Kauč selektor

Glava u oblacima: Jad i nemoć nacije na travnjaku zeničkog stadiona

Piše: Marko Tomaš

Navijači su zviždali vlastitom jadu i nemoći koje su odjednom ugledali u zrcalu travnjaka zeničkog stadiona. Igra naše momčadi je od utjehe postala jasan preslik života u Bosni i Hercegovini

Jesen je došla nekako naglo. S njom, osim promjene vremena, došla je i još jedna velika promjena u životu svakog nogometnog zaljubljenika. Odjednom su dani bez nogometnih događanja, ako izuzmemo tržnicu nogometnim robljem, prerasli u suludi ritam od bezbroj nogometnih prijenosa dnevno. Kao da smo jučer prosuli bodove protiv Italije, tako se čini, a već smo se našli pred novim kvalifikacijskim izazovima. Ovaj put, izgleda, jesen nas ima suočiti s nimalo nježnom istinom. 

ISKRIVLJENA SLIKA

Čudno je kako često imamo iskrivljenu sliku samih sebe. Pogrešnom doživljaj vlastite snage i ambicija umnogome doprinose i novinari. Nitko nije imun na to. I ja često nogometnu reprezentaciju BiH doživljavam puno ozbiljnijom i jačom nego ona uistinu jeste. S istinom me ovaj put ponajviše suočila sama atmosfera na Bilinom polju. Mi nismo velika nogometna nacija. Pokazala je to i slaba posjeta na domaćoj utakmici protiv Lihtenštajna. Očito naše nogometne zvijezde domaćim navijačima nisu dovoljno atraktivne pa da ispune maleni zenički stadion do posljednjeg mjesta. Takvu pažnju i poštovanje skloni smo davati jedino velikim stranim igračima koji dođu gostovati u Bosnu i Hercegovinu. Cijela atmosfera na Bilinom polju podsjetila me ponajviše na skromne baltičke stadione. Takva je bila i igra na terenu. Sumorno, poluprazno, nezainteresirano – takva je bila slika događanja na tribinama i na samom terenu. Na Baltiku nogomet nije najvažnija sporedna stvar na svijetu. Tu je igra tek sporedna stvar i gotovo. A i mi bismo se trebali suočiti s činjenicom da smo, naprosto, mediokritetska nogometna nacija, osrednji u svemu. Čim prije prihvatimo realnost prije ćemo moći drugačije postaviti prioritete. Ali mi nismo skloni prihvatanju stvarnosti. Obzirom nam je glava u oblacima ne treba nas čuditi što na zemlji uglavnom radimo kaos ili ništa. 

Prosinečki je imao dovoljno šansi da nas uvjeri kako je njegov plan ispravan. Ali, kako vrijeme prolazi, izgleda se i Veliki Žuti sve više gubi u bosanskohercegovačkim iluzijama. Nekada odmjereni stručnjak u odnosu s medijima polako postaje sve bahatiji pa se čini da bi novinare katkad najradije poslao u neku stvar. Pogotovu kad ga upitaju zašto u sastavu nema ovog ili onog igrača. 

Pred utakmicu s Lihtenštajnom sporan je bio Zvonimir Kožulj. Način na koji je Robi reagirao je bio u najmanju ruku neprimjeren: eto, reci ti meni jel on treba igrat! Prosinečki zaboravlja da Bosna i Hercegovina ne smije sebi dopustiti da propusti dobru formu bilo kojeg igrača koji ima pravo nastupiti za reprezentaciju. A Kožulj je iznimno interesantan igrač koji je u poljskom prvenstvu pokazao izvrsnu formu koja je već neko vrijeme i konstantna. Ali ovo nije priča o njemu. Priča je ovo o našoj izgubljenosti u vlastitim zabludama. 

Toliko smo dobri u umišljajima da čak uspijemo i propisno nadigrati Italiju pa nas i konačni poraz u toj utakmici ne uspije razuvjeriti u mišljenju da smo sjajna a ne tek prosječna mediokritetska momčad. Da se razumijemo, prosječna momčad ne mora igrati mediokritetski nogomet. Nju, na koncu, takvom učine odluke trenera, a odluke našeg trenera su nas u prevelikom nizu utakmica dovele do toga da od gotovog napravimo veresiju. Zato i u utakmici koja se nikome ne da igrati, jer se bodovi pišu unaprijed, realna slika stvari nije posljednjih deset minuta u kojima smo natrpali mrežu protivnika. 

REALNA SLIKA

Realna slika stvari su onih prvih mučnih osamdeset minuta u kojima smo pokazali bezvoljnost i jalovost preko svake mjere. Kako je vrijeme odmicalo tako smo sami sebi nabijali sve veći pritisak koji je bio praćen salvom zvižduka. Čim se publika suočila sa stvarnom slikom stvari miljenici nacije postali su predmet njezinog prijezira jer su odjednom postali slika u zrcalu cijelog konteksta u kojemu živimo. Navijači su zviždali vlastitom jadu i nemoći koje su odjednom ugledali u zrcalu travnjaka zeničkog stadiona. Igra naše momčadi je od utjehe postala jasan preslik života u Bosni i Hercegovini. Čisto mučenje. I to konačni visoki rezultat ne može zamaskirati. 

Možemo li se trgnuti iz letargije, to je sada osnovno pitanje. Je li Prosinečki sposoban samog sebe izvući iz takvog stanja? Bosanskohercegovačka stvarnost ga je, jučer je to bilo očito, usisala i pretvorila u samodovoljnog aparatčika kojeg je uljuljala prividna pozicija moći. Problem je ovdje što navijači takvo što nikako nisu zaslužili i možda je vrijeme da dogovorimo na pitanje zbog čega se čini da naša momčad rasterećenije i koncentriranije djeluje na gostujućim utakmicama i zašto nam je nominalna prednost domaćeg terena odjednom postala kamen oko vrata? 

Prvih osamdeset minuta utakmice protiv Lihtenštajna valjda nam je svima konačno razbio iluzije o vlastitoj nogometnoj moći. Mi bez teške i naporne borbe ne možemo dobiti baš nikoga. A ponajprije bismo trebali dobiti onu najtežu utakmicu – onu protiv sebe samih i vlastitih zabluda. Ovakvi kakvi smo u kvalifikacijama ne zaslužujemo otići na Euro. Ako se razmrdamo i naglo oživimo to bi mogla odjednom postati ipak drugačija priča. Koji ćemo od ta dva filma gledati pokazat će se već u nedjelju. 

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Kauč selektor, Reprezentacija BiH