Bošnjački predstavnici u vlasti Republike Srpske zatražili su od Ureda visokog predstavnika u BiH da zabrani sve fašističke organizacije u BiH.

Za svakog iole normalnog, demonstracija sile i veličanje zločina od strane pripadnika četničkog ravnogorskog pokreta i neonacističke organizacije Obraz, organizovana neposredno po ukopu još 500 srebreničkih žrtava genocida, jedna je od onih mučnih stvari, kojim ova zemlja, na žalost, obiluje, od kojih čovjeku „staje pamet“.

No, s druge strane, to je tek vrh ledenog brijega. Sama izvedena akcija, ma koliko iritantna bila, zapravo bi bila nebitna i samo prezira, i nikakvog ozbiljnog komentara vrijedna, da se ne radi o samo jednom segmentu i specifičnoj poruci zvanične politike u RS.

Nacionalistički i separatistički projekat, reaktiviran i u punoj mjeri revitaliziran za potrebe zaštite od krivične odgovornosti tamošnje mafije na vlasti, na čelu sa laktaškim godfatherom, proizvodnju mržnje (ispravno) shvata kao ključ za ostvarenje svog projekta.

Bedastoće tipa izjava „Nama je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“, ukidanja prefiksa „bosanski“ u imenima gradova u RS ili dopuštanje divljanja udruženja koja „njeguju tradiciju“ ritualnog klanja kamom i prinošenja „inovjernih“ žrtava na oltar Nacije, namijenjene su prije svega, ako ne i isključivo, da bi se izazvala mržnja na „drugoj strani“ i porodio recipročni odgovor sa te strane fašističkoj poruci sa jednog od tamošnjih „okupljanja naroda“: „Muslimani, ne želimo da živimo s vama.“

Upravo je to cilj (i to dokazuje i činjenica da mediji tamošnjeg režima ignorišu incident – naprosto nije ni bio namjenjen njihovoj publici) i upravo zato treba biti maksimalno oprezan, odmjeren i pametan, pogotovo u javnoj (političkoj i medijskoj prije svega) sferi života, u reakcijama na provokacije nastavljača zločinačke ratne genocidne politike mirnim sredstvima.

Nužno ih je odvojiti od naroda (bez glupih i opasnih – i u načelu nacionalšovinističkih - generalizacija) i vidjeti značajne razlike u onome što smo, inače, skloni doživljavati kao fašistički monolit, koji upravo svojim generalizacijama, (i) sami izgrađujemo i učvršćujemo, na oduševljenje onih koji taj monolit kao konačni cilj priželjkuju.

Nema, naime, ništa gluplje ni opasnije od generalizacija i reakcija npr. novinskim naslovima tipa: „Srbi u Bratuncu pljuvali na kamione sa posmrtnim ostacima“. Osim što je, u svojoj generalizaciji, netačan i, po ciljanu (bošnjačku) populaciju, opasan, on je upravo ona varijanta reakcije koju srpski fašisti priželjkuju – izjednačavanje njih i njihovih djela sa kompletnim narodom. Onaj ko takav naslov shvati u doslovnom smislu (onako kako je napisano, dakle) je za sva vremena završio i sa Srbima i sa Bratuncem. A onda i sa Republikom Srpskom. Ali („ali, ali, avaj ali...“) ne samo kao administrativnom formom organizovanja, nego i kao teritorijom.

I to je kraj.

" />

14.07.2009. Proizvodnja mržnje

Samir Šestan

Bošnjački predstavnici u vlasti Republike Srpske zatražili su od Ureda visokog predstavnika u BiH da zabrani sve fašističke organizacije u BiH.

Za svakog iole normalnog, demonstracija sile i veličanje zločina od strane pripadnika četničkog ravnogorskog pokreta i neonacističke organizacije Obraz, organizovana neposredno po ukopu još 500 srebreničkih žrtava genocida, jedna je od onih mučnih stvari, kojim ova zemlja, na žalost, obiluje, od kojih čovjeku „staje pamet“.

No, s druge strane, to je tek vrh ledenog brijega. Sama izvedena akcija, ma koliko iritantna bila, zapravo bi bila nebitna i samo prezira, i nikakvog ozbiljnog komentara vrijedna, da se ne radi o samo jednom segmentu i specifičnoj poruci zvanične politike u RS.

Nacionalistički i separatistički projekat, reaktiviran i u punoj mjeri revitaliziran za potrebe zaštite od krivične odgovornosti tamošnje mafije na vlasti, na čelu sa laktaškim godfatherom, proizvodnju mržnje (ispravno) shvata kao ključ za ostvarenje svog projekta.

Bedastoće tipa izjava „Nama je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“, ukidanja prefiksa „bosanski“ u imenima gradova u RS ili dopuštanje divljanja udruženja koja „njeguju tradiciju“ ritualnog klanja kamom i prinošenja „inovjernih“ žrtava na oltar Nacije, namijenjene su prije svega, ako ne i isključivo, da bi se izazvala mržnja na „drugoj strani“ i porodio recipročni odgovor sa te strane fašističkoj poruci sa jednog od tamošnjih „okupljanja naroda“: „Muslimani, ne želimo da živimo s vama.“

Upravo je to cilj (i to dokazuje i činjenica da mediji tamošnjeg režima ignorišu incident – naprosto nije ni bio namjenjen njihovoj publici) i upravo zato treba biti maksimalno oprezan, odmjeren i pametan, pogotovo u javnoj (političkoj i medijskoj prije svega) sferi života, u reakcijama na provokacije nastavljača zločinačke ratne genocidne politike mirnim sredstvima.

Nužno ih je odvojiti od naroda (bez glupih i opasnih – i u načelu nacionalšovinističkih - generalizacija) i vidjeti značajne razlike u onome što smo, inače, skloni doživljavati kao fašistički monolit, koji upravo svojim generalizacijama, (i) sami izgrađujemo i učvršćujemo, na oduševljenje onih koji taj monolit kao konačni cilj priželjkuju.

Nema, naime, ništa gluplje ni opasnije od generalizacija i reakcija npr. novinskim naslovima tipa: „Srbi u Bratuncu pljuvali na kamione sa posmrtnim ostacima“. Osim što je, u svojoj generalizaciji, netačan i, po ciljanu (bošnjačku) populaciju, opasan, on je upravo ona varijanta reakcije koju srpski fašisti priželjkuju – izjednačavanje njih i njihovih djela sa kompletnim narodom. Onaj ko takav naslov shvati u doslovnom smislu (onako kako je napisano, dakle) je za sva vremena završio i sa Srbima i sa Bratuncem. A onda i sa Republikom Srpskom. Ali („ali, ali, avaj ali...“) ne samo kao administrativnom formom organizovanja, nego i kao teritorijom.

I to je kraj.

Bošnjački predstavnici u vlasti Republike Srpske zatražili su od Ureda visokog predstavnika u BiH da zabrani sve fašističke organizacije u BiH.