Kauč selektor

Nada se vratila: Odigrali smo utakmicu koja će ući u legendu

Piše: Marko Tomaš

Nadajmo se da ćemo u ključnim utakmicama biti barem blizu igre kakvu smo prikazali u Torinu. U tom slučaju, protiv, sada je očito, nikad slabije Grčke i objektivno lošije Finske imamo šansu dokopati se druge pozicije. Možemo se mirno prepustiti ljetu

Utorak, 11. lipnja 2019. godine mnogim će nogometnim zaluđenicima u Bosni i Hercegovini ostati u pamćenju kao onaj dan kad smo mogli izvrnut' Italiju u Torinu. Pogotovo što se tomu nitko nije nadao nakon blijedog izdanja BiH momčadi u Tampereu. Uzbuđenje zbog igre kakvu su reprezentativci pružili u Torinu time je bilo veće. Gard bez ikakvih kompleksa i ravnopravno pariranje Azzurima bilo je kao buđenje iz duševne letargije. Na koncu, ipak se dogodio antiklimaks. Makar je i istina da ova utakmica ostavlja nadu da se na jesen može krenuti u pobjednički pohod i dokopati druge pozicije u grupi. 

DOGODIO SE PJANIĆ

Vjerojatno nikome nije jasno što se dogodilo u našim redovima u ovih par dana. Izuzev što je jasno da se dogodio Miralem Pjanić. Pjanić je postao ona vrsta igrača pored kojega i njegovi suigrači izgledaju puno bolje nego što bi to bilo da njega nema na terenu. Njegovo je prisustvo podiglo razinu igre Amera Gojaka i Elvisa Sarića. Veratti i mladi Barella u određenim trenucima utakmice izgubili su se u tom trokutu. Pogotovu je bilo lijepo vidjeti da Gojak i Barella, obojica budućnost svojih momčadi, igraju na istoj razini. 

Šunjić, inače igrač koji svoje zadaće obavlja jako uredno, u Finskoj je bio spor i u nekim trenucima isključen. Povlačenje Bičakčića na njegovo mjesto pokazalo se ispravnom odlukom izbornika. Time smo dobili još jedan dodatni kvalitet u liku Darka Todorovića. Preko njegove i Višćine strane Bosna i Hercegovina je najkonkretnije prijetila golu Italije. Činjenica, doduše, jeste i ta da smo oba gola primili preko te strane. I to opet nakon neshvatljivog ispoljavanja dječjih bolesti. 

Insigne i Veratti su kod postizanja pogodaka bili potpuno sami u zoni u kojoj bi im netko morao stajati blizu. Kod kornera se naša cijela momčad nabila u petarac i Insigne je čak i riskirao potežući onaj volej obzirom je bio tako nečuveno nečuvan da je mogao smiriti loptu i onda ciljati kamo god želi. Desilo se da mu je lopta savršeno sjela i Italija je poravnala rezultat. Kod drugog gola Veratti stoji u kvadratu naših igrača, u njegovoj sredini, i to u našem kaznenom prostoru, dakle nečuvan kako bi se u toj situaciji trebalo čuvati igrača. Znači, opet imamo isti uzorak, ponavljanje jedne iste greške koja nas na koncu košta pozitivnog rezultata. To je model koji bi nas trebao najviše brinuti. To uporno ponavljanje istih grešaka. 

NADA SE VRATILA

Bez obzira na sjajan dojam i nakon ove utakmice valja podvući da se u njoj odigralo četvrto vezano drugo povluvrijeme koje smo izgubili. Iako smo ovaj put ipak igrali bolji nogomet i stvarali šanse, nismo djelovali onako raspadnuto kao u prethodna tri kvalifikacijska meča. 

Ovo je bila utakmica koju je bilo najlakše igrati. Za utakmicu protiv Italije, u kojoj se nema što izgubiti a puno se može dobiti, igrače ne treba posebno motivirati. Par pravih poteza u izboru igrača za određene pozicije dodatno su uljepšali dojam jer imali smo smislenu igru, stvarali smo šanse i rezultat je, istinabog, mogao mirne duše ići u našu korist. Pomenute greške koje su nas koštale pobjede ili barem utješnog remija ne kvare dojam isključivo iz razloga što smo igrali protiv prvog favorita skupine. 

Gol koji smo postigli neobično me podsjetio na onu akciju iz davne utakmice protiv Danske kada smo pod ravnanjem Bake Sliškovića neočekivano pobijedili na gostujućem terenu. Odigravanje iza leđa preko desnog boka, Mirsad Bešlija i goooool. Šteta da i ova utakmica nije tako završila. Ali nada se vratila. Valjda je sada jasno da se s pravim pristupom može dobro igrati protiv bilo koga. Samo neka nam više sile čuvaju Pjanića i ovakvog Džeku jer onda i igrači oko njih postaju puno bolji. 

Bilo bi nepošteno pisati o ovoj utakmici a ne pomenuti vratare obje momčadi jer Sirigu i Šehić su bili ti koji su bili na visni zadatka i činili ovu utakmicu neizvjesnom. A gledali smo sjajnu, otvorenu, napadačku utakmicu. Šteta je što u takvim utakmicama najčešće pobjeđuje Italija. Italija koja se vraća na staze stare slave. 

Nadajmo se samo da drugi dio kvalifikacija neće biti nalik našim drugim poluvremenima u ovom prvom dijelu ciklusa. Nadajmo se da ćemo u ključnim utakmicama biti barem blizu igre kakvu smo prikazali u Torinu. U tom slučaju, protiv, sada je očito, nikad slabije Grčke i objektivno lošije Finske imamo šansu dokopati se druge pozicije. Možemo se mirno prepustiti ljetu. Odigrali smo utakmicu kakvu sam proželjkivao, onu koja će sigurno postati kultna i ući u BH nogometnu legendu u nastajanju. 

(zurnal.info)