Čitaonica Žurnal

Danilo Kiš: O cenzuri i autocenzuri

Piše: Niels Barfoed

Autocenzura je najefikasniji oblik cenzure, jer ”djeluje sama”, čim se instalira; treba samo s vremena na vrijeme nahraniti je strahom. Ne zahtijeva nikakve kancelarijske troškove. Vrši se bez direktnog uplitanja izvana, anonimno, samostalno i bez svjedoka

Na granici Istočne Evrope kao takve, uključujući dakle i Balkan, stoji jedna druga prilika: čovjek s jaknom prebačenom preko ramena. Veoma drugačiji čovjek, začudo mlađi od Franka, iako djeluje starijim. Skoro je  Havelov vršnjak.

Rekao bih da sve što me je Frank naučio u početku, Danilo me naučio na kraju. Pogađao je uvijek u sridu. Ne znam kako to drugačije opisati. 

Kiš je bio zgodan momak lica poput cjepanice i duge razbarušene kose, sve dok mu je rak nije oduzeo.

Djelovao je također pomalo patnički, mada mislim da se sa svojim traumama nosio bolje od Franka. Došli smo – što će reći danski PEN – po njega na aerodrom. Slavista Gunnar Nissen, Kišov prevoditelj, postarao se da veliki jugoslovenski pisac učestvuje na festivalu kulture pod nazivom Århus Festuge. Ja sam iskoristio priliku da ga na to nagovorim u povratku iz Pariza.

NACIONALIZAM JE PARANOJA

Geni su mu bili mješavina Balkana i Istočne Evrope: otac mađarski Jevrej (nestao po svemu sudeći u njemačkom konclogoru nakon godinu dana izbjeglištva s porodicom), a majka pravoslavna Crnogorka. Može li biti kompaktnije! Kiš se rodio u Vojvodini, u sjevernoj Srbiji (gdje, ako ste zaboravili, Dunav teče). Tamo je nacionalizam zamijenio komunizam. No, to je bilo poslije Kišove smrti. 

”Nacionalizam je paranoja,” stigao je ipak da prorekne, ”posledica zavisti i straha”. 

Kao mladić preselio se u Pariz sklanjajući se od titoističke književne birokratije u Beogradu. Bio je nominiran za Nobelovu nagradu i, kažu, dobio bi je da nije umro, 1989. godine, u 56-oj. Bila bi to dobra prilika za negodovanje što se opet neki lik, za koga niko zapadno od Kopenhagena nije čuo, nagrađuje za ko zna šta. Američka spisateljica Susan Sontag, koja je Centralnu Evropu dobro poznavala, imala je šlifa za Kišova djela. Objavila je jednu zbirku njegovih eseja na engleskom. Ni iza druge, posthumne publikacije Kišovog rada nije stajao bilo ko: Josef Brodsky. Nijednog od njih troje više nema.


Danilo Kiš je ostavio tako veliki utisak na mene, između ostalog zato što sam imao priliku da ga na pravi način upoznam. Prvi put u veoma turbulentnim i nesigurnim uvjetima – u Budimpešti, gdje se ilegalno održavao jedan međunarodni seminar pisaca.

Vučem ga za njegovu dugu grivu i uvlačim u ovu knjigu zato što je te prilike, u velikoj zadimljenoj tavanskoj prostoriji, dok je policija stajala dole na ulici (gledali smo kroz okna na krovu), hladnokrvno izricao najtemeljitije stvari o cenzuri i autocenzuri u totalitarnim okolnostima. Kao da Havel nije učinio isto? Naravno. Ali Kiš je govorio samo kao pisac i u odbranu riječi kao takve. Kiš je zadirao u suštinu.

Ukratko, okosnica njegovog izlaganja, za vrijeme kojeg je doprinosio gustoći dima u prostoriji, bila je sljedeća:

Autocenzura je najefikasniji oblik cenzure, jer ”djeluje sama”, čim se instalira; treba samo s vremena na vrijeme nahraniti je strahom. Ne zahtijeva nikakve kancelarijske troškove. Vrši se bez direktnog uplitanja izvana, anonimno, samostalno i bez svjedoka.

UNUTARNJI CENZOR

Popustiti pred svojim unutarnjim cenzorom i ponavljati fraze vlastodržaca je tragično. Ali, s druge strane, nije neka pobjeda ni izražavati se između redova ili slikovitim jezikom, iako je to poštovanja vrijedno. Jer, i tu se već radi o porazu. Obraćanje razumiju samo odabrani, the happy few, koji posjeduju ključ i koji su u stanju da odgonetnu poruku. To je, dakako, časno, ali na kraju krajeva ipak poražavajuće.

Nasuprot tome, savlada li čovjek sam sebe i otkloni svog unutarnjeg cenzora, čeka ga nova tragedija. Jer, šta je rezultat iskazane moralne borbe? Šta je plod slobode osvojene usprkos unutrašnjem i vanjskom pritisku? Očajnički napad! Kao kad se Mandeljštam, veliki ruski pjesnik za vrijeme Staljina, konačno usprotivio stalnim zastrašivanjima i najzad progovorio napisavši svoju direktnu, beskompromisnu, antistaljinističku pjesmu, koja će mu biti posljednja. Sa književnog stajališta tek pamflet – i to pamflet kojim si je potpisao smrtnu presudu.

IZMEĐU REDOVA

Kiš je napisao niz pripovijetki na temelju staljinističkih iskustava. U jednoj od njih govori o zarobljeniku i njegovom isljedniku koji nakon torture i beskrajnih saslušanja sastavljaju zapisnik. Ono jedino što je shrvanom zarobljeniku preostalo i što može ostvariti je da na domišljat način sroči tajne poruke – takoreći isljedniku iza leđa – u nadi da će buduće generacije odgonetnuti signal, čitajući ”između redova”. Pripovjetka se nalazi u zbirci Grobnica za Borisa Davidoviča (1976., na danskom 1983.).


Iz neobjašnjivih razloga nikad se nisam pomirio sa Kišovim ekstremnim opisom piščevog izbora između pokoravanja i egzekucije u diktatorskim državama. Kada čovjek čita Kiša, shvata šta je sloboda riječi. Kiš je bio personifikacija beskompromisno-nezavisnog intelektualca. Bio je uz to i vanserijski poet.

Na sastanku u prostorijama PEN-a u Christianshavnu – u septembru 1986. – čitao je svoju slavnu dugu pjesmu ”Saveti mladom piscu”. Čak i slučajan odlomak svjedoči o njenoj veličini:

Ne veruj onima koji kažu da je ovo najgori od svih svetova.
 

Ne veruj prorocima, jer ti si prorok.


Ne budi prorok, jer tvoje je oružje sumnja.


Imaj mirnu savest: prinčevi te se ne tiču, jer ti si princ.


Imaj mirnu savest: rudari te se ne tiču, jer ti si rudar.


Znaj da ono što nisi rekao u novinama nije propalo zauvek: to je treset.

Sresti Danila Kiša u njegovim tekstovima, u Budimpešti, i najzad u Christianshavnu – gdje smo neki od nas prelazeći Knippelov most razmišljali o njegovim dobrim savjetima upućenim ne samo mladim piscima – značilo je kristalizirati smisao zadatka kojeg sam nekoliko tjedana kasnije imao u Pragu.

(Preveo i priredio: Alen Mešković)

Danski pisac, novinar i predsjednik danskog PEN-a Niels Barfoed (r. 1931.) otputovao je 1986. u Čehoslovačku da bi kritičaru sistema Vaclavu Havelu dodijelio nagradu za mir. Barfoeda u Čehoslovačkoj prati, pritvara i deportuje tajna služba. U knjizi ’Tomis-A’ objavljenoj 2009. godine pripovjeda o doživljajima iz tog doba, kao i o ponovnim susretima sa sjenkama iz prošlosti. Poglavlje ’František i Danilo’ govori o dva čovjeka koja su na Barfoeda, kako kaže, ostavila najveći utisak. Jedan je češki novinar u egzilu Frank Osvald, a drugi jugoslovenski pisac Danilo Kiš. Dio poglavlja posvećen Kišu – dosad neobjavljivan na jezicima bivše Jugoslavije – prikazuje pisca iz skandinavskog ugla, otkrivajući između ostalog Kišove stavove o cenzuri i autocenzuri u totalitarnim okolnostima.

(zurnal.info)

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Alen Mešković, Danilo Kiš, Čitaonica Žurnal