Odbijanje Tarika Sadovića da podnese ostavku na dužnost državnog ministra bezbjednosti i argumentacija koju koristi u svoju odbranu samo je jedan u nizu pokazatelja kako su bošnjački nacionalisti uvijek, kada je njihova koža u pitanju, spremni raditi protiv interesa države i ponašati se identično republičkosrpskom mahnitom totalitarnom gangsterskom vođi, koga su pak, redovno skloni demonizirati, i to često zbog identičnih stvari koje i oni čine.

Tako je nedavnim izborom Bošnjaka za premijera Vlade FBiH, uz zadržavanje 2 druge funkcije iz ustavne kvote od 6 mjesta, za koje Ustav predviđa da ni jedna nacionalna grupacija ili „ostali“ ne mogu zauzimati više od 2, u trenutku pritiska „međunarodne zajednice“ na Dodika zbog njegovog nepoštovanja odluka Visokog predstavnika i kršenja ustava, SDA dezavuirala jednu od temeljnih odluka Visokog predstavnika, i na toj odluci utemeljenu Ustavnu odredbu – onu o ravnopravnosti naroda na cijeloj teritoriji BiH.

U predkogresnom periodu, Bakir Izetbegović, sin utemeljitelja prakse antiinstitucionalnog (korupciji i kriminalu sklonog) ponašanja „u Bošnjaka“, u povodu suđenja njegovim intimusima Brankoviću i Bičakčiću, pokušao relativizirati počinjeni kriminal i izrazio nepovjerenje u rad Tužilaštva i Suda. Slično se ponašaju svi bošnjački (i hrvatski) kriminalci na političkim funkcijama (i njihovi zaštitnici) nad kojim se nadvila (užasno spora) ruka Pravde, koji vrište o montiranim političkim procesima, zavjeri, pritiscima,... Pružajući, zapravo, na taj način, najdirektniju podršku Miloradu Dodiku u njegovom identičnom portretiranju Tužilaštva i Suda i njegovom odbijanju da prizna pravosudni sistem zemlje i razvaljivanju države.

Iz repertoara laktaškog gangstera, Tarik Sadović je odlučio da iskoristi priču o međunarodnoj zavjeri. I da optuži Dodikovu noćnu moru – zamjenika Visokog predstavnika i međunarodnog upravitelja Distrikta Brčko, Rafija Gregorijana, te, američkog ambasadora u našoj zemlji Čarlsa Ingliša – da ga, praktično „ni krivog ni dužnog“ nastoje ukloniti sa posla koji on inače, savršeno obavlja. Zaštitnik bjelosvjetskih kriminalaca i terorista, koji su prijetnja bezbjednosti Bosne i Hercegovine (pa i samih Bošnjaka), zarad zaštite svoje guzice i njoj tako ugodne fotelje, spreman je izazvati i međunarodni incident i optužiti još možda jedine preostale prijatelje ove zemlje i onih koji je svojom smatraju – amerikance – da se „miješaju u naše unutrašnje stvari“.

Nastavi li Sadović ovako kako je krenuo, ne bi bilo čudo da se inicijativi njegove stranke za njegovom smjenom, suprotstave upravo oni koji su ga do sada najupornije prozivali – poslanici SNSD-a. I da ove Sadovićeve usluge njihovom gazdi i svojevrsnu ponudu uspostave antiameričke koalicije, nagrade odbacivanjem zahtjeva za smjenom. I to „entitetskim glasanjem“.

" />

12.07.2009. Džihad Tarika Sadovića

Samir Šestan

Odbijanje Tarika Sadovića da podnese ostavku na dužnost državnog ministra bezbjednosti i argumentacija koju koristi u svoju odbranu samo je jedan u nizu pokazatelja kako su bošnjački nacionalisti uvijek, kada je njihova koža u pitanju, spremni raditi protiv interesa države i ponašati se identično republičkosrpskom mahnitom totalitarnom gangsterskom vođi, koga su pak, redovno skloni demonizirati, i to često zbog identičnih stvari koje i oni čine.

Tako je nedavnim izborom Bošnjaka za premijera Vlade FBiH, uz zadržavanje 2 druge funkcije iz ustavne kvote od 6 mjesta, za koje Ustav predviđa da ni jedna nacionalna grupacija ili „ostali“ ne mogu zauzimati više od 2, u trenutku pritiska „međunarodne zajednice“ na Dodika zbog njegovog nepoštovanja odluka Visokog predstavnika i kršenja ustava, SDA dezavuirala jednu od temeljnih odluka Visokog predstavnika, i na toj odluci utemeljenu Ustavnu odredbu – onu o ravnopravnosti naroda na cijeloj teritoriji BiH.

U predkogresnom periodu, Bakir Izetbegović, sin utemeljitelja prakse antiinstitucionalnog (korupciji i kriminalu sklonog) ponašanja „u Bošnjaka“, u povodu suđenja njegovim intimusima Brankoviću i Bičakčiću, pokušao relativizirati počinjeni kriminal i izrazio nepovjerenje u rad Tužilaštva i Suda. Slično se ponašaju svi bošnjački (i hrvatski) kriminalci na političkim funkcijama (i njihovi zaštitnici) nad kojim se nadvila (užasno spora) ruka Pravde, koji vrište o montiranim političkim procesima, zavjeri, pritiscima,... Pružajući, zapravo, na taj način, najdirektniju podršku Miloradu Dodiku u njegovom identičnom portretiranju Tužilaštva i Suda i njegovom odbijanju da prizna pravosudni sistem zemlje i razvaljivanju države.

Iz repertoara laktaškog gangstera, Tarik Sadović je odlučio da iskoristi priču o međunarodnoj zavjeri. I da optuži Dodikovu noćnu moru – zamjenika Visokog predstavnika i međunarodnog upravitelja Distrikta Brčko, Rafija Gregorijana, te, američkog ambasadora u našoj zemlji Čarlsa Ingliša – da ga, praktično „ni krivog ni dužnog“ nastoje ukloniti sa posla koji on inače, savršeno obavlja. Zaštitnik bjelosvjetskih kriminalaca i terorista, koji su prijetnja bezbjednosti Bosne i Hercegovine (pa i samih Bošnjaka), zarad zaštite svoje guzice i njoj tako ugodne fotelje, spreman je izazvati i međunarodni incident i optužiti još možda jedine preostale prijatelje ove zemlje i onih koji je svojom smatraju – amerikance – da se „miješaju u naše unutrašnje stvari“.

Nastavi li Sadović ovako kako je krenuo, ne bi bilo čudo da se inicijativi njegove stranke za njegovom smjenom, suprotstave upravo oni koji su ga do sada najupornije prozivali – poslanici SNSD-a. I da ove Sadovićeve usluge njihovom gazdi i svojevrsnu ponudu uspostave antiameričke koalicije, nagrade odbacivanjem zahtjeva za smjenom. I to „entitetskim glasanjem“.

Odbijanje Tarika Sadovića da podnese ostavku na dužnost državnog ministra bezbjednosti i argumentacija koju koristi u svoju odbranu samo je jedan u nizu pokazatelja kako su bošnjački nacionalisti uvijek, kada je njihova koža u pitanju, spremni raditi protiv interesa države i ponašati se identično republičkosrpskom mahnitom totalitarnom gangsterskom vođi, koga su pak, redovno skloni demonizirati, i to često zbog identičnih stvari koje i oni čine.