Jedna od ubjedljivo najvećih (u inače beskonačnom nizu) gluposti, bošnjačkih nacionalista, je imitiranje srpskog nacionalizma.

Drkadžijsko ponašanje i isključivost, političko nasilje i stigmatizacija i demonizacija neprijatelja jesu stadu mili, pa još, u zemlji kao što je naša, na svakom koraku možeš naći izgovor za njih i pozvat se na samoodbranu ili bar reagovanje u afektu. No, pritom se zaboravlja da su interesi drugačiji (ne računajući uvijek rezervni plan o Muslimaniji i vjerujući da je, osim što je bošnjački nacionalni interes, BiH i interes njihovih nacionalista). Proizvodnja unutrašnjih neprijatelja razara zajednicu a proizvodnja vanjskih je učvršćuje. Svođenje političkih odnosa u zemlji na međunacionalne sukobe razara, dakle, državu i učvršćuje nacionalne monolite.

I upravo je to ključna tačka na kojoj se bošnjački nacionalizam, doveden pred unutrašnji paradoks, vrti u „beskonačnoj petlji“, poput računara koji ne može naći rješenje za zadati problem. I, poput tog računara, ništa smisleno ne radi već desetljećima, nego mu se aktivnost svodi na reagovanje na korake druga dva nacionalizma. I na stalne pozive međunarodnom „centru za pružanje usluga korisnicima“ da otklone kvar.

A, zapravo, tu gordijevsku petlju mogu razriješiti (samo) sami. Ili bar početi njeno razrješavanje. Put do integracije zemlje vodi kroz dezintegraciju nacionalističkih politika i njihovih stranačkih reprezenata. Oboje ne može. Naprosto je isključivo. Izluđujući vakuum u kome živimo, nedefinisano stanje u kome je sve istovremeno i moguće i nemoguće, posljedica je upravo pokušaja da se pomiri nepomirivo. Nemoguće je biti istovremeno i nacionalista i patriota u višenacionalnoj zajednici. I Bošnjaci, odnosno njihovi politički predstavnici, bi se konačno morali opredjeliti. Ili će se ova patnja, od života u BiH, nastaviti unedogled.

No, to je teorija. U praksi, ono što voli da se zove zaštitnicima bošnjačkih nacionalnih interesa, nema ni nacionalističkih, ni patriotskih ambicija. Mi, zapravo (kao ni u druga dva nacionalna korpusa), nemamo posla sa nacionalistima, nego sa kriminalizovanim smećem, koje nacionalističko drkanje koristi u cilju zadržavanja ličnih pozicija na društvenoj ljestvici moći. I pljačku upravo onog naroda čijim se zaštitnicima pretstavljaju.

Sapunica od smjene državnog ministra sigurnosti najbolje ilustruje tipičnu reakciju domaćih nacionalista, kada se nacionalni i državni (da sad zanemarimo stranačke, mada i to nešto govori) interesi nađu u sukobu sa ličnim. Od vlasti očito odljepljeli ministar spreman je čak i na „džihad“ protiv Amerikanaca, samo da bi još koji mjesec zadržao fotelju. U ovoj tako dodikovskoj reakciji, koja još jednom potcrtava sličnost mentalnog sklopa nacionalističke mafije na vlasti, bez obzira na boje i torove kojim vladaju, podršku tragikomičnom štetočini opasnih namjera, pruža niko dugi do gubitnik na nedavnim stranačkim izborima, Bakir Izetbegović. Pokušavajući nevješto imitirati Dodika i on, metaforički, lupa rukom od sto i izjavljuje kako neće nama stranci uređivati odnose u zemlji, odnosno da on „prvi neće glasati za smjenu“ ako je razlog za nju to što su je zahtjevali Amerikanci.

To priglupo i kratkovido pozivanje na suverenost u zemlji u kojoj istovremeno na koljenima molite da stranci iz nje ne odu i svako malo ih vučete za rukav da vam pomognu, pa još zamjeranje državi koja je, praktično, jedina preostala nada ove zemlje (pri čemu su motivi i interesi koji stoje u pozadini tog „prijateljstva“ u načelu nebitni), klasičan je primjer šizofrenije bošnjačkog nacionaliste, u kome se sukobljavaju međusobno isključive opcije, koje su, ipak, čvrsto hijerarhijski postavljene: na prvom je mjestu lični interes, na drugom stranački, ne trećem nacionalni a ne četvrtom (ili četrnaestom?) državni.

" />

16.07.2009. Bošnjačko nacionalističko zajebavanje sa sudbinom države

Samir Šestan

Jedna od ubjedljivo najvećih (u inače beskonačnom nizu) gluposti, bošnjačkih nacionalista, je imitiranje srpskog nacionalizma.

Drkadžijsko ponašanje i isključivost, političko nasilje i stigmatizacija i demonizacija neprijatelja jesu stadu mili, pa još, u zemlji kao što je naša, na svakom koraku možeš naći izgovor za njih i pozvat se na samoodbranu ili bar reagovanje u afektu. No, pritom se zaboravlja da su interesi drugačiji (ne računajući uvijek rezervni plan o Muslimaniji i vjerujući da je, osim što je bošnjački nacionalni interes, BiH i interes njihovih nacionalista). Proizvodnja unutrašnjih neprijatelja razara zajednicu a proizvodnja vanjskih je učvršćuje. Svođenje političkih odnosa u zemlji na međunacionalne sukobe razara, dakle, državu i učvršćuje nacionalne monolite.

I upravo je to ključna tačka na kojoj se bošnjački nacionalizam, doveden pred unutrašnji paradoks, vrti u „beskonačnoj petlji“, poput računara koji ne može naći rješenje za zadati problem. I, poput tog računara, ništa smisleno ne radi već desetljećima, nego mu se aktivnost svodi na reagovanje na korake druga dva nacionalizma. I na stalne pozive međunarodnom „centru za pružanje usluga korisnicima“ da otklone kvar.

A, zapravo, tu gordijevsku petlju mogu razriješiti (samo) sami. Ili bar početi njeno razrješavanje. Put do integracije zemlje vodi kroz dezintegraciju nacionalističkih politika i njihovih stranačkih reprezenata. Oboje ne može. Naprosto je isključivo. Izluđujući vakuum u kome živimo, nedefinisano stanje u kome je sve istovremeno i moguće i nemoguće, posljedica je upravo pokušaja da se pomiri nepomirivo. Nemoguće je biti istovremeno i nacionalista i patriota u višenacionalnoj zajednici. I Bošnjaci, odnosno njihovi politički predstavnici, bi se konačno morali opredjeliti. Ili će se ova patnja, od života u BiH, nastaviti unedogled.

No, to je teorija. U praksi, ono što voli da se zove zaštitnicima bošnjačkih nacionalnih interesa, nema ni nacionalističkih, ni patriotskih ambicija. Mi, zapravo (kao ni u druga dva nacionalna korpusa), nemamo posla sa nacionalistima, nego sa kriminalizovanim smećem, koje nacionalističko drkanje koristi u cilju zadržavanja ličnih pozicija na društvenoj ljestvici moći. I pljačku upravo onog naroda čijim se zaštitnicima pretstavljaju.

Sapunica od smjene državnog ministra sigurnosti najbolje ilustruje tipičnu reakciju domaćih nacionalista, kada se nacionalni i državni (da sad zanemarimo stranačke, mada i to nešto govori) interesi nađu u sukobu sa ličnim. Od vlasti očito odljepljeli ministar spreman je čak i na „džihad“ protiv Amerikanaca, samo da bi još koji mjesec zadržao fotelju. U ovoj tako dodikovskoj reakciji, koja još jednom potcrtava sličnost mentalnog sklopa nacionalističke mafije na vlasti, bez obzira na boje i torove kojim vladaju, podršku tragikomičnom štetočini opasnih namjera, pruža niko dugi do gubitnik na nedavnim stranačkim izborima, Bakir Izetbegović. Pokušavajući nevješto imitirati Dodika i on, metaforički, lupa rukom od sto i izjavljuje kako neće nama stranci uređivati odnose u zemlji, odnosno da on „prvi neće glasati za smjenu“ ako je razlog za nju to što su je zahtjevali Amerikanci.

To priglupo i kratkovido pozivanje na suverenost u zemlji u kojoj istovremeno na koljenima molite da stranci iz nje ne odu i svako malo ih vučete za rukav da vam pomognu, pa još zamjeranje državi koja je, praktično, jedina preostala nada ove zemlje (pri čemu su motivi i interesi koji stoje u pozadini tog „prijateljstva“ u načelu nebitni), klasičan je primjer šizofrenije bošnjačkog nacionaliste, u kome se sukobljavaju međusobno isključive opcije, koje su, ipak, čvrsto hijerarhijski postavljene: na prvom je mjestu lični interes, na drugom stranački, ne trećem nacionalni a ne četvrtom (ili četrnaestom?) državni.

Jedna od ubjedljivo najvećih (u inače beskonačnom nizu) gluposti, bošnjačkih nacionalista, je imitiranje srpskog nacionalizma.