Razglednica s juga

Čudna jada od otpada: Miješanje nacionalnih fekalija u Mostaru

Piše: Marko Tomaš

Pitanje otkuda Piralen je ovdje suvišno. Nije se rat vodio da se završi tek tako, pukim prestankom pucanja jednih na druge. Neće, čini se, završiti dok svi ne popucamo po šavovima

Dolazak ljeta nekada je značio početak nekog blagog ushita zbog nadolazećeg perioda bezbrižnosti. Lijeni dani u hladovini. Lijeni dani pored rijeke. Lijeni dani se smjenjuju uz minimalan utrošak energije. Radost zbog dolaska ljeta teško je opisati. Pogotovo jer je i ona postala prošlost, nešto što je bilo i neće se vratiti osim u nostalgičnim, patos pričama vječno nezadovoljnih čangrizala. Taj osjećaj, vjerojatno nepoznat dašanjim klincima nestao je iz jednostavnog razloga. 

Ljeto, zadnjih nekoliko godina, donosi nervozu, rubnu anksioznost, zbog nečega što, shvatio sam tek nedavno, podsjeća na okupaciju. Ljeto na Mediteranu danas donosi vrele dane ispunjene teškim radom, neuroze zbog opuštenih gostiju jer, paradoks je to, oni se dolaze odmoriti dok vi naporno šljakate, čistite, perete, mijenjate posteljinu, odgovarate na sumanuta pitanja, umornim rukama raznosite pune tacne i spajate stolove. Često još i tražite zalutale goste po vrelim mostarskim sokacima jer se nisu držali preciznih uputa koje ste im poslali pa su se izgubili buljeći u google mapu Sarajeva u koju su upisali ulicu Maršala Tita. 

Znam, recimo, za jedan primjer od prošle godine. Ljudi su dolazili iz pravca Metkovića. Zapričali se potpuno opušteni jer GPS, pobogu. Upisali su rečenu ulicu Maršala Tita u mapu nekog grada i mrtvo hladno prošli kroz Mostar i završili u Sarajevu. Tek su tu shvatili da su pred sobom imali mapu pogrešnog grada. Eto, takve muke i anegdote su sastavni dio ljetnih dana u životima ovodobnih Mostaraca. 

MONOKULTURA TURIZMA

Mostar je poput mnogih drugih gradova u mediteranskom pojasu negdašnje države osuđen na monokulturu turizma. Sve drugo je, stara je to i svima poznata priča, odavno nestalo u ratnim i poratnim pljačkama i pretvorbama nečega u ništa. Ali svo zlo bilo u tome. Za razliku od manje sretnih sredina u Bosni i Hercegovini Mostar barem ima nešto povijesnog naslijeđa i čuvenu najbolju klimu na svijetu pa se, eto, uz činjenicu da su putovanja postala jeftina, dalo barem baciti na turizam i nekako se, hvala na pitanju, preživljava. 

Treba na ovom mjestu nešto podvući. Znači imamo – naslijeđe, klimu, jeftina putovanja. Ništa od toga mi nismo sami stvorili nego nas tako potrefilo. Božje davanje, što se kaže. Zbog tog božjeg davanja Mostarci i njihovi mediteranski supatnici danas na razne načine plaćaju porez na to što su se rodili baš tu gdje su se rodili. Ali to je neka druga priča. 

Ljeta posljednjih godina s turistima donose i još mnogo drugih problema. Jedan od njih je infrastruktura gradova koji jednostavno nisu sposobni svariti toliki broj ljudi po kvadratu grada u jedinici vremena. Infrastruktura gradova doslovno puca po šavovima tijekom turističke sezone, a u Mostaru početak sezone obično obilježava i gomilanje smeća na ulicama grada. Tome je tako već godinama. Kada počnu ljetne vreline u Mostaru komunalne službe prestaju odvoziti smeće. Pa se onda ovi nešto kao dogovore pa onda ovi odvezu smeće i tako iz godine u godinu. A možete samo zamisliti što je prvi utisak nekoga tko po prvi put dolazi u Mostar kada ga opali mostarska vrelina a onda duboko udahne vonj otpada koji se danima prži na plus milijun i nešto. 

To da BiH ima ozbiljnih problema sa smećem nije nikakva tajna. Da, mislim na otpad i na šljam ujedno. A Mostar ne bi bio poseban da i tu nema vlastitih specifičnosti. Mostarska deponija, naime, nalazi se usred prilično gusto naseljenog područja. Ajde, recimo da to i ne bi bio problem da se na rečenoj deponiji otpad deponira sukladno ekološkim normama i pravilima. Ali ipak i sama lokacija deponije treba biti naglašena kao problem. Problem koji je ove godine dobio novu dimenziju. 

MOSTARSKI PARADOKS

Ne bi Mostar bez nekog paradoksa ni bio Mostar. Sve je tu odvajkada paradoks. 

Elem, kako bi se riješio jedan infrastrukturni problem u Mostaru se prije nekoliko godina krenulo s realizacijom hvale vrijednog projekta izgradnje kolektora i prečišćivača otpadnih voda. Što se s tim sve događalo drugi je par rukava ali projekt je sam po sebi trebao u mnogome riješiti određene probleme poput stvaranja pravih malih jezera nakon svake jače kiše isl. Trebao je doprinIjeti i kvaliteti vode pa smo se ponadali da ćemo nakon puno godina ponovno moći bezbrižno potapati svoja tijela u Neretvu. Ali, kako je Mostar Mostar, ono što je trebalo riješiti problem i samo je postalo problem. Nema od toga mostarskije stvari. 

Prije nekog vremena otkriveno je da mulj koji se nakuplja u kolektorima otpadnih voda sadrži bojni otrov Piralen. To je neuništiva, nerazgradiva tvar koju se može uništiti jedino spaljivanjem u posebnim pećima a i tada kao nusprodukt uništavanja dobijemo ispuštanje bojnih gasova. Netko jako pametan, unatoč upozorenjima aktivista, dosjetio se da taj mulj iz kolektora odloži na deponiju Uborak, istu onu koja se nalazi u gusto naseljenom području koje je nadomak hidroakumulacije iz HE Mostar. Građani koji žive na tom području primijetili su da se iz deponije ispušta iscjedak u potok Sušica iz kojeg onda putuje u rečenu hidroakumulaciju pa u Neretvu pa u Jadransko more pa još dalje  u pizdu lijepu materinu. Tako je Mostar sa svojim komunalnim službama i vlastima postao potencijalni problem cijelog svijeta. Ali to je tako kada samo problema i imate na izvoz. I kada ste u stanju od svakog rješenja napraviti problem. 

Na ovom mjestu možemo biti i malo proizvoljni pa istaknuti kako je broj oboljelih od tumora u Mostaru u stalnom porastu. Puno je onih koji su oboljeli od iznimno rijetkih vrsta tumora. Ljudi koji oboljevaju su sve mlađi i mlađi. Proizvoljnost sam naglasio jer još, prema riječima mostarskih aktivista, nije uspostavljena jasna veza između oboljelih od tumora i otrova koji se odlažu nadomak grada. Ali trebamo li čekati, kako napisa Pirke, da se u Čapljini rodi dijete s dvije glave i sedamnaest očiju kako bismo reagirali na stvari koje se događaju. 

JEGULJINI BATACI

Zbog Piralena ili već neke materije koja se povezuje s tim bojnim otrovom grupa građana je s pravom blokirala ulaz na deponiju a u samom gradu se gomila smeće. Počele su ljetne vreline. Počela je turistička sezona. I sada je valjda svakome jasno zašto dolazak ljeta na ovim prostorima svakom Mediterancu izaziva blaži panični napadaj. Mostar je otrovan. Split se raspada. Dubrovnik mora osnovati prometnu policiju za pješake. Idila jedna, Mediteran kakav nikada nije bio. 

Iskreno, odavno najviše strahujem od rješenja određenih problema jer ona u pravilu za sobom povlače stvaranje drugih problema. Ali ovaj put strahujem da je u posljednjih par mjeseci već načinjena nepopravljiva šteta te se nemojte začuditi ako jegulje s ušća Neretve u narednim godinama prohodaju pa lokalni gastro specijalitet postane pilav s jeguljinim batacima. 

Pitanje otkuda Piralen je ovdje suvišno. Nije se rat vodio da se završi tek tako, pukim prestankom pucanja jednih na druge. Neće, čini se, završiti dok svi ne popucamo po šavovima koji u primirju u kojemu živimo sve više popuštaju i slabe kao i živci pa oboljevamo od tumora jer naša tijela pritisnu gumb za samodestrukciju obzirom više ne mogu podnositi mulj bosanskohercegovačke svakodnevice. 

MIJEŠANJE NACIONALNIH FEKALIJA

Elem, pričala mi, u potpunoj nevjerici, drugarica koja je radila na projektiranju kolektora, kako su se mostarski vlastodršci zakačili oko toga gdje će biti ispusti otpadnih voda. Valjda da se ne miješaju bošnjačka i hrvatska govna, što li? Izgradnja kolektora je između ostalog kasnila i zbog takvih tehničkih pitanja jer u Mostaru i govna i smeće, shvatili ste moju zlobu, imaju nacionalni predznak. Kolektori, kako vidimo, nisu postali dio rješenja već dio problema a nema nikoga tko bi odgovarao zbog toga ili pokrenuo odlučno rješavanje problema. Svi junaci nacionalnih buđenja nikome ponikoše. 

Često razmišljam o tome kako filmsku traku uspomena ništa ne odmotava tako jasno i precizno kao što to  čine poznati mirisi. Mene bi u djetinjstvo vratio miris rijeke i bašta otežalih od proljetnog cvata. Taj bi mi miris rekao da sam doma. Uspomene novih generacija Mostaraca u budućnosti bi mogao zavrtjeti jedino smrad užeglog, tehnički rečeno, miješanog otpada. 

I tako, dok ekonomija grada ovisi o klimatskim uvjetima, jer omamljeni vrelinom njegovi gosti ne kuže nedostatak bilo kakvih drugih sadržaja pa se njihov broj povećava iz godine u godinu, izgleda da smo božjoj milosti prepušteni i u svim drugim sferama života. Ali što da Bog radi sa svim tim smećem? 

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Marko Tomaš, Mostar