Čitaonica Žurnal

Odlomak iz novog romana Marka Tomaša: Nemoj me buditi

Piše: Marko Tomaš

Objavljujemo odlomak iz novog romana Marka Tomaša "Nemoj me buditi"

…Tako ih dugo nisam vidio. A, evo, sad su bili na okupu. Sjedili su na onom istom smeđem kauču koji je, čini mi se, oduvijek stajao u kutu našeg dnevnog boravka. Šutke su gledali ispred sebe i srkali vrelu domaću kavu čiji je miris ispunjavao prostoriju. Djelovali su bunovno. Evo me, evo! Ali nitko me nije primjećivao. Nisu me čuli. Nitko nije obratio pažnju na mene. Stajao sam ispred termoakumulacijske peći tik do prozora i govorio: evo me, evo! Uzalud. Moji sestra, majka i otac i dalje su bunovno i u tišini srkali glupu kavu. Kako je sve samo smeđe, smećkastih nijansi, sav namještaj pa i oni koluti ispod njihovih očiju, taj odraz brige i neispavanosti. Eto, ja im se obradujem a oni i dalje ne znaju za mene. Neće da znaju. A ja došao kod njih. Ispada to više na moje nego njihovo iznenađenje. Došao sam pijan što nikada nisu odobravali. Neka me čudna, kao da dopire iz sjećanja, toplina prožima. Duša, taj dio čovjeka koji se ne da operirati, za medicinu nepostojeći, počela je plamtjeti kao utješan šapat i shvaćam da sam pijano dijete kojeg njegova obitelj ne želi vidjeti. Ali ja sam tu, tamo otkuda sam došao njih odavno nema i nije bilo druge nego da ja njih potražim. Nisu radostan prizor, nikada i nisu bili, uvijek preko svake mjere zabrinuti i napeti. Svejedno, duša je plamtjela kao vatrica u oronulom kaminu. Rijetki pijani ushit. Opet sam ih počeo dozivati. Mama! Tata! Sestro! Ali nitko nije podigao pogled. Sve smeđe kao mokra zemlja. Njihove oči. Kava. Kauč. Zrak se tamnio. A ona vatra je zapekla malo jače, podigla se od ispod želudca i krenula ka gore. Ustao sam i pošao prema kuhinji, tamo je opet bio isti dnevni boravak s potpuno istim kutnim kaučom, ali njih tu nije bilo. No, vatru sam nosio sa sobom a iz dubine, odnekud, gdje sam bio uvjeren da je kuhinja ususret su mi pošla moja dva psa. Jedan mali bijelo-žuti mješanac krivih nogu i krupna ženka ovčara. Zaletjeli su se i skočili mi na prsa. Tako ih dugo nisam vidio. Koliko je samo prošlo? Blesave, smiješne životinje otvorile su usta i krenule me lizati po licu. 


Istog sam trena rukom obrisao znoj s lica. Psi su nestali. Ostali s druge strane. Čuvari sjećanja i sna. Vatra je doputovala na ovu stranu. Nemam vremena za bilo kakva tumačenja. Jedva sam uspio otkotrljati se iz kreveta, kao pračovjek, držeći se za trbuh, zadržavajući dah, pognut skoro čelom do poda odskakutao sam do toaleta i izručio sadržaj želuca u školjku. Sjetio sam se u tom trenutku lekcije koju su mi u studentskim danima održali prijatelji iz Njemačke. Muškarci trebaju pišati sjedeći jer ljudi ponekad moraju zagrliti školjku i nije u redu da umaču ruke, grlo, kosu i lice u mokraću. 

Sve to me iscrpilo, ali više nisam mogao zaspati. Noć je još uvelike patrolirala gradom, a ja sam bio neuobičajeno budan, gotovo nestvarno, kao da sanjam totalnu budnost…

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Marko Tomaš