
Ni u zidovima cigle. Ovdje to ne treba.

Mi ti volimo slobodu. I promjenu.
Evo, sve je ovo do juče bilo cijelo.
Pa nam nekako dosadilo. U trenu

Sve smo to ljudski raščistili.
Nego odmori se, okrijepi tijelo.
Valja ti ovdje ljetovati, mili.

 

I time će biti zaokružen moj pjesnički doživljaj i opservacija života u podrumu. Tu sam, ustvari, naučio besmisao i opasnost velikih riječi upotrijebljenih u ideološkom i političkom kontekstu, kakve su, u ovoj pjesmi, “sloboda” i “promjena”. Naučio sam se ironijski odnositi prema njima.

Stari je izišao iz podruma kad mu se rodio prvi unuk. S njim su se opet počeli javljati mesnati, njemu bliski, a drveni su s podrumskih, prenijeti na police u stanu.

Kad smo dijelili očevu ostavštinu, uzeo sam Adama. Često i danas, pogotovo u ljetnim, vrućim danima, dok me s društvenih mreža obasipaju identičnim slikama mora, kojima nisam sposoban dokučiti smisao i između njih uočiti suštinsku razliku, kroz njegove tužne oči tonem u hladovinu podruma i ljepotu umjetnosti.

 

(zurnal.info)


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Amer Tikveša, Tajni život pjesama, Čitaonica Žurnal