Čitaonica Žurnal

ZA NEUSTAVNU KNJIŽEVNOST : Koje je nacionalnosti vaš omiljeni pisac?

Piše: Mirnes Sokolović

Naseliće se negdje u Krajini ili na Pešteru neki avganistanski dječak, naučit će ovaj jezik brilijantno kao što je Nabokov naučio engleski, napisaće za dvadeset godina roman bolji nego što je Srce tame, i koliko će se on osjećati bošnjački, srpski ili hrvatski, koliko bosanskohercegovački, gdje da ga naši teoretičari dovraga svrstaju? Hoće li čekati da se izjasni Bošnjakom, Srbinom ili Hrvatom?

Mnogo vremena ovdašnji kritičari i teoretičari potrošili su na politiku književnosti, u najjednostavijem smislu čiji je pisac u čijoj (bošnjačkoj, hrvatskoj, srpskoj) književnosti. Trajući već godinama, rasprave su otišle toliko daleko, da se od klasičnog modela nacionalnih (bošnjačke, hrvatske srpske) književnosti došlo čak do interkulturnog modela bh. književnosti, kompozitno integralnog, dijaloškog, koji se također sastoji od tri nacionalne književnosti. Od trojnog proljeća do proljeća trojnog, rekli bi pjesnici.

VAVILONSKA ZBRKA

Ta vavilonska zbrka u kojoj svako svakog razumije, bošnjačka-hrvatsko-srpska, ponekad pod jednim krovom bosanskohercegovačke kule, kao nadređene kompozitno-integralno, koja se ponekad zove književnost naroda BiH ili književnosti naroda BiH, gdje onda vlastite izbe imaju i sve tri nacionalna književstva i tzv. manjinski pisci, mogla je biti razriješena tako, da se tim svim uopšte ne bavi ili da se bavi ponekad ako za to ima potrebe. 

Jer konstitutivni nacionalni kriterij, obvezatan u političkom polju ili u ustavu - kada je u pitanju živa književnost  - ostaje posvema irelevatan, osim kada je u pitanju pojedini autor ili neka pjesma ili neki roman. Građa, čudno, pokazuje da su takvi slučajevi rijetki. 

Ovdašnja književnost, kao uostalom svaka umjetnost, kao da je sklonija neustavnosti.  To svakako neće biti slučaj ako se o njoj obavještava u ovdašnjoj kritici, ponajprije akademskoj, koja opisujući književnost prepisuje iz zakona, a ti kritičari koristeći ustavne kategorije pridaju sebi važnost kao da su ministri. Sve polemike bosnista, kritičkih protiv nekritičkih, proteklih decenija svode se na to je li neki pisac bošnjački, hrvatski ili srpski, ili su oni svi bosanskohercegovački, koliko je jedan pristup treba biti kompozitan a kada integralan. Koještarije. 

To je ustvari odlična prilika da neko od njih ispadne bitan kao parlamentarac, nametne na konkursima državnog aparata, kao inicijativu, vlastiti literarni model ili udžbenik. Cijela književna borba svodila se na to da se između nacionalaca i interkulturalista uspostavi harmonija u raspodjeli pozicija i dotacija. Pa neka bude ravnoteža! Neka bude nekoliko i predsjednika književnosti i književnih kantonalnih i entitetskih premijera, neka svako ima svoj književni kanton i po filozofski entitet, ne bi li se stvari već smirile.

Pisci na terenu, međutim, literatori koji ne stoje na braniku ustavnog poretka, čija je rabota po prirodi posla neustavna, nemaju nijedan razlog osjetiti se p(r)ozvanim da odgovaraju na tu lažnu dilemu i za tuđ račun, pa čak ni onda ako im se dopusti mogućnost da čak budu i srpski i hrvatski i bošnjački i bosanskohercegovački pisac istovremeno. Radi se samo o tome da ne treba kvariti iluziju akademskih ritičara da su društveno bitni kao predsjednici, kad zaborave da oni ustvari sve vrijeme igraju klikera.

Kaže se da pojedini pisci koriste izvjesne forme nacionalnih kultura, kulturno se sjaćjući kroz stoljeća. Velika stvar. Zašto se onda - ako se u posljednje vrijeme toliko koriste i modeli iz te književnosti, ako već književne forme imaju nacionalnost - ne otvori mogućnost da se literatori u BiH mogu izjasniti i ruskim piscima? Neće biti loše, ako već postoji toliki spektar izbora, da postane normalno, što sam već pisao, da neki literator umjesto onog famoznog "i, i, i" radije kaže jedno "ni, ni, ni", a da se to ne proglašava nekakvom civilizacijskom sramotom. Ili neka može reći i sva tri "i " i sva tri "ni", neka kaže jedno "i" i dva ni, neka čak kaže i instira na samo jednom "i" ako mu je već stalo, a da sve to bude i privatna stvar i neka ta igra sa veznicima ne bude ni po čemu relevantnija, od toga što pisac ima izvjesne sklonosti prema kineskoj lirici ili Epu o Nibelunzima.

Ovako, kako je stanje sada, za svako i se odmah može nadati nekom benefitu na konkursima entitetskih i kantonalnih ministarstava za kulturu; za sva tri i zasad ostaje nada i očekivanje da će biti benevolentnije, ako već nije bilo, kad se naša kulturna politika promijeni na bolje, kad se stvari posve interkultiviziraju, pa bar u datim kantonima. Zbog tih „i“ se ulazi u povijest nacionalne književnosti i ostvaruje penziono i zdravstveno osiguranje. Blagodareći tim kvalifikativima u književnosti se osvaja vječnost i razdvaja svjetlo od tame.

NEVIĐENI AMALGAMI

Ovdašnja akademska književna istorija uznapredovala je toliko, u vrijeme kad se u Weltliteraturi nacionalno ne zna više ko je ko, kad je to posve nebitno osim kao kuriozitet, kad se piše i objavljuje na jeziku na kojem se stigne, da o nadahnućima i ne govorim, kad se rastvaraju svi nacionalni identiteti do jutra, da se još uvijek o našim interkulturnim B/H/S ustavnim ispreplitanjima i hibridima piše kao o neviđenim i brilijantnim amalgamima. Kakva dostignuća.

Nadvirujući se nad pisma i vjenčane listove nacionalci i interkulturalisti mašu tim papirima, na kojim su se pisci izjašnjavali ovako ili onako. Njih su interesovali i takve intimne stvari, nisu se libili ni da zaviruju u bračne ložnice, provjeravajući ko se kako nacionalno osjećao u datom trenutku i zašto je neko ostavio svoju zaostavštinu datoj instituciji na korištenje. Sve te najprivatnije stvari pojedinih ljudi, njihovi interesi i izbori, prelomljene nacional-naučnom alhemijom, postajali su argumenti od nacionalne i državne važnosti. Tim raspoloženjima baratali su kao najegzaktnijim nalazima, od toga im zavisiše čitave istorije književnosti.

Na drugoj strani teoretici interkulturci bijaše ganuti nad papirnim tragovima o otkrovenju pojedinih pisaca, kao o znamenjima da su se osjećali ne samo Bošnjacima, ili Srbima ili Hrvatima, nego čak i onim pomalo drugim i trećim. Koga to interesuje? Oni kao da mole pisce kroz stoljeća da malo manje budu Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a više Bosanci i Hercegovci. Oduševljavaše se svaki put scenama, makar i interpretiranim u krivom ključu, kada pojedini likovi, ako već ne pisci, uživaju interkulturno u ritualima komšijskog saplemena, kao da neki fratar pjeva sevdalinke. Aman zaman.

Za sve to vrijeme, dok su se igrali tek ustavnom nomenklaturom, koliko je šta bošnjačko, srpsko ili hrvatsko, koliko bosanskohercegovačko, otimajući se interkulturno oko pozicija i konkursa, uživajući u toj lukrativnoj raboti, nije nastala nijedna studija, nijedno relevantno djelo ni na jednoj strani, o nekom piscu ili djelu, čak ni iz tog bosanskohercegovačkog korpusa, pa ta književnost i nakon trideset godina, literarno gledano, nakon toliko buke i bijesa, ostaje terra incognita, toliko da se ne zna ni šta tu sve ima i kakvi su pisci. 

Sve ima svoje vrijeme. Bilo je svakako pretežnije i politički važnije da se izmišljaju estetske vertikale, prirođene nacionalnim književnostima, kao panerotski vitalizam bošnjačkoj književnosti, što snivaše u jedan glas i kritički i nekritički bosnisti, tako da je bilo bošnjačkijih pisaca širom svijeta od ovdašnjih u BiH. Veliki korak naprijed bilo je smisliti ustavnu i konstitutivnu kombinatoriku kompozitne integralnosti. Umjesto baviti se, tu književnost ne bi bilo loše tek (o)pis(ivati)ati.

Dok je takvo uživanje u žongliranju ustavnim terminima i shvatljivo među akademskim teoreticima, plaćenim da se igraju literarno restriktivne ili liberalne granične policije, ostaje misterija zašto ta profesorska navada obuze svu književnu kritiku, i vaninstitucionalnu, tako da godinama isključivo tu tematiku razabire po djelima i razbija glavu nad našim trojednim prostorom. Šta je ponukalo pisce da u romanima ilustriraju akademske nacionalne ili interkulturne teze? Kako je moguće da nacionalni koncept preporučuju izbor i slijed djela i najsubverzivnijim misliocima književnosti, pa čak i onda kad ih raščinjavaju? Dobro, to je jasno, književnost otkako pamti samu sebe pokušava da se ne pomiri sa sopstvenim besmislom i beznačajnošću.

Ipak ti modusi mogu biti raznoliki, složeniji, deliciozni. Stvari se svakako ne iscrpljuju u onoj glasovitoj tezi da teoretičari, budući državni službenici, vole da budu ližisahani korisnosti i dupelisci ustavnosti. Zanimljivi paradoksi se događaju u dodiru sa živom literarnom građom. O tom posljednjem velikom događaju, od kojeg i dandanas živi ovdašnja književnost, o tom ratu u BiH, biva zanimljivo, najsugestivnije stranice ostavljali su nacionalno neinvolirani literatori, ukliješteni među tektonskim pločama kolektiva, odbačeni, izopćeni, heretici, neustavni pjesnici.

Nacionalne književnosti, kao pojmovi, povodom te građe ostaju zato posve zastarjele forme, u kontekstu te ratne književnosti sasvim neodgovarajući okvir. Za tu ratnu književnost, ne samo da su važniji autori koje danas ne priznaje nijedna nacionalna književnost, nego i godinama kasnije ostaju relevantnije i zanimljivije knjige, naprimjer, jednog Jevreja iz Los Angelesa ili drugog iz Pariza, napisane na engleskom ili francuskom, u odnosu na knjige tada vodećih, naprimjer, bošnjačkih pisaca. Neka djela bh. književnosti, naprimjer u djelima Hemona ili Saše Stanišića i drugih, nastaje i danas na stranim jezicima.

U rijetkom trenutku kad jedan naš topos umjetnički postaje od internacionalne važnosti, kao to je u tom trenutku slučaj sa Sarajevom ili BiH iz 90-tih, naša teorija u tretiranju te građe predlaže trojedni etnički model, prema kojem nije moguće institucionalno proučavati ni djela na ovom jeziku koji ostaju izvan nacionalnih književnosti (npr. djela nebošnjačkih autora koji pišu o Opsadi Sarajeva, koje ne priznaje ni srpska ni hrvatska književnost), a kamoli djela napisana na drugim jezicima. 

Da ne govorimo, o paradoksu da je u tom trenutku za bh. književnu sferu krucijalno važnije šta misle i pišu Dobrica Ćosić, Emir Kusturica, Ivan Aralica, Rajko Petrov Nogo, Matija Bećković i pročaja, koji svaki put, ako se pita i same pisce i inočedne i trojedne teoretičare, ne mogu dobiti ulaznicu kada je u pitanju bh. književnost, konstruisanu na sliku i priliku nacionalnog ili etničkih identiteta.

NEVJEROVATNE MOGUĆNOSTI

To što se građa relevantna za bh. kulturnu sferu ne poklapa sa datim nacionalnim identitetom, ne iscrpljujući se ni mada se mnogi boje i pokušavaju ga osmisliti, velika je prednost. To što jedan kulturni prostor ili jedan jezik izmiče ustavnim kategorijama otvara nevjerovatne mogućnosti. Sasvim je normalno u književnosti da jedan prostor uključuje i čini relevantnim djela preko granica nacije i jezika. Šta obavezuje da se taj prostor gleda isključivo kroz trobojnu prizmu, ako se već nije prošastoljubitelj, ekumenski ministar interkulturalizma sa Odsjeka, ustavni teoretičar, prosvjetitelj iz kabineta, čuvar tradicije iz akademskog halvata? Zdesna na lijevo, inočedni i trojedni nacionalni kriterij, postao je jedini i bogomdani princip i u pogledu političkih opcija i stranaka na bh. kulturni prostor.

Sada se otvara prilika da nacionalni kriterij u poimanju te književne građe po prvi put postane bespotreban, kao jedan od irelevantnijih principa, čak i kada je u pitanju tako civilizirano dostignuće kao što je bh. interkulturni dijaloški trojedni polimodel. Literatori ne bi se smjeli osjećati neugodno kad se ne mogu izjasniti čiji su pisci, mogu reći i "i, i, i" i "ni, ni, ni", to posve treba biti arbitrarno, to je privatna stvar, kao estetski ukus. 

U iščašenom bh. književnom kontekstu posebno se osjeća bespotrebnost i izlišnost tog nomenklaturnog nacionalnog naklapanja, nacionalni identiteti pisaca ne moraju uvijek biti relevantni, to je samo jedna vrsta ideoloških silnica u književnoistorijskom polju, velika prilika bh. književnosti leži u tome što ne postoji, u njenom neimenovanju i nemanju imena.

Dovoljno je reći ova književnost i ovaj jezik, ne odgovarati na glupa pitanja, ne upadati u zamke ustavne nomeklature. To nije slučaj sa srpskom ili hrvatskom književnošću koje traže etničku kvalifikaciju. Vinaver ili Davičo, Skender Kulenović ili Meša Selimović, postali su sastavni dio srpske književnosti tek kad su se izjasnili srpskim piscima ili rekli da pišu na srpskom jeziku, a svrstavanje Maka Dizdara ili Envera Čolakovića u hrvatsku književnost temelji se na tome što su se u jednom trenutku izjasnili kao Hrvati. Danilo Kiš prihvaćen je u srpskoj književnosti tek kad je prihvatio poziv Srpske akademije nauke i umjetnosti, čekalo se da se opredijeli za pravoslavni pogreb, dok su naprimjer po porijeklu sumnjivi Kovač ili Bora Ćosić koji se volio koristiti hrvatskom varijantom jezika, protiveći se i miloševićevskom srpskom stanovištu, do kraja nisu osjećali ugodno u tom modelu srpske književnosti.

To su presudne stvari, takve nepouzdane i fludne, privatne stvari, kao što je to kako se dati pisac u nekom trenutku (nacionalno) osjeća, za jedan literarni model utemeljen na etničkoj pripadnosti. Građa sa bh. ili crnogorske scene, samim tim što ne postoje bh. ili crnogorska književnost, otvara nove mogućnosti u svojoj etničkoj neizverziranosti i neinolviranosti. Posljednje što treba raditi to je otjelotvarati i izmišljati ih na sliku i priliku etničkih korespondencija iz srpske i hrvatske književnosti, pa makar to podrazumijevalo ustavno ga implementirati u konceptu napredne trojedne konstitutivne poliperspektivnosti. Anacionalni model srbijanske književnosti, predlagan na portalima Betona ili E-novina u Beogradu, nikada nije zaživio, često je napadan i smatra se do danas nečim neprijateljskim i stranim.

GDJE SVRSTATI PISCA

Neustavno poimanje književnosti i jezika u bh. političkom prostoru gleda se tek kao sumnjivo kretanje klatna ka unitarizmu, ali to su stvari i mimo i preko toga. Ako se igdje otvara mogućnost da se stvari ne poimaju u skladu sa ustavnim i političkim kategorijama - to je onda polje kulture i književnosti, to je u tom domenu normalno i poželjno. Djela većine pisaca u BiH ne zavisi ni od jedne od tri bh. ustavne varijable, sve je to privatna inicijativa. Pisci dolaze sa raznih strana ovog jezika, objavljuju po jednu knjigu na datoj sceni i odlaze dalje s novim rukopisom; neke knjige su objavljena na drugom kraju svijeta ali ostaju relevantna za temu koja okupira prostor kilometrima odatle. Posljednja stvar koju u opisu tih djela treba raditi jeste ići za piscima i pitati kroz stoljeća kako su se u tom periodu nacionalno osjećali. 

Sama literarna građa, tematski, kontekst u kojem se djela pojavljuju i koja uobličuju, govori gdje se neko djelo ili pisac treba svrstati, kako ga tematizirati i kako mu pristupiti, čak i kada su u pitanju tematske antologije, sve je dozvoljeno dok ima dovoljno književnih relacija. Etničko porijeklo autora, njegov nacionalni osjećaj, mjesto njegova djela u nekoj nacionalnoj književnosti, nije stvar važnija od žanrovskog i drugih ideoloških opredjeljenja i ne postoji nijedan razlog zašto bi nacionalni ključ bio glavni princip klasifikacije književnosti.

Bh. i crnogorski slučaj otvara još jednu priliku za nikada realiziranu jugo-sferu, koja se svaki put otjelotvarala na sliku i priliku nacionalnih etno-matica, mada je stalno pokazivala da što to znači kad jedna književnost nastaje na tri različita jezika (b/h/s plus slovenački i makedonski) a književne forme i teme kolaju bez obzira na granice s obzirom da dijele određeni istorijski i politički trenutak. Glomazni narodonosni koncept bratstva i jedinstva, nacionalistički prekodiran, koristi se u kulturnim politikama i danas, u preporukama da se čitave nacije zagrle kao neki gorski divovi, osvijetljeni svjetlošću međunacionalnog pomirenja i razumijevanja. 

To je sigurno idealistično i neadekvatno stvarnosti i građi na terenu, to je prije svega humano, tako stvari ne funkcioniraju. Još zanimljivije, nastaće uskoro veliki problem, naseliće se negdje u Krajini ili na Pešteru neki avganistanski dječak, naučit će ovaj jezik brilijantno kao što je Nabokov naučio engleski, napisaće za dvadeset godina roman bolji nego što je Srce tame, i koliko će se on osjećati bošnjački, srpski ili hrvatski, koliko bosanskohercegovački, gdje da ga naši teoretičari dovraga svrstaju. Hoće li čekati da se izjasni Bošnjakom, Srbinom ili Hrvatom? Ili će reći da to djelo ne postoji na ovom jeziku i da nije nastalo na ovoj zemlji? 

Zar su anglisti trebali izbaciti iz literature jednog Konrada ili romanisti Apolinera? Po čemu literarnu djelatnost jednog Isaka Samokovlije ili Kalmija Baruha, koji su dominantne figure u bh. literarnom kontekstu između dva rata, čak i kad počnu pisati na ovom jeziku, tretirati kao nekakvu manjinsku književnost? Prošlo je vrijeme ustavnih teoretičara i interkulturnih naklapanja koji legitimizuju nacionalni žargon. Nacionalno nesvjesno, automatsko, u pogledu na književnost, staro tek nešto više od jednog stoljeća, odavno je uzdrmano i postaje sve irelevantnije.

Nacionalna kvalifikacija pisaca i književnosti, i u modelu etničkih literatura, i u interkulturnom trojednom bh. modelu, svodi se i relevantna je samo kao klasifikacioni broj u CIP-u koji izdaje Nacionalna biblioteka, kao pasoš ili državljanstvo na osnovu kojeg knjiga pristupa EU fondovima ili u boljem slučaju - Weltliteraturi.

(zurnal.info)  

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Književnost, Čitaonica Žurnal, Mirnes Sokolović