Čitaonica Žurnal

NASILJE KAO GENERATIVNA SILA (2): Identitet, nacionalizam i sjećanje

Piše: Max Bergholz

U knjizi Nasilje kao generativna sila Max Bergholz kazuje nam priču o naprasnom i zbunjujućem potonuću nekoć mirne multietničke zajednice u ekstremno nasilje. Ova dubinski istražena mikrohistorija pruža nam provokativne uvide u pitanja od globalnog značaja: Šta izaziva nasilje među zajednicama? Kako takvo nasilje među komšijama utječe na njihove identitete i odnose?

okom dva zastrašujuća dana početkom septembra 1941. godine živote blizu dvije hiljade muškaraca, žena i djece divljački su oduzele njihove komšije u Kulen-Vakufu, maloj ruralnoj zajednici na današnjoj granici između sjeverozapadne Bosne i Hrvatske. To bezumlje – u kojem su žrtve kasapljene poljoprivrednim alatkama, utapane u rijeci i bacane u duboke okomite jame – bilo je vrhunac lanca lokalnih pokolja koji su započeli ranije tog ljeta. U knjizi Nasilje kao generativna sila Max Bergholz kazuje nam priču o naprasnom i zbunjujućem potonuću ove nekoć mirne multietničke zajednice u ekstremno nasilje. Ova dubinski istražena mikrohistorija pruža nam provokativne uvide u pitanja od globalnog značaja: Šta izaziva nasilje među zajednicama? Kako takvo nasilje među komšijama utječe na njihove identitete i odnose?

Nasuprot široko rasprostranjenom gledištu po kojem nacionalizam vodi u nasilje, Bergholz otkriva kako prevrati koje izazove lokalno ubijanje stvaraju dramatično nove percepcije etniciteta – sebe samoga, pretpostavljene “braće“ i onih koje se percipira kao “druge“. Kao posljedica, to nasilje je stvorilo nove zajednice, nove oblike i konfiguracije moći te nove prakse nacionalizma. Historiju ove zajednice obilježila je ta neočekivana eksplozija lokalnog, od nekolicine ljudi počinjenog nasilja, koje je funkcioniralo kao generativna sila u transformiranju identiteta, odnosa i života mnogih. Priča o ovoj uveliko nepoznatoj balkanskoj zajednici 1941. godine pruža nam moćno sredstvo za ponovno promišljanje temeljnih pretpostavki o međusobnim odnosima između etniciteta, nacionalizma i nasilja kako tokom Drugog svjetskog rata tako i šire, diljem svijeta.

Uz dozvolu izdavačke kuće Buybook objavljujemo odlomke iz knjige "Nasilje kao generativna sila".
 

...

Ubijanje na etničkoj osnovi, naravno, razara mirne odnose među zajednicama u multietničkim sredinama. Ali nasilje nije naprosto niz ponašanja u kojem uzajamno antagonističke etničke zajednice koje postoje odranije učestvuju u destruktivnom fizičkom sukobu. Prije će biti da nasilje stvara nove konfiguracije lokalnih zajednica. Kao što smo vidjeli iz naše priče, to mogu biti a) oni koji počine nasilje, b) oni koji su nasilju izloženi, prežive ga i traže osvetu, c) oni koji su nasilju svjedočili, ali nisu učestvovali, d) i oni koji pokušavaju intervenirati, nasilje zaustaviti i spasiti komšije. Kao posljedica, lokalna zajednica prije sukoba brzo biva zahvaćena moćnim novim oblicima sebe i grupne identifikacije. Neki ljudi se identificiraju s nekoliko odjednom, kao što je identifikacija sa žrtvom pa se onda postane počinilac (i obratno), ili s onima koji su spašeni pa se onda odlučuje spašavati (i obratno). Te nove zajednice se mogu poklopiti s etničkim kategorijama (npr. ustaše kao „Hrvati“ ili „muslimani“, ustanici kao „Srbi“), ali mogu i jedne i druge povezivati (npr. komšije svih percipiranih etniciteta kao „spasioci“).

Iskustvo masovnog nasilja stvara kontekst za stvaranje novih mentalnih obrazaca koji služe kao osnova za uspostavu tih zajednica. To može biti osjećaj antagonističke kolektivne kategorizacije ili osjećaj solidarnosti. Oni koji su sposobni djelovati, posebno nasilnim aktima ili aktima spašavanja/intervencije, ključni su akteri koji pokreću formiranje tih obrazaca i zajednica koje iz njih nastaju. Ali kristalizacija ovih novih oblika identifikacije podsjeća nas na duboku bespomoćnost mnogih drugih. Oni možda ne žele biti dio bilo koje od tih zajednica. Međutim, moć stvaranja zajednice koju u sebi nose akti nasilja u ime grupa brzo postaje ogromna prevladavajuća snaga koja može ljude podvesti u te nove percipirane „grupe“.

Te nasiljem stvorene zajednice kristaliziraju se na veoma neizvjesne i situacijom određene načine. Ali sjećanja na traumatična iskustva koja su ih uspostavila mogu postojati i dalje kao moćno sredstvo za stvaranje zajednice koja se može stalno iznova koristiti za mobilizaciju u budućnosti. Ako se žrtve traže na etničkoj osnovi i muče i ubijaju na duboko ponižavajuće načine, tada ti akti mogu pomoći da se uspostave jasne, antagonističke percepcije etničkih zajednica, koje se ne daju lako zaboraviti. Obratno, ako se ljude ciljano ubijaju na toj osnovi, ali ih njihove komšije druge nominalne etničke pripadnosti spase, ti akti mogu pružiti osnovu za duboko zahvalne, tople i prijateljske percepcije pretpostavljenih „etnički drugih“, što također ne nestaje lako.

Takvi mentalni obrasci koji nastaju tokom iskustava ekstremnog nasilja mogu se ponovo koristiti da bi se osigurala logika stvarnosti koja potom nastaje i konkretno za utvrđivanje ko su prijatelji, a ko neprijatelji. Naravno, percepcije zajednica generirane lokalnim nasiljem između različitih zajednica možda mogu ne biti konstantne i trajne. Vlasti se nakon sukoba mogu truditi da promoviraju istaknutost nekih umanjujući značaj drugih, kao što su to činile komunističke vlasti u kulenvakufskom kraju, pogotovo kad se radi o gušenju javnog izražavanja antagonistički stvorenih zajednica. Ali drugi lokalni akteri, kao što su roditelji, vjerske vođe i lokalni učesnici u nasilju, mogu se jednako tako truditi da održe u životu forme antagonističke grupne identifikacije koje nisu oficijelne. Razilaženje tih ciljeva može trajati kao neprestana borba i može u budućnosti imati značajne efekte na dinamiku lokalne politike i svakodnevnog života. Te sukobe je teško, ako ne i nemoguće, razlučiti analizom makronivoa; a opet, oni se vide jasno kad analitički fokus pomjerimo na mezo, a posebno na mikro nivo. Na tom nivou analize možemo shvatiti kako iskustva nasilja među zajednicama i sjećanje na njih predstavljaju izuzetno moćnu snagu u izgradnji zajednice.


Svijest o snazi nasilja u stvaranju novih oblika društvene identifikacije dovodi nas do treće spoznaje. Međuetničko ubijanje ne samo da može pomoći u generiranju „antinacionalističkih“ zajednica nego nasilje koje traje može njihove članove navesti i na to da razviju konkretne strategije obuzdavanja, izbjegavanja i zaustavljanja međuetničkog ubijanja. Kao što smo zapazili, oni koji prihvate nove mentalne obrasce antagonističke kolektivne kategorizacije ne potiču talase međuetničkog ubijanja u vakuumu. Njihovo nasilje može rezultirati pokušajima onih drugih, koje mi ovdje nazivamo „zagovornicima obuzdavanja“, da ljude razlikuju po ponašanju – ne po etničkoj pripadnosti. Duboko polarizirajući efekti nasilja među zajednicama tako mogu pomoći da se među onima koji mu se suprotstavljaju generiraju specifične metode obuzdavanja.

Za razumijevanje pojave tih zagovornika obuzdavanja, faktori koji su postojali prije sukoba (tj. demografija, ekonomski razvoj, prethodni politički sukobi i aktivnosti itd.) mogu biti važni jer mogu stvoriti kontekst za veći ili manji potencijal za formiranje takve jedne grupe. Ali naša priča sugerira da je unutarnja dinamika nasilja ključna za pojavu zagovornika obuzdavanja na terenu – u određenim vremenima i na određenim mjestima. To je stoga što su, u kontekstu građanskog rata, takve snage često vrlo mobilne (gerilske snage), što može znatno umanjiti značaj faktora koji su postojali prije sukoba, koji često imaju tendenciju da budu usađeni u konstelaciju faktora na jednom određenom mjestu. Lokalna prizma nam dozvoljava da razlučimo kako se te snage formiranju i kako djeluju.

Konkretno, razmatranjem dinamike obuzdavanja i interakcije njegovih zagovornika sa zagovornicima eskalacije više saznajemo o tome šta je to što pokreće ubijanje na lokalnom nivou. Obuzdavanje ima tendenciju da ne uspije kad a) njegovi zagovornici nemaju vremena da pripreme svoje vojne akcije, odnosno da pažljivo proberu borce koji su posvećeni obuzdavanju, b) u tim snagama ima malo ili nimalo iskustva iz prethodnih organizacijskih aktivnosti te stoga i slabe osnove za uspostavu autoriteta među lokalnim borcima, i c) kada su ključni zagovornici obuzdavanja odsutni ili ubijeni. U tim kontekstima eskalacija nasilja pokazuje tendenciju da se nastavlja ne samo zbog želja njegovih zagovornika (npr. za osvetom, za postizanjem vojnih ciljeva itd.) nego i zato što oni uspiju poraziti zagovornike obuzdavanja, ili same te snage na neki način doprinesu vlastitoj marginalizaciji.

Iz ovog slijedi da za one koji su zainteresirani da objasne dinamiku masovnog nasilja u određenim kontekstima može biti nedovoljno da analiziraju ideologije, planove i akcije počinilaca. Mi moramo razmotriti i zašto se oni koji im se suprotstave – zagovornici obuzdavanja, koji mogu biti nominalno „na istoj strani“ – pokažu nesposobnim da se uspješno odupru, bilo kroz strateške greške, jer nisu prisutni u datoj situaciji, jer nisu imali snage, ili zbog drugih faktora. Do boljeg ukupnog razumijevanja nasilja dolazimo kad analiziramo koji su to često istovremeni pokušaji obuzdavanja i eskalacije nasilja. U širem smislu, do tog novog metodološkog horizonta dolazimo tako što uvidimo da nasilje među zajednicama može stvoriti snage obuzdavanja; a gdje se oni pojave i sudare, rezultat će na odlučujući način određivati da li će ubijanje eskalirati – ili ne. 


Kada svoju analizu obuzdavanja pomjerimo s nedržavnih aktera, kao što su gerilske grupe, i pažnju posvetimo pokušajima državnih vlasti da obuzdaju ili zaustave nasilje, dolazimo do četvrte bitne spoznaje: Nasilje može stvoriti nove oblike i konfiguracije moći, pogotovo na lokalnom nivou. Naša priča nas ovdje suočava sa zagonetkom: Ako se u većini objašnjenja zašto dolazi do masovnog nasilja smatra da su ključni moćni akteri na državnom nivou koji su skloni progonu, zašto onda izgleda da su u nekim kontekstima, kao što je NDH, te iste centralne vlasti bile nesposobne da obuzdaju ili zaustave nasilje koje su same pokrenule? Struktura države, pogotovo slabe države kakva je bila NDH, može brzo ogromnu autonomiju – a time i moć – predati u ruke lokalnih vođa i njihovih sljedbenika. Bit će teško postići bolje razumijevanje kasnije dinamike progona i nasilja ako ne posvetimo veliku pažnju tom naročitom prenošenju moći na one u lokalnoj zajednici koji podržavaju režim.

Šta je to što naša priča, općenitije gledano, otkriva o odnosu između nasilja i moći? Nasilje može biti konceptualizirano kao oblik ponašanja koje oni koji su već moćni poduzimaju da bi postigli specifične ideološke, vojne i političke ciljeve. Alternativno, nasilje može biti rezultat akcija pobunjenika ili drugih nedržavnih aktera koji posegnu za oružanim sukobom u pokušaju da vlastima oduzmu moć i uzmu je u svoje ruke. Ali naša studija na lokalnom nivou sugerira jednu drugačiju dinamiku: novi oblici lokalne moći mogu se brzo prigrabiti aktima nasilja. Ubijanje i pljačka stvaraju nove izvore moći i time nove konfiguracije moći. Državna elita može osnažiti aktere i grupe na mezo i mikro nivou da počnu činiti nasilje. Ali, čineći to, ti akteri mogu brzo stvoriti nove oblike lokalne moći, pogotovo u slabim državama. Štaviše, oni mogu eskalirati nasilje na načine koji odstupaju od interesa elite. Na taj način pomak ka nasilju na makronivou u slaboj državi može brzo postati skupa i veoma destabilizirajuća politika.

To nije naprosto zato što masovno nasilje može izazvati otpor kod populacije žrtava. Takva država može brzo izgubiti i jaku sposobnost da kontrolira vlastite instrumente nasilja na pojedinim mjestima zato što, kad jednom ojačaju, oni mogu svojim nasilnim aktima brzo osvojiti neočekivani nivo moći. Ta dinamika nam može pomoći da objasnimo varijacije u pogledu lokalnog nasilja. U slabijim državama nije centralnim i regionalnim vlastima uvijek tako lako brzo zaustaviti nasilje na lokalnom nivou kada ono započne. To nasilje može donijeti sa sobom i nenamjeravane posljedice, kao što su pokolji, koji se mogu dešavati u vremenima i na mjestima gdje to centralne vlasti nisu naredile, te može dovesti do daljnje destabilizacije već slabe države. Ono što ovdje treba, međutim, zapamtiti jest da takve pukotine u državnoj vlasti nastaju same od sebe. Grupe žrtava mogu uspješno uzvratiti, što može dovesti do spoznaje o tim slabostima. Ali lokalni državni akteri mogu nastaviti s kontraproduktivnim lokalnim ubijanjem i pljačkom. Čineći to, oni akumuliraju još više moći u svojim zajednicama, što ih može dalje ohrabriti da ignoriraju naredbe za obuzdavanje koje dolaze odozgo.


Konačno, naša priča jasno pokazuje kako nasilje među zajednicama može nakon sukoba na lokalnom nivou generirati dinamiku koja vodi do pojave novog oblika nacionalizma; ono što ovdje zovemo „naprasna nacionalnost“. Osnova za antagonistički osjećaj etniciteta i za njegovu iznenadnu veću važnost u određenim momentima može imati korijene u prethodnim iskustvima i sjećanjima na lokalno nasilje. Pristup koji je ovdje primijenjen je „analiza usmjerena na događaje“, pri čemu smo razmatrali lokalne sukobe kako bismo razlučili na koje načine neizvjesni i neočekivani događaji mogu radikalno i naprasno promijeniti društvene odnose. Zapažanjem kako lokalni incidenti mogu potaknuti mentalne obrasce kolektivne etničke kategorizacije na osnovi traumatičnih sjećanja i iskustava na nasilje možemo bolje shvatiti kako nacionalnost može brzo postati primarna prizma kroz koju ljudi pokušavaju naći logiku u stvarnosti koja se pred njima odvija. Da li će oni koji nastoje poticati slučajeve naprasne nacionalnosti biti uspješni zavisi od cijelog niza faktora, kao što su prijemčivost od strane rođaka i komšija te prijetnja sankcijama od strane vlasti. Ali, bez obzira na ishod, i dalje iznenađuje stepen do kojeg sjećanje na lokalno nasilje među zajednicama, kada se potakne u momentima sukoba, može zadržati sposobnost da decenijama kasnije generira naprasnu nacionalnost. Ta specifična mikrodinamika načina kako ljudi u lokalnim zajednicama zapravo prakticiraju nacionalizam, koji karakterizira visok nivo nestalnosti, do sada nije bila dovoljno proučavana i nije joj pridavan dovoljan značaj u inače opsežnoj literaturi o nacionalizmu.

Naučnici su u posljednje vrijeme posvetili znatnu pažnju pitanju šta je to što neke ljude čini ravnodušnim ili nezainteresiranim za nacionalizam, kao što je to bio slučaj u Poljskoj i u dijelovima bivšeg Austro-Ugarskog Carstva. Ali malo se naučnika istinski suočilo s izazovom da pruže objašnjenje kako se i zašto takva ravnodušnost, a posebno otpor, prema nacionalizmu može iskristalizirati na lokalnom nivou u zajednicama koje žive u sjeni ogromnog nivoa nasilja među zajednicama. Zašto nailazimo na ravnodušnost i antinacionalističke snage u kontekstima u kojima su komšije počinile ili doživjele zločine na etničkoj osnovi? Naša detaljna priča stalno nam iznova sugerira jedan kontraintuitivni odgovor: momenti ekstremnog nasilja među zajednicama mogu potaknuti međuetničku solidarnost, koja onda može biti osnova za otpor naprasnoj nacionalnosti. Nasilje potom generira mentalne obrasce ne samo naprasne nacionalnosti nego i njenog obuzdavanja, bilo kroz ravnodušnost ili direktan otpor. Iskustvo ubijanja na lokalnom nivou i interakcija s drugima u toku tog iskustva često imaju odlučujući utjecaj na to da li će ljudi poticati eskalaciju ili obuzdavanje nasilja. A i nakon što ubijanje prestane otvoreno je pitanje da li će ljudi, odgovarajući na incidente lokalnog sukoba, poticati ili će se oduprijeti naprasnoj nacionalnosti. Iskustvo nasilja, ukratko, generira zagovornike oba ta stava.

* * *

Sada možemo odgovoriti na drugo i završno pitanje, koje pruža okvir za naše dugo putovanje u povijest kulenvakufskog kraja: Kako nasilje utječe na identitete i društvene odnose u lokalnim multietničkim zajednicama? Nasilje u velikim naletima izaziva višestruke, istovremene transformacije značenja etničkih kategorija i granica i, čineći to, stvara nove forme lokalnih zajednica. Ono pomaže u stvaranju snaga koje nastoje obuzdati ubijanje, dok istovremeno stvara nove forme moći koje žele eskalaciju ubijanja. I nasilje stvara novu mikrodinamiku nacionalizma, koja traje dugo nakon što ubijanje prestane i u kojoj incidenti bivaju okidač za traumatična sjećanja koja dovode do trenutačnih erupcija „naprasne nacionalnosti“. Uzete zajedno, ove spoznaje nam sugeriraju jedan sveobuhvatni argument: Lokalno nasilje među zajednicama nije samo destruktivno na niz načina; ono može biti i moćna generativna sila koja pokreće stvaranje društvenih identiteta i konfiguracija moći.


Ovaj argument pruža nam nove puteve za kazivanje historije multietničkih zajednica pogođenih nasiljem kako u ovom dijelu svijeta tako i šire. Tri portreta na početku ovog Epiloga – šutnja i selektivno javno pamćenje tokom otkrivanja spomenika u Kulen-Vakufu 1981. godine, razvrstavanje ljudi na mostu kraj Une 1992. godine i današnji duboko etnicizirani pejzaži sjećanja – na prvi pogled sugeriraju tri načina mišljenja o prošlosti: da „etničke grupe“ treba da budu naši primarni historijski akteri, da su ljudi ili počinioci ili žrtve/mučenici i da se slučajevi nasilja aranžiraju, i ponekad brišu, kako bi se stvorile historije žrtvovanja ili progona. Na kraju našeg putovanja stekli smo načine da odemo dalje od ovih pretpostavki. Umjesto da etničke grupe doživljavamo kao primarne aktere nasilnih akata, trebamo postaviti pitanje: „Kako takvi akti grade, razgrađuju i ponovo grade etnicizirane percepcije tih 'grupa'?“ Umjesto da dijelimo čovječanstvo na počinioce i žrtve/mučenike, trebamo postaviti pitanje: „Šta je to što neke ljude u određenim momentima i na određenim mjestima namami da progone svoje komšije na etničkoj osnovi?“ Umjesto da promatramo i aranžiramo prošlost u crno-bijelim kategorijama, u kojima etnička grupa x  „uvijek“ cilja na etničku grupu y (ili obratno), trebamo postaviti pitanje: „Kako oni koji posežu za nasiljem da bi postigli različite ciljeve na koncu proizvedu rasprostranjenu percepciju 'etničkog nasilja'?“

Konačno, historija koju smo ovdje otkrili pokazuje nam da sukob i nasilje u multietničkim zajednicama često nisu onakvi kakvi nam se na površini čine. Pojam nasilja kao generativne sile – koji ova priča stalno iznova i živo razotkriva – nije tek historijski argument o dinamici sukoba u kulenvakufskom kraju, tom uveliko nepoznatom području na granici između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. To je, zapravo, put da se prevaziđe ćorsokak koji tako duboko oblikuje nauku, politiku i svakodnevni život u mnogim dijelovima svijeta: nadmoć etničkih kategorija koja i dalje traje u svakodnevnoj praksi i sveopća nesposobnost da se za potrebe historijske analize formuliraju nove kategorije. U našoj priči identitet, nacionalizam i sjećanje često nisu bili ono što je izazvalo nasilje koje je tolikom broju ljudi uništilo život; naprotiv, daleko se manje ljudi odlučilo da čini nasilje i time generiralo i nastavilo generirati veoma antagonističke forme identiteta, nacionalizma i sjećanja.  I danas uveliko vise nad životima mnogih ljudi u ovom dijelu svijeta, i drugih njima sličnih, čineći da etnički podijeljena sadašnjost i budućnost izgledaju skoro neizbježne. Nerazumijevanje načina na koji dolazi do tog napuklog osjećaja historijske svijesti nameće ogromna ograničenja na mogućnost promjene u sadašnjosti – i budućnosti.

Da bi se krenulo naprijed, možda je potrebno prvo se osvrnuti natrag i ponovo razmotriti kako mi zapravo pripovijedamo priču o nasilnoj prošlosti. Lokalno nasilje među zajednicama rezultat je izbora koji čovjek čini na mnogim životnim planovima, od ekstremističke elite do naših komšija s kojima dijelimo kruh i svađu. Priča o Kulen-Vakufu upućuje nam izazov da to nasilje ne gledamo prosto kao rezultat „nacionalizma“, „etničkih grupa“ ili „etničkog sukoba“ – za što mnogi mogu htjeti reći da su u uzročno-posljedičnom odnosu. Umjesto toga, ova priča nas suočava s idejom da nasilje zapravo uveliko generira te koncepte, uvećava im značaj i čini da u određenim momentima dobiju na važnosti. Na koncu, suočavanje s historijom ove balkanske zajednice – ili drugih zajednica diljem svijeta koje imaju nasilnu prošlost – podrazumijeva hrvanje s mnogo širim neriješenim pitanjem: mogu li tako intimno nasilje i historija koju o njemu pripovijedamo u konačnici biti izbor koji svi mi držimo u svojim rukama?

(Odlomak iz knjige "Nasilje kao generativna sila" objavljujemo uz dozvolu izdavačke kuće Buybook)

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Max Bergholz, Čitaonica Žurnal