Kauč selektor

Liga prvaka: Smijemo li se buniti protiv korporativnog nogometa

Jesse Marsch
Piše: Marko Tomaš

Nismo se bunili zbog načina poslovanja banaka i prehrambene i druge industrije. Nismo se bunili zbog zdravstva, školstva, željeznica. Sad se nemamo pravo buniti niti zbog nogometa

Prva dva kola ovosezonske Lige prvaka već su nam ponudila nekolicinu izrazito zanimljivih mečeva. Bilo je tu i dosta iznenađujućih i iznimno interesantnih rezultata od kojih se posebno ističu rezultati iz susreta RB Salzburga i Genka te ovotjednog sudara između Bayerna i Tottenhama. 

Bayern je u jednoj čudnoj utakmici rezultatski ponizio klub iz Londona. Prošlosezonski finalist Lige prvaka nestao je s terena u posljednjem kvartalu utakmicu i dopustio bavarskog gigantu da ga potpuno pregazi. Teško je ustvrditi što se dogodilo Spursima. Cijelu utakmicu njihova je igra bila promjenjiva kao raspoloženje pubertetlije. Bayern je, s druge strane, igrao postojano, bez velikih oscilacija i dok se Tottenham gubio s terena ivraćao na njega stvari s donekle bile u egalu što se i očekivalo u sudaru ovih dvaju momčadi, ali čim se dogodio višeminutni nestanak Spursa iz utakmice Bayernova je postojanost došla do izražaja i pokazala se nemilosrdnijim nogometnim strojem nego što zapravo jeste. S obzirom na rezultate s početka sezone Pochetino mora pod hitno poraditi na stabilnosti svoje momčadi. A kako su izgledali pred rkraj utakmice s Bayernom možda bi se trebao raspitati i za kakav nogometni egzorcizam. 

Rezultati poput ovog iz utakmice Bayerna i Tottenhama se znaju dogoditi. Oni su iznimka kad se radi o utakmicama između momčadi podjednakog kvaliteta. Ali rezultati koji privlače više pažnje su svakako oni kojima je kao akter u prva dva kola doprinjeo austrijski RB Salzburg. Ove sezone, čini se, oči treba uperiti u pravcu Mozzartovog grada. Tamo stanuje trenutačno najzabavnija momčad Lige prvaka. Tomu u prilog govori činjenica da su u prve dvije utakmice Lige prvaka postigli 9 golova. S takvom efikasnošću imaju polovičan uspjeh, jedan poraz i jednu pobjedu. Poraz su doživjeli protiv aktualnog prvaka Europe Liverpoola, ali unatoč neuspjehu upravo ta utakmica potvrđuje mišljenja da su dječaci iz RB Salzburga jako zabavna družina. 

KORPORATIVNA BUDUĆNOST

Priča o tomu kako je kompanija koja se bavi proizvodnjom energetskog napitka počela mijenjati nogomet svima je manje više poznata. Nogometni navijači su u pravilu tradicionalisti i listom su negativno reagirali na tu nemilosrdnu pojavu koja je kao gumicom krenula brisati klupske povijesti, mijenjati grbove i imena. Ljutiti zbog odnosa prema prošlosti navijači su se posebno počeli brinuti za budućnost nogometa, jer Dieter Mateschitz je svojim djelovanjem u nogometu svijetu pokazao kako će izgledati budućunost nogometa. A po svim pokazateljima ta će budućnost imati korporativni predznak. 

No, za razliku od nekih tajkinskih skorojevića koji su nogometne klubove počeli kupovati zbog društvenog prestiža, onako kako su nekada davno bogatuni kupovali trkačke konje, Red Bull na nogomet očito gleda kao na biznis koji će uvećati prihode korporacije i ne biti ovisan o vlasničkom ukrcavanju novca i klupske pogone. Zbog toga se Red Bull u klubovima koje je preuzeo posvetio održivom razvoju – iznimno pametnom i preciznom planiranju i umjerenom ulaganju. Svidjelo se to nama ili ne takva politika je, a sve je krenulo iz Salzburga 2005. godine, prilično brzo počela davati rezultate. Na noge je postavljen interesantan sustav u kojemu je najviše uloženo u stručni kadar. Prioritet je razvoj mladih talenata i zbog toga trenutačno u europskog nogometnom sustavu Red Bulla rade dva jako napredna mlada trenera. U svemu tomu nije nebitan rezultat i zato su ti treneri zapravo na klupama momčadi iz Salzburga i Leipziga. Mlade talente treba staviti u određeni kontekst igre kroz koji će, unatoč neiskustvu, moći postizati vrhunske rezultate.  

JESSE MARSCH

Julian Nagelsmann već je godinama dobro poznato ime u europskom nogometu. Ove je sEzone na klupi RB Lepziga naslijedio svog učitelja Ralfa Ragnicka kako bi nastavio razvijati klupski sustav i omogućio kontinuitet klupske politike. Ralf Ragnick je nogometni mozak koji je bio jedan od ključnih ljudi u renesansi njemačkog nogometa. A upravo na taj know how Red Bull se oslanja i tim putom želi ostvariti zacrtane ciljeve. A dok su čelnici kluba iz Leipziga pregovarali s Nagelsmannom, na klupi pored Ragnicka sjedio je jedan mladi Amerikanac, koji je radio u američkoj franšizi Red Bulla u New Yorku. 

Jesse Marsch označen je kao iznimno perspektivan i progresivan trener. Kao igrač i trener učio je od Boba Bradleyija, a prošle je sezone za mentora dobio Ragnicka. Bilo je za pretpostaviti da Red Bull priprema Marscha za puno izbiljniju ulogu u budućnosti, ali nitko nije očekivao da će se to dogoditi tako brzo. Nakon što je Marco Rose napustio klupu Red Bull Salzburga, a Nagelsmann naslijedio Ragnicka u Leipzigu, Red Bull je, nakon tek jedne sezone provedene u Europi, imenovao Marscha prvim trenerom momčadi iz Salzburga. Ono što je uslijedilo skrenulo je pogled cijele nogometne Europe ka Salzburgu. 

I dok je Nagelsmann dobro poznato nogometno ime malo je tko u Europi čuo za negdašnjeg američkog nogometaša koji je upisao tek dva nastupa za reprezentaciju svoje zemlje. Marsch je okačio kopačke o klin 2010. godine i posvetio se trenerskom pozivu. Od početka je bio tvrdoglav i uvjeren u ispravnost svojih iznimno progresivnih ideja. Ta ga je tvrdoglavost koštala posla u Montrealu. Klupski čelnici su donekle bili zadovoljni načinom igre ali rezultati ih nisu zadovoljavali, a nisu imali živaca za dugoročne projekte pa su se razišli s Marschom već 2012. godine. A onda se dogodio New York i Red Bullsi. Došao je u klub koji je dijelio njegovu razvojnu viziju. A njegova se vizija uklapala u klupski projekt i nakon tri godine rada u New Yorku Marsch je 2018. preselio u Europu kako bi učio od Ralfa Ragnicka. Netko bi rekao da je nazadovao s obzirom da je u New Yorku bio prvi trener momčadi, ali Marschu se nikuda nije žurilo i objeručke je prihvatio ponudu da postane asistent čovjeku koji je i njemu kao i mnogim mladim nogometnim progresivcima zasigurno bio jedan od uzora. 

RB Salzburg dugo je godina bio redovit sudionik Europa lige u koju su ulazili nakon redom neuspješnih kvalifikacija za Ligu prvaka. Ove su sezone konačno ostvarili cilj i našli se među europskom elitom. A Marsch je u tom trenutku bio tek nekoliko mjeseci na klupi. Od prije dva tjedna prestao je biti anonimus u europskim okvirima. Njegova momčad je u velikom stilu, lepršavom i konkretnom igrom pregazila Genk i svi su zadivljeno pogledali prema Salzburgu i mladom treneru koji je ludovao pored klupe kao neka mnogo elegantnija verzija Juergena Kloppa. A upravo je protiv njemačkom karizmatika Jesse Marsch pokazao da ono što su odigrali protiv Genka nije bilo slučajno. U tom je meču svijet vidio i do sada neviđeno proklizavanje Virgila Van Dijka. Onako na pod složiti najboljeg stopera svijeta mogu samo iznimno samopouzdani igrači. A način na koji su tri puta izigrali obranu Liverpoola pokazao je sjajno razrađene mehanizme u igri. I sve to djeluje impresivno, lepršavo, lijepo za oko, što se kaže. Nakon što ih je početna impresioniranost koštala potencijalne rezultatske bruke igrači momčadi iz Salzburga digli su glave i bez kompleksa počeli igrati svoju igru što im je omogućilo i pomalo arogantno držanje liverpoolovih igrača. Nakon što su postigli tri gola igrači Juergena Kloppa nastavili su utakmicu kao da su završili posao. A onda je Jesse Marsch presložio figure, osvjestio svoje igrače i umalo napravio čudo. Nama je priuštio spektakl. 

NISMO SE BUNILI

Liverpool se nakon šoka osvjestio i počeo ozbiljnije pristupati igri. Pobjedu je odnio zahvaljujući većoj kvaliteti i iskustvu svojih igrača, ali to ne umanjuje vrijednost onoga što su Marsch i njegovi igrači napravili na Anfiledu. Pokazali su da razbijanje Genka nije bilo slučajno, a sve nas su natjerali da u kalendaru nogometnih utakmica u Ligi prvaka zaokružimo one u kojima će sudjelovati vesela družina iz Leipziga. A čini se da su i navijači iz Salzburga i Leipziga igre i rezultate njihovih momčadi počeli doživljavati kao dovoljnu kompenzaciju za duševne boli koji im je nanijelo korporativno preuzimanje njihovih klubova svjesni da su vjerojatno njihovi klubovi prvi korak ka nekoj drugačijoj budućnosti vrhunskog nogometa koji će se u jednom trenutku potpuno odvojiti od grass roots nogometa u kojemu će zadovoljštinu tražiti rubne i srimašne europske nogometne sredine. Sviđalo se to nama ili ne teško da možemo išta učiniti povodom toga. A ako istinski volimo igru onda moramo sipmatizirati ono što radi Jesse Marsch, čovjek koji je došao iz korporativne kulture i vjerojatno ni za sto godina ne bi mogao shvatiti zašto se europski navijači bune ako njihov klub igra dobro i postiže sjajne rezultate. Nismo se bunili zbog načina poslovanja banaka i prehrambene i druge industrije. Nismo se bunili zbog zdravstva, školstva, željeznica. Sad se nemamo pravo buniti niti zbog nogometa. 

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Kauč selektor, Liga prvaka, Marko Tomaš